Danas 64. rođendan slavi velikan novinarstva i književnosti Viktor Ivančić. Tim povodom objavljujemo tekst koji je o njemu napisao Mile Stojić
Kad sam se u petak ujutro, 15. lipnja, spustio do kioska ispred nebodera u kojem stanujem, trafikantica, koja me godinama opslužuje hrpama novinskog papira, rekla mi je kao da se ispričava: „Gosn Mile, izvinite, jutros nema Ferala. U zadnje vrijeme veze sa Splitom nekako nisu dobre. Sigurno će stići sutra“. „Svakako mi ostavite“, rekao sam dobroćudnoj susjedi, mada sam znao da Feral neće stići ni sutra, a i ne zna se kad će. S redakcijom u kojoj redovito pišem gotovo jedno desetljeće dijelio sam i uspjehe i neuspjehe, i besparice i krize; iako mi je Viktor dva dana ranije rekao da će roto-stroj ovaj put morati stati, ja sam tek susjedine riječi shvatio kao definitivnu potvrdu da Feral više ne izlazi. Mene kao pisca pratila je sudbina da je većina listova u kojima sam pisao prestala izlaziti, pomislio sam, taj peh! Feral macht frei, sjetio sam se, potom, jedne feralovske reklamne krilatice.
Sve je bilo u znaku paradoksa. U času kada je nobelovka Rita Levi Montalcini u Rimu uručivala međunarodnu nagradu Zlatna golubica za mir (Colombe d’Oro per la Pace) odgovornom uredniku Ferala Viktoru Ivančiću (Sarajevo, 1960.) za izvanredna novinarska dostignuća, list se prestao tiskati. Feral Tribune, najbolji i najnagrađivaniji hrvatski tjednik, prestao je s izlaženjem nakon 23 godine. Tuđman mu nije mogao ništa, ali su mu demokrati došli glave. Na kioscima koji su se polagano pretvarali u duhovne sahare i deponije intelektualnog smeća, list splitskih bogumila (Bogu mili, a ni Vragu nisu mrski) ostao je jedna od posljednjih intelektualnih oaza, mjesto na kojem je časno bilo pisati. Drakonski nameti države, sudske ovrhe za nanesenu duševnu bol tankoćutnih hrvatskih dužnosnika za ovu malu i „neuvezanu“ redakciju postale su neizdržive, a možda su se Ivančić i kompanija pomalo i umorili od dugogodišnjeg beckettovskog „Šamaranja vjetra“.
Geneza Ferala događala se početkom osamdesetih, na smjeni diktatura. U sveopćoj dekadenciji institucija socijalističke države trojica dječaka (Ivančić, Lučić, Dežulović Vlva LuDež, a kasnije se ekipi pridružila i Heni Erceg) počela su se glasno smijati sa stranica Slobodne Dalmacije, ni ne sluteći da čovjeka od prevelika smijeha u nas često zaboli glava. Kao tadašnji student elektrotehnike u Splitu, Ivančić se sa svojim prijateljima, iz čisto mladalačkog i rockerskog rakursa, pokušao malo sprdati s onima „gore“. I ta bezazlena kunderinska šala rezultirala je srdžbom Ahilejevom, izvanrednim sjednicama komiteta, običnih i centralnih, specijalnim saopćenjima i sudskim procesima sistem čija je dogma pretendirala na nepogrešivost, dakle vječnost, najednom se osjetio grožen od zajebancije tri bezazlena splitska studenta. Već u siječnju 1985. feralovci će biti prozvani kao primjer „antikomunističke i antidržavne aktivnosti“, jer su u splitskom dnevnom listu objavili jedan aforizam i jedan strip pod nazivom Party is over.
Partija, naime, tad još nije bila završena, ali je bila pri kraju. Ivančićev Feral, pak, bivao je sve jači što je avangarda bivala slabija: početkom devedesetih on se već ustoličio kao specijalni dodatak prvo Nedjeljne, potom Slobodne Dalmacije, postavši najatraktivnijim satiričnim medijem u Hrvatskoj. Ali, feralovci su odmah pokazali da zaziru od etabliranih oblika satire kakvi su vic, karikatura, humoreska. Oni su se okrenuli ponajprije jeziku medija i kao dominantni stil promovirali su fotomontažu, persiflažu, parafrazu i perifrazu. Jezična igra. Satirički tekst tu je groteska, prepoznat i izdvojen citat stvarnosti, koja je već svoj odraz našla u novinskome tekstu, preciznije rečeno, u jednom dominantnom kontekstu kulture.
