Sprečavanjem da jedinice tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), 2. maja 1992. godine, zauzmu zgradu Predsjedništva BiH odbranjena je država Bosna i Hercegovina. Stoga je 2. maj 1992, jedan od ključnih datuma u opstojnosti samostalne i nezavisne Bosne i Hercegovine. No, Fahrudin Kučuk, u javnosti poznat kao dječiji pisac, 2. maj pamti po najbolnijem trenutku u svom životu. Taj dan ubijena mu je petogodišnja kćerka Aida. Geler od granate koja je ispaljena u jednu od zgrada na Grbavici, prošao je kroz zid spavaće sobe u kojoj je Aida spavala i pogodio je u preponsku arteriju. Aida Kučuk je bila prva žrtva dijete opkoljenog Sarajeva.
Posljednji susret 1. maja 1992. godine
Fahrudin Kučuk je u ispovijesti za Memorijalni centar Sarajevo, kazao kako je Aidu posljednji put vidio 1. maja 1992. godine.
“Bili smo dva i po sata u bašti u Morića hanu. Njena tetka Admira, tetak Goran i njihov mali sin Adis su trebali da se vrate na Grbavicu. A prije toga, bezbroj puta samo Aida i ja išli na Grbavicu i znali smo biti sami u trolejbusu. Tada su bile barikade i slutnja, čudan osjećaj. Aida me znala pitati ‘šta je ovo tata, nema nikoga’. Teško je bilo djetetu od pet godina objašnjavati. Kada su rekli da idu na Grbavicu rekao sam da nije zgorega da djeca ostanu kod djeda i nane koji su živjeli kod Olimpijskog muzeja. Znalo se da će dio Grbavice zasigurno biti odsječen, znalo se po barikadama. Admira je rekla ‘samo ćemo uzeti stvari i vratit ćemo se’. Taj prvi maj je bio lijep i sunčan dan, po meni pamćenje i patnja samoga, ne znam koliko meni ima još života, što ja taj dan nisam drugačije reagovao”, rekao je Kučuk.
“Otišao sam da je vidim…”
Kada je geler pogodio Aidu, niko nije znao. Mislili su da još spava, ali kada su ušli u sobu shvatili su da je ranjena. Krenuli su apeli da se pusti hitna pomoć da prođe, ali tadašnja JNA nije dozvolila. Tetak Goran je Aidu iznio na rukama i oklopnim vozilom JNA je prebačena u bolnicu u Lukavici gdje je vojni ljekar konstatovao smrt.
“To je bilo teško krvarenje i jedino je mogla preživjeti da je bio neki stručni ljekar da izvrši ekstenziju pritiska do operacije. 3. maja su mi javili… Šta znači javiti… Otišao sam. Iako je Grbavica bila presječena, sada su pustili kola da prođu s ubijenim djetetom. Dakle u određenim momentima može sve funkcionirati, je l’. Sedam dana nije bila sahranjena. Htio sam je sahraniti na mezarju na Širokači gdje sam rođen, ali toliko je granatiranje bilo tih dana da nisu smjeli da dođu ni do Bistrika. Na kraju smo je ukopali na Vratniku. Prije obreda sam išao dva puta da je vidim. Uobičajeno u tradiciji muslimana je da se mrtav čovjek ne treba gledati. Molili su me da je ne vidim. Imao sam želju i ušao sam u dvorište pokopnog društva Bakije i bilo je niz ubijenih koji su bili prekriveni. I sada gledaš, ja pravo prilazim kao da znam, a pokriveno je. Beonjače vidite, zjenice su nestale, trenerkica koja je sva od skorene krvi. Nekako se izdužila kao da je narasla”, rekao je Kučuk.
Nakon obreda, morao je brinuti o svojim roditeljima, porodici i svom životu. Priključio se Armiji RBiH.
“Onog momenta kada se moj život ugasi, ugasit će se i ono da neko može otići na mezar ili razmišljati o mojoj Aidi”, rekao je Kučuk.
Fahrudin Kučuk: Podijelimo ono dobro što imamo u sebi s drugima
Potom je počeo pisati i to za djecu. U tome je pronašao mir. Iz rata se sjeća i svijetlih trenutaka kada su, kako kaže, ljudi bili jedni drugima “pri ruci” te nepresušnog humora koji ih je spasio u “logoru”.
“Rat nije ništa nikome donio dobrog. Radim s djecom, pišem za djecu, pričamo. Bajke su jedini svjetionik koje mogu dati svjetlost dječijim životima da prepoznaju antipod svjetlosti i tame i da uvijek shvate da je nastojanje ljudskog života da svjetlost pobijedi. Pa su to informacije kroz prinčeve i princeze, zle vještice i čarobnjake. Imamo jedna život, zgrabimo ga i hajde da živimo kako treba i podijelimo sve dobro što imamo u sebi s drugima”, poručio je Kučuk.
Izvor: N1 BiH
