Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Prije više od četrdeset godina, u utorak 8. ožujka davne 1983., pred Hajdukovom starom barakom u Zrinsko-Frankopanskoj ulici, iz koje je klub tri-četiri godine ranije iselio na Poljud, u večernjim su se satima počeli okupljati mrki neki mladi ljudi. Ne, nije bila Torcida, naprotiv: Torcida je u to vrijeme tek bila ilegalno obnovljena, daleko od današnjeg društvenog značaja, a mrki mladići u Hajdukovim su se starim prostorijama okupili zapravo na sastanku - nije li nam suvremena povijest duhovita? - Predsjedništva Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine.
Za nastavak ove uzbudljive priče mlađim će čitateljima valjati objasniti što je to uopće Općinska konferencija Saveza socijalističke omladine. Savez socijalističke omladine bila je jedna od društveno-političkih organizacija u kojima su se “radni ljudi i građani”, kako smo učili na satovima marksizma, “slobodno organizirali na klasnim socijalističkim osnovama”. Pored Saveza socijalističke omladine to su bili, recimo, i SSRNJ, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, Savez sindikata ili Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, popularni SUBNOR, a na čelu, kao vodeća politička snaga društva, jasno, slavni SKJ, Savez komunista Jugoslavije.
Nisu se tog 8. marta navečer splitski omladinci u prostorijama OK SSO okupili zbog Dana žena, iako će na koncu upravo jedna žena biti glavnom temom sastanka, na kojemu se raspravljalo o idejno-političkom radu s mladima u splitskoj općini. “Metodologiju rada s mladima na ideološkom planu treba mijenjati na način da se ona više približi interesima mladog čovjeka, jer dosadašnja predavanja i marksističke tribine, pa čak ni prošle godine otvorena politička škola, nisu se, barem u Splitu, potvrdile kao najbolji oblik idejno-političkog osposobljavanja”, zaključeno je na sastanku Predsjedništva OK SSO, na kojemu se grupa mladih socijalističkih omladinaca požalilo kako “njihove teme ne pobuđuju osobito zanimanje mlađih generacija”. Za razliku, recimo, od jedne žene koja je iste te večeri, štoviše točno u isto vrijeme kad je održan sastanak Općinske konferencije SSO, na drugom kraju grada privukla jedanaest tisuća ljudi, da 8. marta – na dan kad su drugovi slavili borbu komunističkih drugarica Clare Zetkin i Rose Luxembourg – u zlatnom šorcu na šljokice pjeva “odvedi me na pejzaže, / u budžake, u vrbake, / seno, seno, / da se milujemo”.
Da, drugovi i drugarice, Lepa Brena.
Kad smo već kod one, kako se zove, “metodologije rada s mladima na ideološkom planu”.
Visoka, stasita Fahreta Jahić, te 1983. apsolutna senzacija jugoslavenskog show-businessa i naša nesuđena predstavnica na Pjesmi Eurovizije s kultnom “Sitnije, Cile, sitnije”, dva mjeseca ranije održala je fantastičnih sedamnaest uzastopnih koncerata u beogradskom Sava centru, i interes za njen nastup u novoj dvorani na Gripama bio je takav da je odmah uglavila još jedan, održavši toga dana čak dva koncerta, u pet poslijepodne i u osam navečer.
A rasprodala bi još dva, samo da nije morala u Šibenik i Zadar. Gdje je, uzgred, sutradan u šibenskoj dvorani “Ivo Lola Ribar” također održala dva koncerta za više od pet hiljada ljudi, pa sve u četvrtak ponovila u zadarskim Jazinama.
Tako je počelo.
Trijumfalno Brenino osvajanje Splita i Dalmacije u okviru velike jugoslavenske turneje 1983. godine bio je tih dana temom bezbrojnih društvenih, kulturnih, socioloških i političkih tribina. “Što se dogodilo s Dalmacijom?”, raspravljalo se jednako na Pjaci i na Rivi, kao i na sastancima općinskih konferencija Saveza socijalističke omladine, “što se dogodilo sa Splitom?”, pisali su moralni paničari u novinama, podsjećajući kako su te koncertne sezone Splićani prije Lepe Brene slušali Ivu Pogorelića, Valtera Dešpalja i glasovitog norveškog jazz-gitaristu Terjea Rypdala.
Brenina senzacionalna dva koncerta na rasprodanim Gripama 8. ožujka 1983. često se računaju prijelomnim događajem u povijesti splitske urbane kulture. I zaista, u Splitu do tada nitko nikad nije slušao to radioaktivno smeće, koje će Rambo Amadeus koju godinu kasnije nazvati turbo-folkom. Što se dakle dogodilo s gradom mediteranske kancone koji je samo par mjeseci kasnije na festivalu na Prokurativama slušao “Vlašku mućkalicu” Tonča Delazotte i Don Huanov “Zing, Zinga-Zing”?
Pitanje je, shvatili ste valjda, bilo retoričko.
Točno četrdeset godina kasnije – kako se već hrvatska suvremena povijest dobro zajebava – na Dan žena 8. ožujka 2023. godine beogradski BITEF teatar gostovao je u Zagrebu s predstavom “Projekt Lepa Brena”: sve što se dogodilo u dugačkom međuvremenu stalo je u tekst peticije kojom su braniteljske udruge – nešto kao SUBNOR – tih dana zapjenjene od bijesa tražile da se zabrani predstava o “pevaljci ‘Jugoslovenki’ koja je u ratu pjevala četnicima”.
Konačno, četrdesetogodišnji ciklus naše nesreće Lepa Brena ovih je predbožićnih dana zaokružila s čak pet rasprodanih uzastopnih koncerata u zagrebačkoj Areni, okupivši gotovo osamdeset hiljada raspamećenih mladih Hrvata. Baš ništa, eto, nije kao što je bilo one davne 1983., baš ništa osim Lepe Brene. I njene publike.
I sirena za moralnu uzbunu.
“Metodologiju rada s mladima na ideološkom planu treba mijenjati na način da se ona više približi interesima mladog čovjeka, jer dosadašnja predavanja i tribine nisu se potvrdile kao najbolji oblik idejno-političkog osposobljavanja”, jednako četrdeset godina kasnije može glasiti zaključak neke općinske konferencije Mladeži HDZ-a, jer “teme iz Domovinskog rata ne pobuđuju osobito zanimanje mlađih generacija”, kako i danas jednako stoji u rezigniranim priopćenjima Udruge hrvatskih dragovoljaca i stradalnika Domovinskog rata, ili bilo koje druge društveno-političke organizacije hadezeovske države, čiji pripadnici ovih dana zgranuti gledaju plakate za rasprodane Brenine koncerte u dane Došašća, pa se mrki sastaju na drugom kraju grada i užasnuti pitaju “što se dogodilo s Hrvatskom”.
I onda “Jugoslovenku” Lepu Brenu i njenu publiku optužuju za jugonostalgiju, koristeći pri tom potpuno iste rečenice i gotove teze koje su čuvari idejno-političkog zdravlja mladih Jugoslavena i stražari jugoslavenske socijalističke kulture izgovarali još davne 1983. godine.
Što se dogodilo s Hrvatskom?! Kako vidimo, savršeno ništa.
Što bi rekla jedna, da ste je pažljivije slušali znali biste: “Sitnije, Cile, sitnije, / pokaži mi najbitnije.”
