Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Povijesni višestranački izbori održani u ovo doba 1990. godine bili su prvi i posljednji u cjelokupnoj povijesti Republike Hrvatske na kojima su građani Hrvatske uistinu birali, onako kako su to biranje vidjeli čitajući politološku literaturu i strane novine, zamišljajući demokratske izbore kao šarenu, bučnu tržnicu na kojoj svoje ideje i programe nude demokršćani, liberali, fašisti, republikanci, komunisti, socijalisti, zeleni, ovi, oni, pa biraj što ti srce, savjest i pamet žele.
Ili smo barem tako mislili.
I veličanstveno se zajebali.
Tada, jasno, nismo mogli znati, ali tog davnog travnja Hrvati nisu birali izvršnu vlast za mandat od četiri godine, već vlast za ostatak svojih života. Sve otada, punih trideset godina Hrvati neće birati političku opciju s kojom dijele ideju, već opciju koja je – kako će se to u decenijama pred njima pučki izbistriti – "manje zlo".
Kako god se to "manje zlo" zvalo.
Eh, manje zlo. Ništa političku povijest moderne Hrvatske ne opisuje bolje od fenomena manjeg zla. Da smo barem 1990. godine znali da ti, kako ste rekli da se zovu, demokratski izbori nisu ništa drugo doli tek slobodno biranje većeg ili manjeg zla! Sljedećih trideset godina Hrvati će tako mjeriti zlo na glasačkom listiću i još osam puta na "festivalu demokracije" radosno zaokruživati manje zlo, nijednom se ne upitavši zašto u klasičnom etičkom idealu "dobro uvijek pobjeđuje zlo" i zašto nikad nije zapisano da "manje zlo uvijek pobjeđuje veće".
I kako bi onda bilo kad bi jednom, za promjenu, možda, birali ono za što misle da je, štajaznam – dobro. Pa da kažu: birali smo veće dobro, pa sve u p-čku materinu!
Što je, međutim, to čuveno "manje zlo"?
Prema "Leksikonu političke kulture" glasovitog talijansko-urugvajskog politologa Claudija Battistellija (Oxford Press, 2013.), "manje zlo' politički je fenomen nastao u Hrvatskoj na izmaku dvadesetog stoljeća, i u najkraćemu predstavlja bilo koga ili bilo što osim HDZ-a". Biranje manjeg zla svodi se onda na biranje stranke ili koalicije koja – prema procjeni hrvatskog biračkog tijela, nadaleko poznatog po pameti, pronicljivosti i mudrosti – ima najviše izgleda pobijediti HDZ. Ideja i program, to ste shvatili, nisu važni, ideja i program zastarjeli su koncepti, relikti parlamentarne demokracije: jedina ideja i jedini program jest smijeniti HDZ.
Sada znamo što je manje zlo, ali tko je manje zlo? Prema Battistelliju to teoretski može biti "bilo tko", ali u hrvatskoj parlamentarnoj tradiciji kao ikonografsko manje zlo, jedino koje može pobijediti HDZ – samostalno ili u koaliciji s takozvanim "sitnim zlićima" – profilirao se SDP. Etablirati se kao "manje zlo" u političkom marketingu, dakako, nije najsretnije rješenje, ali SDP ionako nikad nije imao ambiciju stvarno pobijediti HDZ, već samo biti jedini koji to teoretski može.
Što, međutim, ako manje zlo ipak pobijedi HDZ?
O tome ćemo, jasno, razmišljati poslije.
Dopustite onda da preformuliram pitanje: što kad manje zlo zaista pobijedi HDZ?
Ah to, to je lako: ništa.
Vidjeli smo to, uostalom, već dva puta. Ako ideja manjeg zla nije ništa doli ideja, i ako je ta ideja, kako rekosmo, ništa doli smjena HDZ-a, onda pobjeda te ideje i ne može biti ništa drugo nego – ništa doli smjena HDZ-a. Što onda – rekli ste da ćete o tome razmišljati poslije – ostaje kad se smjeni HDZ?
Ostaje – no, nije teško – točno: ono "ništa drugo".
Ili, skraćeno, ništa.
Ukratko, ako ste pažljivo pratili, koncept manjeg zla demokratske izbore strogo matematički definira kao Sofijin sofistički izbor: ili HDZ ili ništa. Aut HDZ aut nihil. Ni trust najboljih Tuđmanovih mozgova ne bi smislio bolje. Dok bi Hrvati shvatili da je manje ništa – opet strogo matematički – potpuno jednako kao i veće ništa, već bi stigli sljedeći izbori.
