Boris Dežulović: Kradljivci snova

Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Nećete vi znati Vucu, Ogija, Litru i Tonija. Goran V. zvani Vuco, Lovre O. zvani Ogi, Vedran Š. zvani Litre i Ozren T. zvani Toni četvorica su divnih mladih ljudi iz splitskih predgrađa, a razlog zašto nećete znati za njih razmjerno je jednostavan: Vuco je tek postao punoljetan, a ostala trojica još su maloljetni - Ogi ima jedva sedamnaest, a Litre i Toni samo šesnaest - pa su im za potrebe ove tužne priče imena i nadimci malo izmijenjeni.

Četvoricu splitskih prijatelja život – ako šesnaest-sedamnaest godina nije preuzetno nazivati životom – nije mazio. Vuco je jedva nekako završio srednju ugostiteljsku školu, a ostala trojica još su se mučili u pomorskoj. Dobro, zapravo i nisu baš išli u ugostiteljsku i pomorsku, ali kako je riječ o maloljetnim osobama, za potrebe ove priče malo su izmijenjeni i nazivi njihovih škola. Nisu, međutim, ni važni: naša četvorica istinski su živjeli samo na sjevernoj tribini Poljuda.

Sav taj njihov, kako se zove, život, stao je, shvaćate, u ta dva tjedna od jednog do trećeg petka u kvartovskoj kladionici, i onih subotnjih devedeset minuta na poljudskoj tribini s transparentom Torcide Kocunar – u stvari nije Kocunar, ali zbog zaštite identiteta maloljetnika, to ste do sad već shvatili, naziv njihove Torcide malo je izmijenjen – sav smisao i jedina svrha tog života bio je Hajduk, a on u svih njihovih šesnaest-sedamnaest godina niti jednom nije bio prvak.

Nijedan jedini put. Nikad.

Vuco je prvi shvatio da nema smisla. Ostatku društva Vuco je bio nešto poput duhovnog učitelja, pače duhovnog razrednika, najstariji i najzreliji od njih. Toga dana okupio ih je na zidiću ispred kvartovskog dućana, objasnio im da imaju već koliko, šesnaest, sedamnaest, i da neće valjda do kraja života sjediti na zidiću, ispunjavati tikete, drkati na Temuove reklame za ženske spavaćice i pucati topovske udare na Poljudu. Hajduk, to je sad već izvjesno, za njihovih života više nikad neće biti prvak, i vrijeme je da uzmu svoje živote u svoje ruke, rekao je Vuco i obznanio da ima plan. Ogi, Litre i Toni razrogačenih očiju gledali su u svog učitelja, koji je vidno uživao u njihovoj blenutosti, pa nakon nekoliko trenutaka dramske pauze rekao samo: “Dostava.”

– Dostava? – blenuli su prijatelji u njega.

– Dostava – ponovio je Vuco. – Kućna dostava.

Vucin plan bio je jednostavan: imao je stari neki bicikl i zamislio da obiđu sve dućane, pekare i pizzerije u kvartu, pa se s gazdama dogovore da im oni Vucinim biciklom odrađuju dostave na kućnu adresu. Na Kocunaru – dobro, nije Kocunar, ali to već znate – živi puno penzionera, starih i nemoćnih, i ne samo njih: bi li, metnimo, Litre volio da im u subotu, dok gledaju na televiziji Belupo-Hajduk, netko donese pizzu i pivo? Naravno da bi Litre volio, ali on im i ovako u subotu nosi pizzu i pivo. Da, nasmijao se Vuco, ali sad bi to radio za novac.

I šta onda?, pitao je Litre.

Šta onda? Onda bi od zarađenog novca kupili polovni skuter, pa još tri, i zaradili tri puta viša para. Onda bi od tih para dali napraviti velike kutije, ovakve, kockaste, u koje bi mogli stavljati pizze, pivo i stvari za dostavu. S tim kutijama na skuterima mogli bi razvoziti sve do Pujanki, Sućidra i Kmana, pa proširiti posao i Brda, Mejaše i Visoku.

