Ko je Andrić? Ako je suditi po prve dvije epizode izvanredne serije "Nobelovac", ona će to pokušati da nam kaže
Boris Rašeta, autor čije ćete tekstove moći od sada da čitate i na Velikim pričama, pogledao je prve dve epizode “Nobelovca”
Piše: Boris Rašeta, za portal ''Velike priče''
“Bio je takva neka ličnost, neuhvatljiva”, zaključuje jedan od likova “Nobelovca” na kraju prve epizode, uspoređujući Ivu Andrića sa Omer Pašom Latasom. U slavnoj epizodi nedovršenog romana pisac prikazuje Latasa u razgovoru s Bogdanom Zimonjićem, hercegovačkim popom, vojvodom koji ne vjeruje strašnom seraskeru, od kojega njegovu narodu ne može doći ništa dobro.
Videći njegovu nelagodu, Omer Paša učini zaprepašćujuću gestu. “Omer je odvojio ruke od grudi, skinuo živo teški fes sa modrom kićankom i bacio ga teatralno na beli divan, a zatim je sastavio tri prsta desne i – prekrstio se, bez reči, oborenih očiju, skromnim, kratkim i naviklim pokretima”, piše Andrić. “Znaj da ne razgovaraš s Omer Pašom, nego s Mićom Latasom iz Janje Gore…
“Za četrdeset godina svoga života”, piše Andrić, Zimonjić je “video dosta čuda i od Turaka i od svojih, a u porodici, koja je glavarska, naslušao se šta je sve bivalo i šta sve može biti. Znao je dobro da se od čoveka može čovek svačem nadati, i da može dočekati i videti i ono što je mislio da se nikad videti ne može, ali ovo je bilo isuviše neverovatno i neočekivano…”
“Neočekivana” i “nevjerojatna” epizoda, rijetka provala iskrenosti skrivene ispod čeličnog oklopa, trajala je kratko; Omer Paša brzo se vratio svojoj staroj ulozi.
“Sa Zimonjićem je opet razgovarao carski serasker, ljubazno i narodski, ali hladno i sa visoka.”
Autori i scenaristi serije, Vladimir Roganović, Tihomir Stanić i Ivan Velisavljević, ovom su parabolom naznačili da kane prodrijeti u srce Andrićeve tajne. Tko je bio Omer Paša? Mićo Latas, lički Srbin, kao 21-godišnji mladić pobjegao je iz austrougarske vojske u Tursku, u Banja Luku.
Otac mu je pronevjerio neki novac, pa je Mićo preuzeo njegov grijeh, kako bi ga spasio sramote. Od Banja Luke, nadareni – zapravo genijalni – mladić, brzo dospijeva do vrha Carstva, postajući zapovjednik cijele rumelijske vojske, a potom i cijele turske vojne sile.
Latas je veličanstven vojskovođa, ali beskrupulozno posvećen karijeri; sudjeluje u zauzimanju Krima, vodi akcije po Siriji, Albaniji i Kurdistanu, pacificira bosanski begovat koji se pobunio protiv sultana, okovane begove šalje u Tursku, napada Crnu Goru…
Zimonjiću priznaje da je Srbin, ali ovaj svijet i ovaj život zahtijevaju navlačenje puno maski, to više što su ambicije veće. To je ono što se u islamu zove “ketman” – islam dopušta javno odricanje od kanona, ako ono spašava život, i ako zadržavaš vjeru u tajnosti svoje duše.
Omer Paša je, zapravo, najmoćniji Srbin XIX stoljeća, on je “nobelovac” među vojnicima. Kako je Ivo Andrić tako dobro proniknuo u njegovu psihologiju? Zato što je, zapravo, govorio o sebi? Ne mora biti: on je bio izvanredan psiholog, što se vidi i po Gospođici, remek djelu o usidjelici, koje je taj veličanstveni pisac ispisao kao triler.
Je li Andrić ostao Hrvat, katolik, koji je prigrlio srpstvo jer je – poput Latasa – u njegovu okrilju mogao postići veliku karijeru? Andrić je bio kraljev mezimac, kao i Meštrović. U odličnoj Martensovoj biografiji, vidimo da je bilo dovoljno da baci pikado na bilo koji dio globusa, i kralj bi ga tamo poslao kao diplomatu. Manje više, sve gradove u kojima je službovao opisivao je kao “čemerne”, izuzeci su Madrid i Krakow.
Zašto nije ostao u Zagrebu, gdje je bio dio mlade hrvatske lirike? Tko je njegov pravi otac? Što je mislio o socijalizmu? Kako je dočekao kraj rata, kao čovjek koji je predao akreditive Hitleru, čije se ruke sjećao kao “znojne”, ali nije kolaborirao s Nijemcima, očijukajući, ipak, s Ravnogorcima?
Andrić je, kako je lucidno primijetio Đorđe Matić, bio jedini čovjek u vijeku koji se družio s Gavrilom Principom, Aleksandrom, Hitlerom i Titom.
U priči Most na Žepi, Andrić na koncu hvali šutnju kao najmudriji izbor. Njegove odgovore na ta pitanja ne znamo i nećemo znati, jer ih sigurno nije ispisao. No, autori ove, ako je suditi po prve dvije epizode, izvanredne serije, pokušat će to učiniti umjesto njega. Koliko možemo naslutiti na početku serije, autori ne dijele ocjene “sjekirom”, već u nježnom, rafiniranom sfumatu, daju naslutiti svoja tumačenja andrićevskih zagonetki, koje su na neki način univerzalne.
