Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
"Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja 2024. izglasao Hrvatski sabor."
Tako glasi tekst zlatnim slovima uklesan u crnu mramornu ploču svečano prošlog tjedna otkrivenu u dvorištu Matice hrvatske, u prisustvu ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, ministra obrazovanja Radovana Fuchsa i premijera Andreja Plenkovića, koji je rečeni Zakon o hrvatskom jeziku tom prilikom ocijenio "jednim od najvažnijih u proteklom sazivu Sabora".
I to je otprilike sve što treba znati o Matici hrvatskoj, hrvatskom jeziku i kulturi, hrvatskoj Vladi, Saboru i hrvatskoj državi kao takvoj.
Pročitajmo za početak još jednom – nikad nije previše – zlatopisom ugraviranu rečenicu na ploči u dvorištu Matice hrvatske: "Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja 2024. izglasao Hrvatski sabor." Kakva je to naime budalaština, što je uopće to: Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Zakon o hrvatskom jeziku? Kako je – to mene zanima – jedna usputna administrativna rečenica iz fascikle s izvještajem o radu Matice hrvatske za 2023. godinu završila zlatnim slovima uklesana u mramor?
Jednako su tako u dvorištu Matice mogli svečano otkriti i spomen-ploču na kojoj bi zlatnim slovima pisalo, nemam pojma, "Broj događanja u Središnjici Matice hrvatske u 2023. godini povećao se za tri stotine posto u odnosu na prethodnu godinu, a za četiri stotine posto uvećala se nazočnost u medijima". Ili, štajaznam, "Rashodi Matice hrvatske za 2023. godinu planirani su u iznosu od HRK 12.304.100, što je za nepunih 14% više nego u 2022. godini". Ili, shvatili ste, "Matica hrvatska izradila je nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da se donese Zakon o hrvatskom jeziku koji je 26. siječnja 2024. izglasao Hrvatski sabor."
Ako su u Matici hrvatskoj naumili cijeli godišnji izvještaj štampati zlatotiskom na crnom mramoru, trebat će im bogami rashod malo veći od dvanaest milijuna i tristo hiljada kuna, i mnogo, mnogo više od četrnaest posto više.
Kakva je to budalaština i što je to uopće, objasnio je, međutim, predsjednik Matice hrvatske i najnetalentiraniji suvremeni hrvatski pisac Miro Gavran: "Postavljanjem ove spomen-ploče želimo zahvaliti generacijama domoljuba, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta."
Možda sam ja glup, vjerojatno jesam, dopuštam mogućnost, ali volio bih biti obaviješten kako se to točno rečenicom da je "Matica hrvatska izradila nacrt i predložila Vladi Zakon o hrvatskom jeziku" izražava ni manje ni više nego "zahvalnost generacijama domoljuba i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu"?
Da su trutovi iz Matice hrvatske zaista željeli izraziti tu, kako se zove, "zahvalnost generacijama domoljuba, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta", da u Matici ima makar pasivno inteligentnih, ako već ne talentiranih pisaca – ili da barem uopće ima pisaca – onda bi na spomen-ploči jednostavno pisalo kako je "Matica hrvatska podiže u znak zahvalnosti generacijama domoljuba, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta".
Najbolje i najpreciznije što se taj skorup hrvatske pameti, kulture, samosvijesti i identiteta dosjetio izražavajući svoju duboku zahvalnost generacijama domoljuba i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu, bila je, međutim, tek prosto proširena rečenica kako je "Matica hrvatska izradila nacrt i predložila Vladi Zakon o hrvatskom jeziku".
Hvala gdje čuo i gdje ne čuo, orilo se te noći iz mirogojskih arkada.