Pa na cijeli grad. I uskoro bi subotom popodne cijeli Split zvao Vucu, Ogija, Litru i Tonija da im donesu pizze i pivo dok gledaju Belupo-Hajduk.

Ali kako će onda oni gledati Belupo-Hajduk?, pitao je Toni. Eh, kako.

Do tada će već drugi raditi za njih, objasnio je Vuco, da i oni nešto pošteno rade i zarade. Evo Kurbla bi bio odličan, Kurbla ionako po cijele dane vozi skuter. I Šajka. I Eks. I mali Čop. Svi će voziti za njihovu firmu. I zaradit će toliko para da će kupiti deset novih skutera, idemo na pedeset, kupit će stotinu skutera i zaposliti sve prijatelje, pa proširiti biznis na cijelu Dalmaciju. Pa na Zagreb i cijelu Hrvatsku. I izaći u 24sata, na naslovnoj stranici: Vuco, Ogi, Litre i Toni sa četiri manekenke na bazenu njihove vile u Mravincima, pod velikim, ovolikim naslovom – “Hrvatski kraljevi dostave”.

– Ti si bog – otelo se Ogiju, i od toga dana Vuco je imao novi nadimak. Bog.

I šta onda?, pitao je Litre, ali u njegovom “šta onda?” više nije bilo nimalo skepse, nego samo plamene znatiželje.

Šta onda? Onda će proširiti biznis na cijelu istočnu Europu, pa na zapadnu Europu, pa na ostatak svijeta. “Kings of dostava”. London, New York, Tokio, svugdje će zujati njihovi žuti skuteri. Zašto žuti?, pitao je Toni. Zato što svaka ozbiljna svjetska firma ima prepoznatljivu boju, objasnio je Stari, a onaj njegov stari bicikl već je žute boje. Treba paziti na troškove, dodao je značajno.

“Svaka ozbiljna svjetska firma”. Svidjela se Ogiju, Litri i Toniju ideja o svakoj ozbiljnoj svjetskoj firmi. Svaka ozbiljna svjetska firma, međutim, ima i ime, dodao je Vuco Bog, pa nakon nekoliko trenutaka dramske pauze rekao samo: “Glovo.”

– Glovo? – blenuli su prijatelji u njega.

– Glovo – ponovio je Stari. – Od naših imena. G kao Goran, Lo kao Lovre, V kao Vedran i O kao Ozren. G, Lo, V, O. Glovo.

Toni se prvi pobunio. Prvo, zašto Lovre ima dva slova, a svi ostali samo jedno, i drugo, Toni ne voli da se zna kako se on zapravo zove Ozren, zbog čega su ga u osnovnoj zajebavali da je Srbin. Da, i treće: treće, oni su ionako maloljetni i ne bi smjeli objavljivati prava imena. Koji je onda njegov prijedlog?, pitali su ostali, a Toni je svečano objavio: “Volt.”

– Volt? – blenuli su prijatelji u njega.

– Volt – ponovio je Vetma. – Od naših nadimaka. V kao Vuco, O kao Ogi, L kao Lovre i T kao Toni. V, O, L, T. Volt.

– A boja?

– Plava.

– Plava?

– Da zajebavamo pandure – nasmijao se Toni.

“Volt”. Društvu se svidjelo ime Volt. Samo je Ogi uložio dva amandmana: prvo, plava je boja Dinama, a drugo, on ima bolje ime – “Bolt”. Zašto sad Bolt?, pitali su ostali, a Ogi ih je podsjetio da Goran više nije Vuco, nego Bog. Bog, Ogi, Litre i Toni. B, O, L, T. Bolt. A boja, naravno, narančasta. Narančasta? Pomiješana plava i žuta, objasnio je Ogi.

