Pod reflektorima studentskog delovanja, sve zlo, kal i mulj izbili su na površinu. Studenti su postali potpuni kontrast i antipod zlu i trenutnim društvenim i političkim prilikama u Srbiji. U prethodna četiri meseca demonstrirali su nam, nadasve, obrazac delovanja koji sada valja slediti
Vladika Grigorije, autorski tekst za nedeljnik ''Radar''
Dok je 15. mart u ostalim evropskim prestonicama proticao uglavnom ležerno, u znaku nastupajućeg proljeća, u Beogradu se odvijao najveći protest u novijoj srpskoj istoriji. Taj dan će, uprkos pokušaju da se to osujeti, ostati prije svega upamćen po cvjetanju optimizma i nade te uspostavljanju jedinstva kakvo Srbija nije doživjela decenijama unazad.
Iz višegodišnje duhovne i moralne obamrlosti naciju su probudile studentska odlučnost i energija. Sloga i ujedinjenost naroda, do prije nekoliko mjeseci gotovo nezamislive, postale su stvarnost koju taj narod trenutno živi. Upravo je u tome zasluga studenata nemjerljiva. Oni su tokom prethodna četiri mjeseca, u vrijeme protesta započetih iz dobro poznatih razloga, korak po korak, uspostavljali jedinstvo i slogu među građanima Srbije. Svojom zdravom i odvažnom energijom uspjeli su zaraziti i pokrenuti gotovo sve oko sebe.
Ta energija je počela da se preliva kroz njihove riječi, djela i marševe, dopirući, čini se, do najudaljenijih dijelova zemlje, čak i do srca onih koji su odavno skliznuli u defetizam i izgubili nadu u mogućnost promjena. Studentska požrtvovanost i humanost udahnule su život mentalno iznurenoj naciji, koju su, kao kakav zgaženi cvijet, studenti uzeli u svoje ruke, pomilovali, oživjeli i ponijeli na krilima svoje istrajnosti i humanosti.
Mladi više ne pristaju na to da im bilo ko ugrožava i uskraćuje elementarna ljudska prava
Njihova generacija doskora je etiketirana kao nezainteresovana za ozbiljan rad, nespremna za žrtvu, isuviše zavisna od društvenih mreža. O njima se, dakle, pretežno govorilo kao o mladima od kojih se ne očekuje mnogo. Rođeni, na sreću, u poslijeratnim godinama, uspjeli su izbjeći neke životne okolnosti koje mi nismo, ali ih, nažalost, nije uspio zaobići teret odrastanja u sredini obremenjenoj nestabilnim ekonomskim i političkim okolnostima.
Studentska požrtvovanost i humanost udahnule su život mentalno iznurenoj naciji, koju su, kao kakav zgaženi cvet, studenti uzeli u svoje ruke, pomilovali, oživeli i poneli na krilima svoje istrajnosti i humanosti
U jednom se, ipak, dosta razlikuju od svojih roditelja i svih nas starijih – oni više ne pristaju na to da bilo ko ugrožava i uskraćuje elementarna ljudska prava, a iznad svega pravo na život. Sjetimo se samo kako su studentski protesti započeli: kao vid njihovog nepristajanja na neodgovornost vlasti, na nepravdu i nesprovođenje vladavine prava. To je jedan od glavnih razloga zašto je ova generacija, koju su stariji i iskusniji donedavno potcjenjivali, postala najveća snaga i adut cijele nacije u borbi ne samo za svoja već i za prava svih drugih građana, između ostalog i onih koji više nemaju mogućnost da se zauzmu za sebe.
Vjerovatno je u svemu tome značajnu ulogu odigrala i činjenica da su tokom svog odrastanja pred sobom imali primjer društvene pasivnosti svojih roditelja i iz nje proistekle rezignacije, koji nesumnjivo nisu željeli da slijede.
Šta su to studenti pokazali tokom četvoromjesečnih blokada i protesta? Prije svega, kolektivno saosjećanje. Ono našem narodu nije strano, ali je nerijetko, uslijed svakodnevnih životnih borbi, zatomljeno i potisnuto.