Ali, smrt partije nije značila i smrt komitetskoga novinarstva. Novo, neovisno i liberalno novinarstvo po svemu je naslijedilo zasade komitetskoga: stari državni i novi privatni „nezavisni“ listovi sad su se utrkivali tko će više biti državotvoran i domoljuban, to znači tko će više mržnje producirati u svrhu podizanja tiraža. Štampa koja je propagirala obranu od mrskoga Bizanta, u jednom trenutku je počela propagirati i Sturm und Drang protiv mrskoga islama, predstavljajući hrvatski narod kao nevino janješce koga vodi mudri pastir, a kolju krvoločni vukovi. Denis Kuljiš, koji je tad vodio hrvatsku medijsku investigaciju, prozivao je ugledne hrvatske spisateljice „vješticama“ i „srpskim nevjestama“, a Slaven Letica, čiji će liberalizam skončati u Đapićevoj Hrvatskoj stranci prava, davao je intelektualni „dignitet“ i alibi tom „nezavisnome“ medijskom barbarstvu.
U vrijeme bošnjačko-hrvatskoga rata, kad sam se nakratko našao u Zagrebu, Feral se kupovao krišom, i odmah potom umatao u Večernji list, Globus ili kakve druge državotvorne ratnohuškačke novine. Istodobno, za opkoljene Sarajlije on je bio „svjetlost iz Splita“, „publikacija koja je – tekstovima najboljih hrvatskih novinara — kao skalpelom secirala bosansku politiku režima Franje Tuđmana“, pisali su Dani, povodom desete obljetnice sarajevske opsade.
„Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nesrazmjer između tragike onih koji umiru na ratištima i novinarskog govora kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž on je otkrio kao najveću laž takozvanog ‘junačkog i teškog vremena’. On je uzeo za svoju misiju da raskrinka sav taj novinarski posao i da skine masku s Velikog vremena. On je iz dana u dan rezao sve dokumente škarama i od tih izrezaka lijepio karikature, spram kojih karikature Daumierove znače čistu romantiku“, pisao je Krleža u povodu Karla Krausa. Kako bi čovjek danas drugačije mogao opisati Ivančića i njegov Feral?
U stvarnosti koja se bila pretvorila u „podlo i krvavo umorstvo“, kako je rekao Krleža, u narodu koji je preko noći ostao ubijen i dezorijentiran i gladan i opljačkan, ova gomila švindlera i ratnih profitera iz dana u dan organizirala je „državotvorne domjenke“ u zagrebačkom hotelu „Sheraton“, ili u Titovoj vili „Zagorje“ (naprasno i skorojevićevski preimenovanoj u „predsjedničke dvore“!), uz škotski viski i sekt, izmišljala neprijatelje i urote, koji tobož složno rade na rušenju njihove „državotvorne“ ideje. Jedan od tih glavnih neprijatelja bio je Viktor Ivančić. Jer, on je sa stranica Ferala, iz broja u broj, tim uzurpatorima narodne sudbine i narodne imovine poručivao da budu mirni: njihov neprijatelj nisu ni Evropska zajednica, ni SAD, ni Bošnjaci, ni Nijemci, pa ni on osobno, nego je njihov najveći neprijatelj njihova vlastita glupost, koja, barem što se njega i njegovih drugova tiče, neće, ne može proći.
Namrgođenom licu tuđmanizma, patetičnoj domoljubnoj i „državotvornoj“ gesti, koja je tuđu djecu tjerala u vojničke rovove, a svojoj nezapamćenom pljačkom osiguravala banke i hotele, Ivančić i njegovi drugovi podastirali su svoje mladalačko, lijepo, ljutnjom ili sardonicnim smijehom i prezirom obilježeno lice. U vrijeme kad se hrvatska državotvorna i opoziciona štampa natjecala u mržnji, kad su se njena najistaknutija porbena i oporbena pera, njeni investigativni stožeri i ekskluzivni izvori, njeni eksperti i kolumnisti, njeni aktivni ili rashodovani doušnici, njeni doktori i eksperti utrkivali tko će proizvesti vise tuđmanovske mržnje, Viktor Ivančić je, možda jedini u hrvatskoj kulturi, ostao dosljedan upravo tradiciji Krležinoj. On je shvatio da je naše posljednje oružje jedino ta kutija olovnih slova i prihvatio na svoja krhka mladalačka pleća olovnotešku Krležinu zadužbinu, a da možda to prvobitno i nije namjeravao.
