Zvonimir Nikolić, tekst za portal Al Jazeera Balkans, 29.7.2018.
Te 1971. godine naš otac je donio sa službenog puta u Njemačku kasetofon marke Teleton. Čudo nauke i tehnike u to doba. Sjećam se bratove i moje sreće, jer konačno smo mogli na kasete da snimamo svoje omiljene pjesme, da po milion puta na istu kasetu snimimo novi stih, da ih olovkom premotravamo i često raspetljavamo zapetljanu traku iz kasete.
A naš otac je imao jednu posebnu kasetu. Splitski festival 1971. godine i Mišo Kovač sa pjesmom „Proplakat’ će zora“. Možda je i ta kaseta bila jedan od razloga da smo svake prve subote u mjesecu julu bili prikovani uz TV i gledali i slušali festival sa splitske Prokurative.
Sjećam se i jednog neobičnog pjevača koji se pojavio 1974. godine sa pjesmom „Ća će mi Copacabana“. Oliver Dragojević. Momak sa velikim debelim naočalima, malo duže kose, razdjeljkom na sredini, malo hrapavog glasa pjevao je o ljepotama svoga Splita kojeg nigdje na svijetu nema. Nisam ni slutio da sam upravo gledao izvedbu momka koji će uskoro postati mega zvijezda naših prostora. A od tog festivala i Oliver je redovno bio na našim kasetama, zajedno sa Dugmetom, Indexima i Čolom.
Smijali se i plakali sa njim
Pisati o Oliveru bi mogli gotovo svi sa prostora naše bivše države. Siguran sam da ne postoji niti jedna osoba koju nije dirnula u srce neka od njegovih pjesama. Nebrojeno mnogo puta sam na svojim putovanjima u autu slušao Olivera, smijao se sa njim, plakao zbog nekih stihova i pokušavao osjetiti onu nit koja je provlačila u svakoj Oliverovoj pjesmi. Nit Dalmacije, mora, galebova, Splita i siguran sam da je i Oliver jedan od razloga zašto toliko volim taj dio Hrvatske. Znam da je rođen na Korčuli, da je obožavao svoj brod i svoju Velu Luku.
Sjećam se i njegovog dueta sa drugom legendom Borisom Dvornikom i pjesme „Nadalina“. Zapravo, mislim da se sjećam se svake Oliverove pjesme. Svaka je imala „ono nešto“, nešto što dirne dušu, nešto od čega srce brze zaigra ili nešto što oči napuni suzama. Toliko puta smo se mogli prepoznati u njegovim pjesmama. Onaj njegov pomalo hrapavi glas je i od najobičnije pjesme znao napraviti veliki hit.
Gledao sam i slušao Olivera i u Sarajevu i jedne prilike i u Splitu. Gledajući ga iz daljine, uvijek mi je djelovao nekako kao neki nastavnik ili profesor, a manje kao vrsni muzičar. A zapravo, imali smo sreću da smo rođeni u vrijeme Olivera i da smo odrastali i starili uz njegove pjesme. Svi smo znali da je već duže vrijeme bolestan. Pa su se čak i neki mediji i portali „trudili“ da ga sahrane i prije vremena. Nekoliko puta je već objavljena vijest o njegovoj smrti i srećom uvijek demantovana.
Otišao u legendu
Ova jutrošnja vijest nije.
Zauvijek je otišao naš Oliver, otišao je tamo gdje mu je i mesto. U legendu. Tamo će opet sresti sa Borisom, Miljenkom, Arsenom, Zdenkom, Đorđem, Kemom, Davorom, Mikijem, Ljupkom…
A mi ćemo pamtiti njegove pjesme. Zapravo nemamo šta da ih pamtimo. One su već odavno dio nas.
Jednom odletjeće ptice
ulice naše ostaće bez sunca
čovjek ispratiće ženu
dugo na vjetru još stajaće sam
Jednom odlazi svako
putem svog života
na rastanku samo srce kaže
ja ću se vratiti
A sad adio, a sad adio
i ko zna gdje, i ko zna kad
Gledam nepoznata lica
svaki taj čovjek ja bih mog'o biti
gledam, ljube se i plaču
putuju sa nadom, ja odlazim sam
Gledam oči dječaku
vraća se djetinjstvo
ugašena svjetla na peronu
takva si mladosti
Gledam jer želim sve da pamtim
nebo, kamen i ptice u letu
gledam i kad zatvorim oči
bićemo zajedno u dalekom svijetu
Beskrajne ravnice gledam
pozdravljam te, zemljo, zemljo moja
ti ćeš me čekati, jedina ti
Adio veliki gošparu.
Adio legendo.
