Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
"Kažu da izazove ne biraš, oni biraju tebe. A svih ovih godina, imali smo ih puno. Ali nismo ustuknuli, jer znamo: kad se prestanemo suočavati s izazovima, prestajemo rasti."
Tako u efektnom jednominutnom predizbornom spotu zvuči predsjednik Vlade Andrej Plenković, ili barem njegov pažljivo odnjegovani i utegnuti umjetno inteligentni avatar. Kao da ga je osmislio sam Donald Don Draper, marketinški mastermind iz kultne serije "Momci s Madisona", Plenković – okružen čoporom pažljivo odnjegovanih i utegnutih umjetno inteligentnih avatara – negdje kraj Komarne, pred veličanstvenim Pelješkim mostom koji nadlijeću tri borbena Dassault Rafalea, završava sjajnom poentom: "Sad je pred nama izazov koji smo sami sebi postavili."
Na stranu sad zanimljiva teza o čovjekovim izborima – ona da "izazove ne biraš", već da "oni biraju tebe" – izgovorena upravo kao najava izbora. Po Plenkoviću, ukratko, vlast ne biraju građani, već izazovi. Po čemu su građani izazov za vlast. Ima smisla. Svatko bi, recimo, izabrao lakše izazove: HDZ bi rado na izborima izabrao neke lakše građane, recimo luksemburške, ili još bolje bjeloruske, ali mudri ljudi – eto poante – "kažu da građane ne biraš, oni biraju tebe". Dalje je lako. "Nismo ustuknuli, jer znamo: kad se prestanemo suočavati s građanima, prestajemo rasti."
I onda na kraju ona fantastična replika: "Sad su pred nama građani koje smo sami sebi postavili." "Momci s Madisona" zajedno s Donom Draperom mala su seoska oglasna agencija prema HDZ-u.
Kako se dakle HDZ "suočava" s građanima koje su sami sebi postavili? Može izgledati zbunjujuće, jer umjetno inteligentni avatar Andreja Plenkovića u spotu se s izazovima, pardon građanima, suočava podižući pogled prema – nebesima. Baš kao u nekom holivudskom blockbusteru – u kojemu zbunjena astrofizičarka u noćnoj smjeni nekog opservatorija u Novom Meksiku opazi neobično pravilnu anomaliju u signalu iz svemira, pa sat i pol vremena kasnije predsjednik Sjedinjenih Država zajedno s generalima uz dramatičnu muziku gleda u nebo – tako se i Plenković sa svojim kamatarima, pardon avatarima, u spotu suočava s izazovima. A tri Rafalea poput tri neidentificirana leteća izazova onda u pravilnoj formaciji, kao u holivudskom blockbusteru, nadzvučnom brzinom prelijeću veličanstveni Pelješki most i okupljenog Plenkovića, ostavljajući iza sebe jasnu poruku: crveno-bijelo-plavi trag na nebu.
Ima, rekoh, smisla. Drugdje bi možda bilo i glupo, ali u Hrvatskoj, u kojoj je samo za Plenkovićeva mandata gotovo dvjesto pedeset hiljada građana završilo izvan zemlje, suočavanje vlasti s građanima prikazati kao suočavanje s izvanzemaljcima upravo je savršena parabola. "Sad su pred nama građani koje smo sebi postavili." Gdje su, međutim, HDZ-ovi "momci s Madisona" sami sebi postavili građane? Izvan zemlje, naravno.
Kao što je onda savršena i duhovita, ironična crveno-bijelo-plava poruka hrvatskih izvanzemaljaca ispisana na nebu iznad Pelješkog mosta.
Ostavimo sad Plenkovića i njegove kamatare da dekodiraju signal – trebat će im vremena, jer su, kao i obično, na krivom tragu, tumačeći tri Rafalea i njihov trag u crvenoj, plavoj i bijeloj boji kao uznemirujuću poruku da i Srbi kod Francuza kupuju Rafale – i posvetimo se priči uzbudljivog jednominutnog blockbustera. A ključ priče nije gore, na nebu – kamo vaš pogled vodi prepredeni režiser – već dolje, na moru, gdje se plavetnom pučinom ispružio veličanstveni Pelješki most.
Da, gospodo, Pelješki most.
Most kojemu su projekt izradili Slovenci, novac osigurali europski fondovi, a pristupne ceste sagradili Nijemci i Grci, i koji su onda po slovenskom projektu i europskim parama između njemačkih i grčkih prilaza sagradili Kinezi – most kojemu su i beton i čelik i sajle i svi gotovi segmenti, sav materijal, sva mehanizacija i svi dijelovi do posljednjeg vijka made in China, kineskim brodovima s kineskim posadama dovezeni na gradilište na kojemu su svih sedam stotina bauštelaca, inženjera i šefova bili Kinezi, što su u radničkoj kantini jeli kinesku hranu koju su pripremali kineski kuhari – tim se mostom, eto, marketinški mastermind Andrej Plenković mrtav hladan poput Dona Drapera kurči u predizbornom spotu HDZ-a, baš kao što se kurčio i prije dvije godine, na svečanom otvaranju Pelješkog mosta, jednako mrtav hladan pred kineskim prevoditeljem rekavši kako je "ovaj veličanstveni most veliki svehrvatski projekt" i "fascinantno strateško postignuće hrvatskog naroda i hrvatske države": majke mi moje, "Momci s Madisona" su crven-bijelo-plavi p-čkin dim prema Plenkoviću.