“Nobelovac” je vizualno atraktivna priča koju se može gledati s uživanjem. Interijeri i eksterijeri vjerno su rekonstruirani, što je zahtijevalo veliki trud i ne manji trošak. Zasluge za to pripadaju snimatelju Pablu Ferru Živanoviću, montažerki Snežani Ivanović, kostimografkinji Neveni Milovanović i scenografkinji Valentini Popržan.
Kasting je odličan – ističemo Aleksandru Pleskonjić kao Isidoru, i Selmu Alispahić kao Milicu Babić, piščevu životnu ljubav. O tome koliko je Tihomir Stanić nalik na Andrića, jedva ima smisla pisati.
Tu paše samo jedna riječ – “fascinantno”. Već ga je glumio u fllmu Proljeće na posljednjem jezeru. U nizu naših povijesnih rekonstrukcija teško je naći primjer takve sličnosti, koja nije samo vanjska. Tika Stanić već godinama stanuje u Andrićevoj koži, on mu je zavirio u dušu, možda čak i ostao u njoj, jer je Andrić zavodljiv, magnetičan; koga jednom uhvati, više ga ne pušta. Glumac, producent, koscenarist, zna naizust slapove Andrićevih misli, pa ipak, ne pristupa mu idolopoklonički. U sjajnoj sceni vidimo Andrića kako traži autogram od Radovana Zogovića, dok Dobrica Ćosić potpis traži od Andrića; “ja tebi serdaru…”
Za razliku od mnogih srpskih serija koje ne prikazuju, nego resetiraju istoriju, kreirajući neku poželjniju, “bolju prošlost”- koja se međutim nije dogodila – “Nobelovac” se drži činjenica. Kao stručna konzultantica, angažirana je dr Žaneta Đukić Perišić, Andrićeva biografkinja. Likovi su prikazani onakvima kakvi su povijesno bili. U galeriji likova vidimo Rodoljuba Čolakovića, kao razmjerno velikodušnog komunista, nepotkupljivu Isidoru Sekulić, fanatičnog Radovana Zogovića, prpošnog Đilasa, Miroslava Krležu, Titova prijatelja, koji se u razgovorima s Čengićem prisjetio kako je Ivo Andrić pred njim, na tom prvom susretu, “drhtao kao žaba pred zmijom”.
Premda nije bio komunist, Andrić je komunistima bio potreban. Uopće je u životu politika više snubila njega nego on nju, ali odupirao joj se nije (osim kao mladi jugoslavenski nacionalist u Austro-Ugarskoj). U memoarima U žitu i kukolju koje je napisao hrvatski emigrant Mladen Žigrović, autor je iznio zapanjujuće podatke o tome kako je Ante Pavelić, koji je Krležu 1944. dvaput doveo u Banske Dvore (nudeći mu mjesta intendanta HNK, rektora ili šefa jedne nove institucije), pisca u jednom momentu zapitao: “A što vi mislite o Ivi Andriću?”
U to doba – podsjetimo – još nema ni Travničke kronike, ni Na Drini ćuprije.
“A, fra Ivo, Gospođica“, podrugljivo je kazao Krleža, koji Andriću nije opraštao suradnju s režimom i srpsku opciju. Poglavnik ga je tada šokirao – kazao je Krleži kako razmišlja o tome da Andrića dovede u Nezavisnu Državu Hrvatsku…
Slikar Josip Vaništa u svojoj knjizi Skizzenbuch citira riječi koje mu je u razgovoru rekao Krleža: “Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac”. To je naravno totalna budalaština.
“Svoju prošlost kao diplomat monarhije mora ostaviti za sobom jednoznačno i javno vidljivo. Andrić se tomu pokorio pa se Beograd između jeseni 1944. i proljeća 1945. čudio preobrazbi nekadašnjega kraljevskoga veleposlanika Andrića u druga Ivu koji posjećuje gradilišta i rudnike, drži govore u slavu Tita i Staljina, a poslije postaje i članom KPJ-a. Otad, barem izvana, više nije pisac nego ‘inženjer duše'”, piše Martens.
Sve te nelagode, moralna iskušenja, “boridžanja” po valovitom, olujnom moru povijesti, Tika Stanić prikazuje sjajno – mi vidimo jednog zakopčanog, izvana krutog čovjeka, fra Ivu (čovjeka više nalik isusovcima, jezuitima nego franjevcima) koji kroz sve svoje, političke i privatne, oluje prolazi kao pobjednik, zato što zna pognuti glavu, šutjeti i prilagoditi se.
Ako preostalih šest epizoda budu na razini prve dvije – a zagrebački Telegram piše kako je riječ o prvorazrednom projektu kakvog se ne bi posramile ni najprestižnije svjetske televizijske industrije – puna šaka brade. I ne samo to. Ova je serija kreativni putokaz za cijelu regiju – Krležin život čeka ekranizaciju, kao i životi Miloša Crnjanskog i Meše Selimovića. Netko bi se konačno trebao odvažiti i na to, ako ne zna kako, neka pita Stanića. Taj zna.
Izvor: Velike priče
