Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Točno tri godine nakon hapšenja prve Plenkovićeve ministrice i točno četiri godine nakon pravomoćne presude Sanaderu i “prvom” HDZ-u – točno dakle četiri godine nakon što je premijer Andrej Plenković svečano objavio kako je “ovo drugi HDZ” – u obiteljskoj kući u Zagrebu uhapšen je ministar zdravstva Vili Beroš
"Nema teoretske šanse da uz sve što nosimo, nosimo i etiketu Ive Sanadera: no way, ovo je drugi HDZ!"
Tako je, sjetit ćete se, prije točno četiri godine, 13. studenoga 2020., predsjednik Vlade Andrej Plenković komentirao presudu zagrebačkog Županijskog suda po kojoj je bivši premijer Ivo Sanader kažnjen s osam godina zatvora, a HDZ osuđen kao zločinačka organizacija. “Današnje vodstvo, kao ni članstvo stranke, ne može biti odgovorno za djelovanje pojedinaca koji su u jednom trenutku bili u poziciji da počine ovakva djela. Što se mene tiče, ja nisam čak niti bio član stranke tada, niti je itko iz današnjeg vodstva HDZ-a imao veze s takvim aktivnostima. Nema kolektivne odgovornosti, i baš nikakve odgovornosti vodstva HDZ-a. Ja sam kazao prije četiri godine da transformiramo HDZ i transformiramo Hrvatsku, i ti procesi idu na dobro”, rekao je tada Plenković, odlučno na kraju lupivši šakom o stol: “Nema teoretske šanse da uz sve što nosimo, nosimo etiketu Ive Sanadera: no way, ovo je drugi HDZ!”
Kako to već život namjesti, točno godinu dana kasnije, 10. studenoga 2021., u svojoj obiteljskoj kući u Vinkovcima uhapšena je Gabrijela Žalac, bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU, koju je Plenković zajedno s još četiri ministra smijenio godinu i pol ranije, zbog nekih sitnih nesporazuma oko porijekla imovine i one, kako se zove, “negativne medijske percepcije”. “Smirimo malo loptu, nemojmo nekog osuđivati prije nego što tijela koja su za to nadležna to odluče. To nije normalno, ako će dio ljudi raditi hajku i tražiti priliku da baca blato prema meni i HDZ-u, neka. Dogodilo se to, vidjet ćemo što će biti”, izjavio je tada Plenković gutajući knedlu veličine loptice za stolni tenis, pa godinu i pol kasnije, već gutajući knedlu veličine teniske loptice, komentirao hapšenje ministrice Žalac: “Sada više nije bitno jesam li pogriješio. Žao mi je što se ovo dogodilo. Što bih trebao biti, sretan?! Rekao sam da o tome ne znam ništa, nemam takvih saznanja ni o kome drugome. Vlada sigurno nije korumpirana.”
Vlada sigurno nije korumpirana, no way, shvatili ste, ovo je drugi HDZ.
Jedva četiri mjeseca kasnije, 19. veljače 2022., u roditeljskoj kući u međimurskoj Donjoj Dubravi uhapšen je Plenkovićev ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat. “Ovo je indikativan tajming, u Državnom tužiteljstvu očito imaju svoj razlog za ovakvu dramatičnu žurnost, pa pozivam šeficu DORH-a da objasni što je tako žurno da se uhiti ministar. Meni djeluje nerazmjeran ovaj potez s obzirom na predmet o kojem se radi”, komentirao je Horvatovo hapšenje Andrej Plenković, pa sve gutajući knedlu veličine kisele jabuke obznanio kako je “parlamentarna većina stabilna”. “Svi su stabilni uz Vladu i podržavaju je. Nikakva izvanrednost nije na redu.”
Ukratko, nema nikakve izvanrednosti, no way, ovo je drugi HDZ.
Niti pola godine kasnije, 7. srpnja 2022. godine, u svojoj obiteljskoj kući u Virovitici uhapšen je i drugi ministar smijenjen u onoj sezonskoj rekonstrukciji vlade – bivši Plenkovićev ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Na pitanje novinara kako komentira Tolušićevo hapšenje, predsjednik Vlade u brzom je koraku pored novinara, gutajući knedlu veličine grejpa, rekao kratko: “Iznenađen sam, nisam o tome znao ništa.”
Naravno da premijer nije znao ništa: no way, ovo je drugi HDZ.