Ivančić je bezbroj puta šikaniran, potom mobiliziran i poslan na frontu, sudski procesuiran. Njegov Feral nove hrvatske vlasti oporezivale su kao skarednu literaturu, polijevale benzinom i spaljivale na trgovima (njegovi novinari bili su policijski isljeđivani, a izdanja zaustavljana u distribuciji), tužile zbog pretrpljene duševne boli i te su se tužbe do dana današnjega popele do sume od preko deset milijuna njemačkih maraka. Istodobno, Feral je postao stjecištem najznačajnijih novinara i pisaca ne samo iz Hrvatske, već iz čitave regije: Od Miljenka Smoje, Slavka Goldsteina, Iva Banca, Mirka Kovača, Filipa Davida, Ivana Lovrenovića, Bore Ćosića, Marinka Čulića, Heni Erceg pa sve do mladih — Miljenka Jergovića, Tatjane Gromače, Ivice Đikića i Igora Lasića, da spomenem samo neke. Britke satirične tekstove Feralova trojca, lucidne fotomontaže, pronicljive parodije slijedili su smjeli komentari, blistave analize, moderni eseji, šokantne reportaže. List je imao najveću nakladu kad su ga ljudi kupovali krišom. Feral je tako postao jedna od najznačajnijih institucija hrvat-ske kulture. Vječito protiv struje, on je tek slijedio glas nemoćnih i slabih, glas manjine, što se nije uklapao u aktualni vokabular silnika.
Kada je Tuđman, naprimjer, za feralovce bijesno izjavljivao da su „ideolozi jugoslavenskog komunističkog režima, djeca oficira JNA i potomci miješanih srpskih brakova“- te riječi su po sebi bile ironija i satira, bumerang koji se vratio u lice svome bacaču – jer je svakom čovjeku u Hrvatskoj bilo jasno da je Tuđman tad govori o sebi, svojoj djeci i svojoj unučadi. „Kad bi Hrvatska imala jednog normalnog predsjednika, Feral bi izgubio glavni satirički objekt svoga postojanja“, izjavio je tada Ivančić u jednom razgovoru za zagrebački časopis Erasmus, ni ne sluteći da će to vrijeme uskoro doći, jer je svaka sila za vremena. Tuđmanovom smrću nastupili su za Feral „dani gorki“, kako to veli Predrag Lučić u jednoj izuzetnoj pjesmi, jer priča je ostala bez glavnog junaka.
Ali, uskoro je došlo to sanjano doba, pa je Tuđmana „nestalo s naše naslovnice“, i sve se promijenilo da bi sve i dalje ostalo isto. Hrvatskim medijima polako je počeo dirigirati međunarodni krupni kapital, u neoliberalnome tržištu sve je bilo dozvoljeno: medijski reket, pranje novca, ničim ograničeni zakon jačeg. Politička se elita ovaj put zaklinjala u zakone slobodnog tržišta, preporučujući velikim tvrtkama da svoje oglase ipak ne objavljuju u „tom jugokomunističkom smeću“. Ne iznevjeravajući svoje uređivačke principe, Ivančić je morao i dalje plaćati silne sume, jer su nezavisni sudovi hitro štitili nacionaliste od duševnih bolova koje su im zadavali Feralovi tekstovi. A živio je samo od svojih čitatelja.
Pored blistavih eseja, polemika, analiza i satira Ivančić se ogleda i u „čistoj“ beletristici. Već naslovna sintagma njegova romana Vita activa, posuđena od njemu bliske Hannah Arendt, nekom je vrstom dijagnoze sindroma od kojeg pate ljudi tranzicijskih društava: aktivitet koji se tu pripisuje biću i postojanju jeste mimikrija, lažna maska svijeta koji, usprkos vanjskim promjenama, ostaje dubinski statičan i ukočen, a to znači podijeljen i omeđen u svojoj crno-bijeloj zadanosti. Tom svijetu spasa nema, jer staro manihejstvo ostaje na snazi čak i onda kada su uloge nanovo podijeljene, a iza maski u cijelom tom krabuljnome plesu ne nazire se ljudsko lice, već samo bijelo, sablasno lice smrti. Put iz tame socijalizma vodi ravno u mrak nacionalizma.
U času dok nastaju ovi reci, ponedjeljak uvečer 18. lipnja, stižu neki glasovi da bi Feral uskoro mogao ponovno početi izlaziti. Takav je moj prijatelj Ivančić – tek što pomisliš da si ga dokrajčio, a on već sprema novi aperkat. Ali, ja sam, kao što zbori i naslov moje feralovske kolumne, sve već strpao u vlastito prošlo vrijeme – nostalgiju, jer sam u tjedniku „hrvatskih anarhista, protestanata i heretika“ (Bogu-mili, a ni Vragu nisu mrski) do sada objavio preko tisuću stranica svoje bolećive feljtonistike: Feral nas je učio kako se isplati govoriti istinu i kada je to najmanje oportuno. Rečeno jezikom reklamne parole: Feral machte uns freier. Ili u prijevodu:
Feral nas je učinio slobodnijima.
Mile Stojić, iz knjige „Ruža u oluji”, Portreti i kronike, V.B.Z., Zagreb 2010.