Požrtvovanje. Pokazali su jedan drugačiji vid zalaganja i borbe za opšta prava, odlučne i promišljeno vođene, ali u kojoj bez zadrške daju sve od sebe kako bi postigli cilj. Oni, ne čineći od sebe žrtvu, pokazuju najveći stepen požrtvovanosti kojem u novijoj srpskoj istoriji svjedočimo. Konkretno djelovanje i akcija. Oni ne sjede i ne lamentiraju nad svojom sudbinom, već svoje nezadovoljstvo stanjem u državi izražavaju preduzimanjem konkretnih koraka i djela.
Pametniji ne popušta, pametniji se organizuje
Odlučnost i promišljenost. Imaju jasan cilj i zahtjeve prema državnim institucijama, od kojih ne odustaju, ali tu borbu vode mudro i, kako se do sada pokazalo, bez naglih i ishitrenih odluka.
Istrajnost i strpljenje. Svjesni su da ništa ne može preko noći biti riješeno, pogotovo ne u državi u kojoj je vladavina prava opstruisana decenijama unazad.
Jasnoća i artikulisanost riječi i djela. Vrlo su jasno, precizno i nedvosmisleno formulisali svoje zahtjeve, a na pokušaj da se ti zahtjevi osujete odgovaraju jednako jasno i precizno.
Časnost, moralnost i politička nepotkupljivost. One su u tolikoj mjeri dominantne i izražene kod studenata da oni koji ove uzvišene vrline ne posjeduju ne mogu da povjeruju da nečiji motivi za borbu mogu biti tako časni i uzvišeni.
U svojoj istrajnosti, požrtvovanosti i jedinstvu studenti djeluju kao jedan um i jedno tijelo. Ne ističu pojedince u prvi plan, nemaju vođe. Njihovi plenumi funkcionišu po principu neposredne demokratije i do sada, ako ga je i bilo, u javnost nije dospio nijedan incident o međusobnom nesalaganju ili nemogućnosti usaglašavanja, što je iznimno rijetko, ako uopšte postoji, u jednom takvom masovnom obliku društvenog organizovanja.
Oni nas svojim djelima podsjećaju na savremene oslobodioce svog naroda koji ulaze u gradove krvavih stopala, punih žuljeva, nakon višednevnih pješačenja. Iako su njihove noge izranjavane i tijela iscrpljena, to ih ne sprečava da dijele ljubav, zagrljaje i hranu sa sunarodnicima koji ih oduševljeno pozdravljaju na njihovim marševima.
Da bi mladi ostali u Srbiji, uz svoj narod, i on mora da se menja nabolje
Zato nije neobično što vidimo i jednu, na prvi pogled, paradoksalnu situaciju: stariji ih, među kojima i njihovi roditelji, slušaju i slijede opijeni njihovom energijom i voljom i svjesni da u njihove mlade ruke mogu, s potpunim povjerenjem, da polože i svoj život ukoliko to ustreba.
Nije naodmet pomenuti da generacije njihovih roditelja nerijetko nisu imale drugi izbor nego da ostanu u svojoj zemlji, bez obzira na političke i ekonomske neprilike, ratove i sankcije. Generacija sadašnjih studenata ima priliku da ode iz svoje zemlje, da studira ili radi u inostranstvu, što su neki od njih već učinili. Međutim, uprkos mogućnosti izbora, većina njih je ostala u domovini i sada se bori za njenu budućnost. To je, za mene, istinski patriotizam.
Da bi ostali u svojoj zemlji, uz svoj narod, taj narod mora da se mijenja nabolje. Ta promjena mora biti korjenita jer u suprotnom bi se moglo desiti da ti mladi ljudi, ipak, odu dalje, u svijet, i da svoju pamet i energiju stave na raspolaganje onima koji će ih možda bolje cijeniti.
U konačnici, i vjerovatno najvažnije, naučili smo ne samo to da su ljubav i saosjećanje i dalje najveće vrline i životni imperativ nego i da su, uprkos svemu, još uvijek vrlo žive i moguće. Možda borba naših studenata neće promijeniti svijet, ali šta god da se desi na kraju – duboko vjerujem u to – nijedno dobro i plemenito djelo ne mogu tek tako nestati bez traga. Ako ih ljudi odbiju, prihvatiće ih, na koncu, Bog. A mi smo pak dužni da svaki dar dobrote koji nam neko daruje nastavimo dalje njegovati i širiti.
Upravo sam zbog tog njihovog dara upućenog nama počeo da vjerujem da će dobrota spasiti ovaj svijet. I još nešto, nakon toliko decenija ponovo osjećam ponos i čast što pripadam svome narodu.