Svih godina gradnje, na cijelom gradilištu bila su samo dvojica hrvatskih inženjera, koji su za Kineze radili na kontroli čeličnih konstrukcija – od stotinu pedeset hiljada tona betona i čelika ugrađenih u most hrvatska je samo plastična Domovinska krunica s Gospinim sličicama, koju su ta dvojica inženjera uz nekakvu Posvetnu molitvu hrvatskoga naroda Blaženoj Djevici Mariji krišom ubacila u šalung pilona S7 – pa ipak dvije godine kasnije Plenković poziva građane da glasaju za HDZ prikazujući Pelješki most kao "izazov pred kojim nisu ustuknuli"!
Gdje su, međutim, za to vrijeme bili Hrvati, gdje su bili hrvatski inženjeri, građevinari, zidari, varioci, vozači i kuhari? Dobro, osim one dvojice i Andreja Plenkovića? Bili su, to ste dosad shvatili, izvan zemlje.
Dobro, sad serem. Nisu svi. Stotinjak kilometara zapadnije, recimo, jednako se tih godina gradio i konačno ispružio veličanstveni novi, dvadeset pet milijuna eura vrijedan i dvjesto metara dugačak čelični most u Omišu, ključna karika desetljećima čekane zaobilaznice koja je konačno trebala rasteretiti nesretni gradić na ušću Cetine, zagušen prometom gušćim nego na naplatnim kućicama autoceste u Lučkom.
Mada jednako fotogeničan, spektakularno lijep i smjelo razapet između dvije kamene okomice kanjona Cetine, i mada – što je mnogo važnije – u potpunosti plod one, kako se to reče, hrvatske pameti i hrvatskih para, projektiran u hrvatskim biroima i financiran iz hrvatskog proračuna, most na Cetini iz nekog razloga nije se našao u HDZ-ovu predizbornom spotu. Može zbuniti, jer i taj most jednako je prije više od godinu dana blistajući od ponosa građanima svečano predao Andrej Plenković, proglašavajući "veliki dan za Omiš i cijelu Hrvatsku".
Da i ne spominjem kako bi atraktivno u spotu legla tri francuska Dassault Rafalea, izranjajući iz kanjona Cetine. "Kažu da izazove ne biraš, oni biraju tebe", govorio bi Top Gun Plenković pod vizirom pilotske kacige, nadglasavajući se s rikom dva turbomlazna M88 motora od tri hiljade konjskih snaga, provlačeći svoju zvijer u samoubilački hrabrom niskom naletu ispod elegantnog mosta.
Zašto onda Plenković na glasanje za HDZ nije pozvao s našeg, nekineskog i vrlo hrvatskog omiškog mosta? Eh, zašto. Svečano otvoren most na Cetini, naime, još uvijek stoji – zatvoren. Do danas nije pušten u promet. Još nije priključen. Nije u funkciji. Godinu i mjesec dana od otvaranja, kako bih rekao, most ne radi. Ili, kako bi to rekao John Cleese, omiški most nije.
Iako je sam Plenković na otvaranju u ožujku 2023. uključenje mosta u promet svečano najavio najkasnije u jesen, do završetka sezone, iako su nas potom uvjeravali da je stvar tehničke naravi i da će to biti najkasnije do kraja godine, iako su nas onda uvjeravali da se samo čekaju neki papiri i da će se mostom voziti najkasnije do veljače, iako su nas nakon toga uvjeravali da se čeka samo konačna dozvola Ministarstva i da će se mostom voziti najkasnije u ožujku – omiški most, plod hrvatske pameti i hrvatskih para, i danas prazan i pust tužno visi nad Cetinom. Čekaju se, navodno, dva tehnička pregleda Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Pa dobro, reći ćete, gdje je ministar graditeljstva zajedno sa svojim stručnjacima?
Eno ga, jasno, uz premijera Plenkovića kraj Pelješkog mosta, pogleda pobožno podignutog k nebu, zagledan u izazove.
U uvodnoj epizodi prve sezone serije "Momci s Madisona", sjetit ćete se, marketinški mastermind Don Draper suočen s izazovom – kako reklamom za Lucky Strike odgovoriti na uznemirujuća istraživanja o povezanosti duhana s rakom pluća – domišlja povezati pušenje cigareta s čistom ljudskom srećom. Efektnije predizborne marketinške strategije nisam vidio do danas. Popušili ste, braćo, junački ste ga posrkali do jaja, umirat ćete dugo i sporo, ali zato sretni, pućkajući kolutove čistog hrvatskog crven-bijelo-plavog dima.
A to je, podsjećam, tek prva sezona.
Ima ih još sedam.
