Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Subota je, 17. lipnja 1989. Predrag i ja odbrojavamo sitno da se Viktor vrati iz vojske. Završili smo Feral i pripremamo novi Le Spizd, satirički prilog Omladinske iskre. Nekoliko dana ranije netko je odnekud u redakciju donio kazetu snimljenu na nekom derneku hrvatske emigracije u Kanadi. Prvi put u životu čuo sam ‘Jasenovac i Gradišku Staru’, ‘Puška puca’ i ostale meketave ustaške popijevke. Predrag se smije mojoj neupućenosti. On zna tekstove. Umirali smo od smijeha slušajući kanadske ustaše i napili se kao ruska vojska. Onda smo se sa Zvonom i Antom pijani popeli na jedno stablo pelegrinke kraj bolnice na Firulama, pa tamo, u gustoj krošnji visoko nad Poljičkom cestom, odlučili ostati zauvijek.
Nismo izdržali do kraja, ali u spomen na taj historijski događaj – kao i okruglu sedamdesetu godišnjicu osnivačke skupštine Socijalističke radničke partije Jugoslavije, kasnije poznatije kao Komunistička partija – Predrag je za novi Le Spizd napisao prvi nastavak feljtona ‘Do četrdeset pete i natrag’. A ja sam kupio dvije karte za film ‘Rattle and Hum’ s U2, kod nas tada kretenski naslovljen ‘Velika rock predstava’. U subotu u devet, u kinu Tesla.
Subota je, 17. lipnja 1989. Imam dvadeset četiri godine i nijednu slutnju ideje kamo će me odvesti dvadeset peta. Samo nekoliko godina ranije s Goranom Karanom imao sam očajni nekakav blues band, a jedva par godina ranije sa Zvonkom Tarlom radili smo alternativni teatar Epicentar, na Peristilu igrali Brechta i dovodili Disciplinu kičme na Matejušku. Mislili smo da je život rock’n’roll, kazeta s pjesmama od tri minute.
Prethodno ljeto, recimo, odslušao sam četvrtu godinu povijesti umjetnosti i upoznao ta dva tipa, Viktora i Predraga: onaj prvi, debeli, odjebao je bio Fakultet elektrotehnike i strojarstva, pa pisao Robija K. i u Nedjeljnoj Dalmaciji uređivao Feral, a onaj drugi, dugokosi, završavao je kazališnu režiju na beogradskoj Akademiji i pisao za Feral neke zajebancije. Kad je debeli, završivši s Udbom i suđenjem, trebao otići u vojsku, upoznao me s dugokosim i predložio da radimo Feral dok se on vrati. Gurnuo nas je u pizdarije: nakon samo mjesec dana zabranili su nam Feral i priveli nas na sud.
Sljedeću godinu dana, dugokosi i ja paralelno ćemo raditi Feral u Nedjeljnoj Dalmaciji i Le Spizd u Iskri. Ono što urednik Nedjeljne Kruno Kljaković crnim flomasterom izbaci iz Ferala, mi objavimo u Le Spizdu. Radna soba nam je jedan stol u gostionici u kojoj se sada nalazi pizzerija Jupiter. Tu, uz jeftino vino i cigarete, smišljamo nove podmukle diverzije protiv samoupravnog socijalizma. Subotom odemo u kino ili teatar, a nedjeljom na Poljud. Samo par mjeseci ranije, kad je Slobodan Milošević postao predsjednik Predsjedništva SR Srbije, bili smo na onoj utakmici protiv Vojvodine i slušali kako Torcida skandira predsjedniku Centralnog komiteta Partije Stipi Šuvaru, ‘Mi sa Stipom, Stipe s nama, Slobo nam je pod nogama’.
Uzbudljiva se povijest pomaljala u ljeto te 1989.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz svijeta: dva tjedna nakon gušenja demonstracija na trgu Tiananmen, novi val hapšenja u Pekingu; američki predsjednik George Bush poziva Pretoriju da oslobodi Nelsona Mandelu; u Sárbogárdu pedeset četiri sovjetska tenka svečano postrojena za napuštanje Mađarske; Gorbačov je u posjetu Berlinu, a američki State Department izražava žaljenje što nije pozvao na rušenje Berlinskog zida.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz Jugoslavije: savezni sekretar za narodnu obranu general-pukovnik Veljko Kadijević naglasio je povodom Dana civilne zaštite kako su ‘ekološka pitanja od životne važnosti za sadašnjost i budućnost čovjeka i društva u cjelini’.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz Zagreba: CK SKH sazvao je plenum o privrednoj reformi, a Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove zabranio je održavanje osnivačke skupštine nekakve opskurne Hrvatske demokratske zajednice u hotelu Panorama, u tajnosti potom održane u prostorijama NK Borac na Jarunu.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz Splita: Gradski komitet SKH službeno je izvijestio Centralni komitet o kandidaturi Splita za 14. kongres SK Jugoslavije u dvorani na Gripama. ‘Nije zanemariva činjenica’, kažu poslovično upućeni splitski komunisti, ‘da je u sadašnjoj društvenoj klimi i kriznoj situaciji Split s političkog aspekta ostao uglavnom zdrava sredina.’
