Eparhija Diseldorfska i Nemačka objavila je danas uskršnju poslanicu vladike Grigorija.
Tekst uskršnje poslanice prenosimo u celosti:
„Stojimo pred tajnom. Svjetlost je zasijala u tami: u tami Hristovoga groba, u tami noći, u tami ljudskog srca, u tami međuljudske mržnje, u tami smrti, u bezobalnoj tami univerzuma.
Samo pet posto sveukupne mase univerzuma, procjenjuju naučnici, čini materija. Ostatak je ono što se, u nedostatku bolje riječi, zove tamnom materijom i tamnom energijom. Tama. Mrak. E, sada, zamislite koliko beznačajno malo od tih pet posto otpada na našu planetu… Nula, pa zapeta, pa onda desetine i desetine nula, pa onda tek nešto. A koliko li tek otpada na mene, na tebe, na nas? Nezamislivo. Beznačajno malo. Međutim, mi, fizički nezamislivo beznačajna djeca fizički nezamislivo beznačajne planete, zahvaljujući Božijoj ljubavi, stojimo večeras zajedno, stojimo i radujemo se Njemu, Svjetlosti koja je zasijala iz tame.
Svjetlost je, dakle, čudo, pravo metafizičko i fizičko čudo.
A radost, šta je to radost?
Radost, dragi moji, nastaje kada svjetlost uđe u naš život; radost, to je življena svjetlost.
Iako rekosmo da je ta svjetlost nepojmljiva rijetkost u univerzumu kojim vlada tama – tama pred njom ćuti. A ona, svjetlost, prožima tamu, neuhvatljiva i neshvatljiva. Radost, kao svjetlost, voli i tamu, daje joj sebe. Zato nam Apostol ljubavi i kaže da je život svjetlost, koja svijetli u tami, i da je tama ne može obuzeti… (Jn 1, 4-5).
Večeras proslavljamo tu radost, životvornu svjetlost koju tama ne obuzima. Tajnu od vijeka sakrivenu, anđelima nepoznatu! Nepojmljivu tajnu, ali tajnu kojom živimo, tajnu koja jesmo.
A kako da je dostojno proslavimo? Kako da slavimo ovaj praznik radosti, praznik vaskrsne svjetlosti? Tako što ćemo sagledati sebe u njoj, tako što ćemo dopustiti da nas ona okupa i prožme, da učini da se u nama izgubi svaki trag tame, da se u svjetlost obučemo, da ona budemo.
Sagledajmo stoga, braćo i sestre, sebe u svjetlosti pashalne radosti, neka nam to bude početak slavlja. I gdje su, šta su u tom svjetlu naše žalosti, naše strepnje, naše želje? Gdje su i šta su naše međusobne rasprave i omraze?
Kažeš sebi: „Teško mi je, u tuđini sam.“ Ali, čovječe, vidi, šta uošte znači biti kod kuće? Gdje ti je to zavičaj, hrišćanine? Pa živiš na planeti (a planeta znači lutalica), na zrnu prašine koje lebdi u tami, živiš sada, ti! Nikada takvoga nije bilo, niti će biti! Gledaš u svjetlost, raduješ joj se, Bog ti je to darovao! Kad imaš nju, imaš sebe, ne možeš biti stranac pred svjetlošću života! A ako si i stranac, onda si to zato što je i svjetlost stranac u univerzumu, ali stranac bez koga je taj univerzum ništa drugo do tama smrti.
Prije mnogo vijekova jedan je hrišćanin, pišući jednom paganinu o tome kako se njegova braća i sestre vladaju, o tome kako žive, napisao i ovo: „Svaka tuđina hrišćanima je otadžbina, a svaka otadžbina tuđina… Na zemlji provode dane, ali im je življenje na nebu. Pokoravaju se postojećim zakonima, ali svojim životom prevazilaze zakone“ (Diognetu, 5).
Mislite o tome, sestro i brate u Hristu, vladajte se po ovim riječima i ništa vam neće biti tuđe, ni pred kim se nećete postidjeti!
Šta nam, dakle, poručuje današnji praznik nad praznicima? Samo jedno! A to jedno je, prije mnogo vijekova, Sv. Grigorije Bogoslov izrazio lijepim riječima koje smo evo i danas ponovili, kao i uvijek kada proslavljamo Pashu Gospodnju:
„Vaskrsenja je dan,“ kaže Grigorije, „dobar je početak, zasijajmo praznikom! Zagrlimo jedan drugoga, recimo braćo i onima koji nas mrze, a pogotovo onima koji su iz ljubavi šta učinili ili pretrpjeli! Oprostimo sve vaskrsenjem!“
„Oprosti“ je riječ koja donosi život. „Oprosti“ je riječ koja donosi pravdu. „Oprosti“ je riječ koja protjeruje mržnju. „Oprosti“ je riječ kojom ljubav pobjeđuje. „Oprosti“ je riječ kojom se tuđin pretvara u brata. „Oprosti“ je riječ kojom se nalazi dom! „Oprosti“ je riječ kojom se tama pretvara u svjetlost!
„Oprosti“ je riječ, dragi narode, kojom se proslavlja Vaskrsenje.
Oprostite i neka vam bude oprošteno! Hristos vaskrse!“
Izvor: Danas
