Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
Odjednom grozno škripanje propara mirogojsku dosadu. Glomazna ploča pomakne se udesno, najprije samo malo, zatim malo više, zatim više od metra. Iza otvorenih vrata grobnice ukaže se crna rupa. Iz mraka kao da izlazi para u jedva vidljivim pramenovima. "Izvolite ući!" kaže karakteristični glas iznutra
Kao i svake godine 10. prosinca, u utorak je visoka delegacija HDZ-a posjetila grob Franje Tuđmana, obilježavajući dvadeset i petu godišnjicu smrti Neprežaljenog. Standardna postava: Plenković, Njonjo, Bačić, Medved i slični, s tim da je ovaj put za ručicu doveden i predsjednički kandidat Dragan Primorac. Smješten je u sredinu okupljene garniture, da ga fotografi ne mogu promašiti. Od uže svojte prisutni su kći Nevenka i unuk Siniša, svi u crnom.
Nebo nad Mirogojem je prljavosivo, s grana čempresa cijede se ostaci nedavne kiše, šljunak elegično škripi pod nogama, svrake se oglašavaju zvucima koje okupljeni ne razumiju i tek ponekad protestno zalepeću krilima.
Grupi naručenih novinara Plenković je izložio svrhu stranačko-obiteljskog posjeta: "Došli smo da bismo još jednom iskazali poštovanje prema najvećem hrvatskom državniku u povijesti." Zatim je spominjao "viziju i snagu", "veličinu i mudrost" i slično. "Hrvatska je njegova ostavština", naglasio je. "Stoga svi mi danas koji smo u poziciji da predvodimo HDZ i Vladu cijenimo njegov doprinos jer su upravo vrijednosti na kojima je gradio ono što nas i dalje vodi u našim aktivnostima."
Onda tišina. Decentno postrojavanje pred nakošenom pločom od crnoga mramora. Vijenci i svijeće. Ruke sklopljene pedalj ispod struka. Njonjo navlači bolnu grimasu. Plenković tronuto zuri u vrhove cipela. Medved elegantno sklapa oči, zamišljajući med. Primorac pokušava izgasiti sve mišiće, u strahu da mu se pred fotografima ne omakne rutinski osmijeh. Svrake rade svoje.
Odjednom grozno škripanje propara mirogojsku dosadu. Glomazna ploča pomakne se udesno, najprije samo malo, zatim malo više, a zatim više od metra. Iza otvorenih vrata grobnice ukaže se crna rupa. Iz mraka kao da izlazi para u jedva vidljivim pramenovima, mada nije sigurno.
"Izvolite ući!" kaže karakteristični glas iznutra.
Posjetitelji, jedan za drugim, prepuštaju donje vilice sili gravitacije. Ne vjeruju ni onome što vide ni onome što čuju. Njonjo se kriomice štipa za bedro. Ispostavi se da je to Medvedovo bedro, pa ovaj lagano poskoči. Nitko se ne usuđuje progovoriti. Svrake rade svoje.
"Hajde, izvolite unutra!" ponovo se javi glas iz rupe. "Hladno je vani, smrznut ćete se. Ankica je taman ispekla mramorni kolač. Još je topao."
Opet tišina. Okupljeni su zatravljeni. Znoj im vlaži leđa. Samo što sada već nastaje komešanje. Pogledavaju se međusobno, nastrano izbuljenih očiju.
"Šta je sad ovo, majku ti božju?" napokon sebi u bradu promrsi Bačić.
"Nemam pojma..." istim tonom uzvrati Plenković. "Shvaćam samo da je izvan protokola."
"Priznajem da je malo skeri", reče Njonjo.
"Apsolutno je skeri", potvrdi Primorac.
"Što je to skeri?" upita Medved.
"Tata..." tiho zaječi gospođa Nevenka, grčevito natežući futrolu za srednji prst na crnoj kožnoj rukavici. Siniša joj zaštitnički stisne nadlakticu.
"Dobro, pa što je sad?!" glasnije progovori domaćin iz grobnice. "Došli ste mi u posjet, a onda odbijate ući preko praga. Kakvo je to ponašanje?"
Iznova muk. Šire se zjenice. Trepere svjećice. Njišu se trake na vijencima. Njonjo se ponovo, sada malo jače, uštipne za bedro, pa i Medved jače poskoči.
"Jesi ti normalan?" pita Nonju. "Hoćeš da ti puknem šamar?"
"Izvini, mislio sam da si ja", kaže mu Njonjo.
"Hajde, upadajte unutra", prekine diskusiju glas iz crne rupe. "Nemojte da ispadne da se Ankica uzalud mučila oko mramornog kolača."
"Mama..." tiho zacvili gospođa Nevenka, maltretirajući rukavicu.