Tako je na zidiću ispred dućana na Kocunaru zaokružen ambiciozni poslovni plan četvorice vrijednih splitskih srednjoškolaca s vizijom. U toj viziji njihova svjetska korporacija, Glovo, Volt, Bolt, ili kako već, osvojila je planetu, zujali su svjetskim gradovima njihovi plavi, žuti i narančasti skuteri, a Bog, Ogi, Lovre i Toni punili su deset posto hrvatskog BDP-a i u svojoj raskošnoj vili na Mravincima pili s Elonom Muskom, Jalom Bratom i Bubom Corellijem.

I šta onda?, pitao je Buba Corelli.

Šta onda? Onda su naša četvorica prijatelja više od polovice svog bogatstva donirali u dobrotvorne svrhe i osnovali fondaciju za talentiranu djecu, te izgradili četiri suvremene dječje bolnice i na Kocunaru podigli veliku zavjetnu crkvu svetog Marka Livaje, pa kupili Hajduku Laminea Yamala iz Barcelone, Erlinga Haalanda iz Cityja i Kyliana Mbappea iz Reala, i Bijeli su konačno osvojili naslov. A “Kings of dostava” s Kocunara – mladi, uspješni, bogati i ostvareni – sada su po cijeli dan mogli sjediti na zidiću, ispunjavati tikete, drkati na Temuove reklame za ženske spavaćice i pucati topovske udare na Poljudu.

I šta onda?, pitao je istražni sudac.

Šta onda? Onda su naša četvorica prijatelja otišla u McDonald’s na Mertojak nazdraviti početak svog novog života, i tamo, na golemo zaprepaštenje, ugledali tamnoputog nekog tipa u žutom prsluku, na žutom skuteru sa žutom kutijom za dostavu na kojoj je pisao – znam da nećete vjerovati – “Glovo”! Da, baš G, Lo, V, O, Glovo! Tip im je, shvaćate, ukrao i ideju i koncept i i boju i ime! I normalno, Litre ga je opizdio kamenom, ovaj je pao i sva četvorica skočila su na njega. Bijesni, spustili su se potom na Žnjan i tamo, vjerovali vi časni suče ili ne, ugledali drugog jedno tamnoputog, u plavom prsluku, na plavom skuteru s plavom kutijom za dostavu na kojoj je pisalo – “Volt”!

Tu su, razumljivo, sva četvorica izgubili živce i prebili ga šipkama. Mislim, znaju oni da nije u redu, ali morate razumjeti njihov nemoćni bijes: kad su kasnije te večeri na Plokitama vidjeli parkiranih sedam narančastih skutera s narančastim kutijama za dostavu i natpisom, sad već i sami pretpostavljate, “Bolt”, bilo je baš kao da ih netko zajebava. Tu je onda i Vuco potpuno popizdio, pa pobacao i porazbijao svih sedam skutera.

Tako je, eto, bilo, časni sude, a vi sad sudite po zakonu i savjesti. Nisu ovi mladići pojma imali da su ti tipovi Indijci i Nepalci, jebe se njih – ja se ispričavam – za naciju, vjeru i boju kože: Vuco, Ogi, Litre i Toni nevine su žrtve industrijske špijunaže, vrijedni mladići koji su samo ljudski reagirali kad su shvatili da im je netko ukrao ne samo ideju, koncept, boju i ime, nego i san. I ne samo njima, nego i Kurbli, Šajki, Eksu, malom Čopu i hiljadama njihovih vrijednih vršnjaka kojima su ti Indijci i Nepalci jednako oteli snove i radna mjesta, i svim onim mališanima koji su ostali bez stipendija i dječjih bolnica, i hrvatskoj državi, kojemu su ti Indijci i Nepalci je ukrali deset posto BDP-a.

Da, i Hajduku, kojemu su bezočno ukrali potpuno zasluženi naslov prvaka.