I tako devet puta.
Sve do danas: deseti parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj po svemu su tako trebali biti samo još jedan Sofijin referendum za i protiv HDZ-a, prema jasno postavljenim pravilima igre, nešto slično onom nogometnom zakonu Garyja Linekera: hrvatski izbori su igra u kojoj četiri milijuna Hrvata bira između većeg i manjeg zla, i na kraju pobjedi HDZ.
A onda se pojavio on.
Iznenadna kandidatura Zorana Milanovića na listi SDP-a povijesni je presedan, koliko god to "povijesni" preuzetno zvučalo za demokraciju mlađu od Luke Modrića. Ne, međutim, zbog toga što se kao stranački kandidat s izbornim programom svrgavanja Andreja Plenkovića i HDZ-a – koji izrijekom ne nudi apsolutno i baš ništa osim svrgavanja Plenkovića i HDZ-a – u parlamentarne izbore uključio kao aktualni predsjednik Republike, već zbog toga što prvi put u svojoj demokratskoj povijesti nesretni hrvatski građanin neće birati između većeg i manjeg zla.
Kako to mislim? Dopustite da pojasnim.
Pred vama su neke recentnije izjave o prvom predsjedniku Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, a na vama je da pogodite koja od njih pripada retorici Andreja Plenkovića, a koja retorici Zorana Milanovića.
Na primjer.
a) "Danas u Zagrebu predsjednik Franjo Tuđman nema dostojan trg!"
b) "Franjo Tuđman treba dobiti Markov trg! Sveti Marko nije zaštitnik Zagreba."
Ili:
a) "Dok su Tuđmana maltretirali, vi ste gradili karijere!"
b) "Franjo Tuđman išao je u zatvor dok je on uživao! Pitajte gospodina što je od toga što sam rekao neistina."
Ili:
a) "Hrvatska se obranila sama, zahvaljujući odlučnosti hrvatskog političkog vodstva tog vremena i prvog predsjednika Franje Tuđmana!"
b) "Istina o Domovinskom ratu je pobjednička istina. Hrvatskoj u ratu nitko nije pomagao, ratni predsjednik Tuđman radio je u nemogućim uvjetima!"
Ili:
"Turska je bila uz Hrvatsku devedesetih. Kad je Hrvatska bila u kompliciranoj situaciji, predsjednik Turske je došao na sahranu predsjednika Tuđmana. To se ne zaboravlja."
"Viktor Orban udostojio se i odvažio doći na sprovod predsjednika Tuđmana. Nije došao nitko, što je bio prilično ružan potez prema Hrvatskoj. To je gest, to se pamti."
Onda, jeste li se odlučili?
Naravno, krivo. Ovo je, naime, bilo trik pitanje: svih osam izjava sišlo je s Milanovićeva uma. Kako je rekao jedan, mislim da se zove Zoran Milanović, "svi koji se danas pozivaju na Tuđmana smiješni su ljudi – svi!".
Nije mi, međutim, ambicija ovim jeftinim trikom aktualnog predsjednika raskrinkati kao hadezeovca istog kakav je i aktualni premijer: naprotiv, svojim plamenim populizmom – dosta je bilo čuti njegova razmišljanja o migrantima – Milanović se nasuprot Plenkovića i njegova larpurlartističkog birpurbirokratizma ispostavlja kao hadezeovac s dna kace, maneken mantre koju premijer glasom pokvarene automatske sekretarice ponavlja već godinama, one o "povratku izvornom Tuđmanovom HDZ-u".
Ne treba tražiti dalje, Zoran Milanović je taj – on je HDZ prije Plenkovića i Sanadera, izvorni Tuđmanov HDZ. Provjerite, uostalom, i sami: izaberite nasumce bilo koju Milanovićevu izjavu, zatvorite oči i stavite je Tuđmanu u usta.
Onda? Rekao sam vam. Impresivno.
Ovi se parlamentarni izbori tako – i to je poanta priče – ispostavljaju kao klasični HDZ-ovi stranački izbori, sabor HDZ-a u Lisinskom. Manje zlo? Za tradicionalne glasače manjeg zla ovoga puta nema većeg i manjeg zla.
Ovoga puta, naime, Hrvatska nema izbora: prvi put u povijesti hrvatske demokracije manje zlo će birati – hadezeovci.