Jedva tri mjeseca kasnije, 26. listopada 2022., USKOK je podigao optužnicu protiv čak četvorice bivših Plenkovićevih ministara – rečenog Darka Horvata i nešto prije rečenog Tomislava Tolušića, te nerečenog potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i još nerečenijeg nerečenog ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josipa Aladrovića. “Primio sam tu informaciju. Što će oporba, nakon ankete su ucviljeni, sad će skakati po ovome, skaču na ono što im mediji ili DORH serviraju. Ovo je samo jedna strana u postupku, koja se zove DORH, druga strana je obrana, u konačnici odlučuje sud”, mudro je tada novinarima izjavio premijer Plenković, pa mrtav hladan, gutajući knedlu veličine balote, dodao kako “ovo nije nikakav teret za vladu, jer nitko od njih nije u vladi”.
Nitko od optuženih nije u vladi, dalje znate i sami, no way, ovo je drugi HDZ.
Gotovo pa točno godinu dana kasnije, 11. studenoga 2023., Plenkovićev ministar obrane Mario Banožić skrivio je prometnu nesreću u kojoj je poginuo otac dviju djevojčica. “Ovu veliku krizu zbog prometne nesreće toliko smo brzo riješili da oni ne znaju što bi rekli”, rekao je predsjednik Vlade nakon što je istoga poslijepodneva smijenio Banožića, boreći se s knedlom veličine lubenice. “Oni nisu došli k sebi. Tu vidite da su u raskoraku, ne znaju što će ni jedni ni drugi.”
Ne znaju ni jedni ni drugi, ali znaju treći: koji tjedan kasnije Andrej Plenković je zbog one, kako se zove, “negativne medijske percepcije” smijenio i ministra gospodarstva i održivog razvoja Davora Filipovića, jubilarnog tridesetog ministra u osam godina svoje vlade. “Ovo je”, shvatili ste, “drugi HDZ”.
No way, ovo je drugi HDZ?!
Kako to već život namjesti, ovih dana, točno godinu dana kasnije, točno tri godine nakon hapšenja prve Plenkovićeve ministrice i točno četiri godine nakon pravomoćne presude Sanaderu i “prvom” HDZ-u – točno dakle četiri godine nakon što je premijer Andrej Plenković svečano objavio kako je “ovo drugi HDZ” – u obiteljskoj kući u Zagrebu uhapšen je ministar zdravstva Vili Beroš. A predsjednik Vlade iznenada je – “zgrožen”: “Kao predsjednik vlade osobno sam zgrožen idejom da bilo tko u sustavu zdravstva koristi svoj položaj za osobno bogaćenje. To doživljavam to kao čin izdaje osobnog povjerenja. Sve skupa loše, da je bilo tko je loše, ako je involviran netko sa strane vlade”, gutao je premijer knedle veličine košarkaške lopte. “Neugodno nam je, jako nam je neugodno da se ovako nešto dogodilo. Najneugodnije. Neugodno je što je do toga uopće došlo. Nije problem ovo sada, nego što je došlo do ovakve situacije, jer sigurno nije trajala jedan dan.”
“Situacija sigurno nije trajala jedan dan”?! Dobro jutro, gospodine Plenkoviću! Osam godina traje ta, kako rekoste, “situacija”, a “zgroženom” premijeru je “neugodno što je do toga došlo”, kao da su mu pred novinarima pale hlače, a ne trideset jedan član Vlade: kao da mu je, nemam pojma, “došlo” da kihne, a ne da zbog mita i korupcije smijeni petnaestak ministara.
No way, ovo je novi HDZ? Naravno. “Doći će novi ministar”, objasnio je na koncu zgroženi Andrej Plenković, gutajući knedlu veličine lopte za pilates. “Tko iznevjeri povjerenje, završava ovako. Ta lekcija je trebala davno biti naučena. Tko nešto zgriješi, za to mora odgovarati. Ne možemo mi biti odgovorni za postupke pojedinaca.”
Uglavnom, shvatili ste, kao i obično. “Nema kolektivne odgovornosti pa niti baš nikakve odgovornosti vodstva HDZ-a: no way, ovo je drugi HDZ!” Kao i obično, “doći će novi ministar”. Baš tako, “Kao i obično” – “Comme d’habitude” – zvala se pjesma koju je 1967. napisao francuski kantautor Jacques Revaux, nama danas poznatija po prepjevu kojega je napisao Paul Anka, a otpjevao onaj bliski prijatelj političara i kontroverznih poduzetnika, kako se zvao, da, Frank Sinatra. Pjesma se zvala “My way”, “No way”, tako nekako, a išla je otprilike ovako, ispravite me ako griješim:
And now, the end is near,
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain:
I’ve lived a life that’s full?
I traveled each and every highway?
And more, much more than this?
I did it? No way!