Vama pak kojima jezik nije na srcu, nego u ustima, i kojima ideje iz godišnjeg izvještaja Matice hrvatske, poput one o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti, nisu osobito visoko na popisu sastavnica osmišljavanja kulturnog identiteta, preostaje stoga da se dohvatite sabranih djela Mira Gavrana i sve ih ponovo pročitate, ovaj put malo pažljivije i koncentriranije. Ako, naime, kratka rečenica kako je "Matica hrvatska izradila nacrt i predložila Vladi Zakon o hrvatskom jeziku" zapravo izražava "zahvalnost generacijama domoljuba i intelektualaca kojima je hrvatski jezik bio na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta", sam bog zna što onda izražavaju sve one hiljade Gavranovih rečenica i sve one njegove drame i romani za koje ste tako plitki i glupi mislili da ne izražavaju baš ništa.
Shvatili biste tada i ono što vam shvatiti nije bilo dato, a to nije samo značenje jedne šture obavijesti na oglasnoj spomen-ploči u dvorištu Matice hrvatske, nego i sam Zakon o hrvatskom jeziku, nešto najzačudnije i najzaumnije – je li preuzetno reći: najgluplje? – što je ikad izašlo iz Matičinog dvorišta. Da ste, eto, umjesto spomen-ploče pročitali Zakon kojim se ona diči, ne biste shvatili samo zašto je njen tekst besmislen: shvatili biste i zašto nikakav drugi doli besmislen ne bi imao smisla.
Točno, naime, onako kako spomen-ploča u dvorištu Matice hrvatske iz nekog nedokučivog razloga saopćava da je "Matica hrvatska izradila nacrt i predložila Vladi Zakon o hrvatskom jeziku", tako i Zakon o hrvatskom jeziku kakav je napisala i Vladi predložila Matica hrvatska iz nekog nejasnog razloga saopćava kako se "na hrvatskom jeziku odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj", te pojašnjava kako se "javnom uporabom hrvatskoga standardnog jezika smatra svaka usmena ili pismena jezična obavijest u prostoru namijenjenom javnosti". Uz još dvadesetak takvih besmislenih paragrafa kojima se, recimo, "potiče uporaba svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika" i "ne ograničavaju slobode književnoumjetničkoga izražavanja".
Koliko sam ja kao jezikoslovno-pravni laik uspio primijetiti, trutovima iz Matice hrvatske promaklo je samo napisati zgodan neki članak kojim bi se precizno uredilo i na koji se način "hrvatskim standardnim jezikom izražava zahvalnost osobama kojima je hrvatski jezik na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta". Svakako, u dvorištu ima mjesta za spomen-ploču koja će zlatotiskom podsjećati kako je "Matica hrvatska izradila nacrt amandmana i predložila Vladi RH da se donese Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom jeziku".
Ali dobro, sada barem znamo što se Zakonom o hrvatskom jeziku "potiče" i "ne ograničava". Da vidimo, međutim, što se njime zabranjuje, odnosno ograničava: svakim zakonom nešto se zabranjuje i ograničava, zabrane i ograničenja sama su svrha i smisao zakona kao takvog. A Zakonom o hrvatskom jeziku zabranjuje se i ograničava, recimo, samo malo da provjerim, uglavnom zabranjuje se i ograničava, da vidimo, još trenutak molim, evo ga – dakle Zakonom o hrvatskom jeziku ne zabranjuje se i ne ograničava baš ništa: jedini je to zakon u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zakonodavstva koji ništa ne zabranjuje i nema ugrađenu sankciju za svoje kršenje.
Čemu onda taj zakon? Dobro pitanje: ničemu, naravno, čemu bi i inače trebao Zakon o hrvatskom jeziku? Da propiše kako se, nemam pojma, "na hrvatskom jeziku odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj"?
Spomen-ploča kojom se, eto, saopćava da je "Matica hrvatska izradila nacrt i predložila Vladi Republike Hrvatske da donese Zakon" koji saopćava kako se "na hrvatskom jeziku odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj" – općenito "jedan od najvažnijih zakona u prošlom sazivu Sabora" – to je, kako rekoh, sve što treba znati o Matici hrvatskoj, hrvatskom jeziku i kulturi, hrvatskoj Vladi, Saboru i hrvatskoj državi kao takvoj.
Kao kakvoj?
Kao potpuno besmislenoj, kakvoj drugoj?