"Uđi prvo ti, Andrej, pa će drugi za tobom", nastavi domaćin. "Vidim da si ovdje vođa parade."
"Ispričavam se, predsjedniče, ali u škripcu sam s vremenom", promuca Plenković. "Samo sam kratko svratio, da položim vijenac, upalim svijeću, odam vam počast i snimim se za dnevnik. Čekaju me druge obaveze."
Iz otvorene grobnice začuje se potmuli škrgut zuba. Pa onda neugodna tišina. Pa opet škrgut. Tako se glasa uvrijeđeni velikan, pomisli predsjednik Vlade. Osjeti kako mu koljena izdajnički klecaju.
"Ali tu je naš Dragan", hitro se nadopuni. "Dragan je predsjednički kandidat naše stranke. On će se rado podružiti s vama..."
"Ja se bojim mraka!" očajnički krikne kandidat Primorac, na što ga ostali zabezeknuto pogledaju.
"A htio bi biti predsjednik države?!" ponovo se javi stanovnik groba.
"On je u doba mraka upadao u srpske stanove i sad ga drma PTSP", zlobno napomene Bačić.
"Neka prvi uđe Njonjo", zakmeči Primorac. "Njonjo je ipak predsjednik Sabora."
"Ne dolazi u obzir!" prostrijeli Njonjo pogledom Primorca. "Ja sam kao predsjednik Sabora štićena osoba, a ti si još uvijek nitko i ništa!"
"E bože..." rezignirano će glas iz tmine. "Još i mogu podnijeti da stranku koju sam utemeljio vode glupani, ali kukavice..."
"Oprostite, predsjedniče", blago se nagne Plenković prema crnoj rupi. "A kako bi bilo da vi izađete napolje?"
"To je malo teži slučaj", odgovori domaćin. "Vlaga nije dobra za moje kosti. A unutra imam ugrađeno centralno."
"Za kosti?" tupo ponovi Medved.
"Šta se čudiš?" reče glas. "Ako su vam već puna usta moga djela, koje živi i danas, vrijeme je da saznate i što je ostalo od moga tijela. A ne da se tu cirkusirate kao seoske mlade. Što to uopće znači? Slikati se ispred moga groba, koristiti moje počivalište u kampanji, a ne ući unutra. Kao da vam ja branim da uvedete i fotografe!"
"Izvinjavam se, ja bih sad stvarno morao poći..." ljigavo promumlja Plenković, pogledavši sat.
"I ja", doda Njonjo, pogledavši Medvedov sat.
"Je li vam to kućni odgoj?!" zagrmi glas iz rupe. "Neprestano se zaklinjati u mrtvog Tuđmana, a onda mrtvog Tuđmana tretirati kao da je šugav! Ni kavu s njim da bi popili! Sramota! Naročito taj tu žutokljunac, kako se zove, Dražen, Dragan, koji bi usred kampanje od mene mogao dobiti važne informacije."
"Kakve informacije, predsjedniče?" upita Primorac.
"Krucijalne", reče glas. "Tek kada neko vrijeme boravi u grobu, čovjek sazna kakva je stvarna situacija u zemlji."
Njonjo se baletnom kretnjom okreće prema stranačkim drugovima, šireći ruke. Čempresi se povijaju u struku. Vjetar gasi plamen voštanica. Svrake rade svoje. Njonjo kaže:
"Ljudi moji, pa ovo je nestvarno što nam se događa. Možda haluciniramo? Ja ne vjerujem u duhove."
"Ni ja", podrži ga Plenković.
"Ni ja", kopipejsta Primorac.
"Ali zašto smo drugo došli na Mirogoj, nego da prizivamo duhove?" primijeti Bačić, te palcem pokaže otvorenu grobnicu. "To jest jednog. To jest njega."
"Daj, Branko, ne seri", ukori ga Plenković. "Samo još fali da krenemo izjednačavati okultizam i stranačku propagandu."
"Tko ih izjednačava?" duri se Bačić. "Pa ja i ne znam što je to okultizam."
"Dosta je bilo prenemaganja!" prekine raspravu reski glas domaćina. "U interesu jedine i vječne Hrvatske, naređujem vam da odmah uđete!!!"
"Ma ući ću ti klinac", reče Plenković i dade se u paničan bijeg.
"J-be se meni za interes jedine i vječne", kaže Njonjo i potrči za njim.
"Moram obići birače", poruči Primorac i šmugne preko ledine.
Medved, Bačić i slični orno slijede primjer odgovornih kolega.
"Tata..." tiho zaječi gospođa Nevenka, silujući rukavicu.
I tako je pokušaj da u ovome tekstu pokopamo vrh HDZ-a završio neuspjehom.