Predrag i ja cijelu se tu subotu zajebavamo sa ‘zdravom sredinom’. U zdravom Splitu toga je dana najveća gradska afera uzbuna u jednoj osnovnoj školi, gdje je neki učenik šestog razreda u knjigu dežurstava iz zajebancije upisao: ‘Sve je prošlo u bratskom miru i blagostanju.’ Budni razrednik obavijestio je pedagoga, pedagog direktora, direktor sazvao roditeljski sastanak, i uskoro je cijeli Split brujao o nacionalističkom ispadu u školi, otvorenom izrugivanju bratstva i jedinstva, te korištenju ‘religioznog izraza ‘blagostanje”.
Zanimljivije je u takozvanoj alternativnoj štampi, koju Predrag manijakalno kupuje. Mladina u novom broju šokira otvorenim pismom zapadnim ambasadorima, pozivajući njihove zemlje da s ‘čimprejšnjo vojaško akcijo okupirajo celotno ozemlje Slovenije’. U beogradskim Omladinskim novinama pisac Momo Kapor poručuje svima koji su protiv Srbije i Jugoslavije da se ‘teraju u pizdu materinu’. U Glasu Koncila tekst o istupu fra Šimuna Šite Ćorića u Europskom parlamentu i vjerskim slobodama u Jugoslaviji piše potpredsjednik nečega što se zove Jugoslavenski helsinški komitet za ljudska prava, neki Vladimir Šekso, tako nekako.
Subota je, 17. lipnja 1989. Do večeri nam je već pun k-rac Hrvata, Srba, Partije, Torcide, fratara, vjerskih sloboda, ljudskih prava, privredne reforme i kanadskih ustaša, pa Predrag predlaže da popijemo još po jedno piće i odemo popeti se na našu pelegrinku kraj bolnice. Onda se sjetimo da imamo karte za ‘Rattle and Hum’ u devet. Te subotnje večeri u kinu Tesla Bono Vox priča kako su hiljade Iraca od siromaštva i politike korumpirane britanske vlade pobjegli u Ameriku, gdje ga ‘danas ti ljudi, koji trideset godina nisu bili u Irskoj, pitaju kad će revolucija’. ‘Fuck the revolution!’ kaže Bono, pa pjeva ‘Sunday Bloody Sunday’. ‘I can’t believe the news today… How long must we sing this song?’: ‘Ne mogu vjerovati vijestima danas… koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu?’
Nekoliko dana kasnije Viktor se vratio iz vojske i prvi put smo Feral potpisali kao Studio Viva Ludež. Onda smo počeli raditi i kao reporteri, skićući po uzavreloj Jugoslaviji. Do kraja te godine, u prosincu, prvi put ćemo u Feralu spomenuti dotad potpuno nepoznatog štapskog ćatu Franju Tuđmana. Koji tjedan kasnije, kao mladi reporter, bit ću u hotelu Marjan kad na osnivačkoj skupštini splitskog HDZ-a Tuđman bude govorio kako ‘mora paziti što govori, jer u Splitu su dečki iz Ferala koji ne razumiju našu borbu’. Koji mjesec kasnije, kao mladi reporter, bit ću u Saboru kad Tuđman preko ramena prebaci onu smiješnu predsjedničku lentu.
Bila je ta subota, 17. lipnja 1989. I danas se s nježnošću sjetim davne večeri kad smo imali dvadeset četiri i kad nam je bio pun k-rac Hrvata, Srba, Partije, Torcide, fratara, vjerskih sloboda, ljudskih prava, privredne reforme i kanadskih ustaša: davne subote kad je o Irskoj, siromaštvu i korumpiranoj vladi govorio Bono Vox, a riječ ‘blagostanje’ bila zajebancija iz učeničke knjige dežurstava u jednoj splitskoj osnovnoj školi. Kako smo bili mladi i glupi. Mislili smo da je život rock’n’roll, kazeta s pjesmama od tri minute, i nismo imali pojma da ćemo ostatak života drkati svoj pun k-rac.
Danas je 17. lipnja 2019., imam pedeset četiri, a HDZ je u dvorani Lisinski proslavio tridesetu godišnjicu one povijesne osnivačke skupštine na Jarunu. Rekao bi Predrag o tim okruglim partijskim obljetnicama, ‘do četrdeset pete i natrag’. Za pet-šest godina moći ću u prijevremenu starosnu mirovinu: cijeli moj radni vijek pojeli su Hrvati, Srbi, Partija, Torcida i fratri, privredne reforme i kanadski ustaše. Najuzaludnije potrošenih trideset godina u historiji. ‘Ne mogu vjerovati vijestima danas… koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu?’
Da smo se bar te subote čestito napili i popeli na onu pelegrinku kraj bolnice na Firulama, pa ovih trideset godina proveli u gustoj krošnji visoko nad Poljičkom cestom, bolje bih život potrošio.
