Boris Dežulović, kolumna za portal N1
J-bo vas Vukovar.
Tako sam onomad, sjetit ćete se, na ovom istom mjestu naslovio kolumnu koja će izazvati vulkansku erupciju pravednog domoljubnog gnjeva i diluvijalnu bujicu bijesnih novinskih tekstova, komentatorskih psovki, suza, naricanja, pljuvanja, krikova, kletvi i prijetećih poruka. Više od dvije godine prošle su od tada, a blatnjava bujica i danas na moju adresu nanosi debla iz očiju katoličkih domoljuba i govna na dugom putu od dupeta do glave.
Istinski, pravi domoljubi cijelo mi to vrijeme prijete najmaštovitijim smrtima, a oni manje istinski i manje pravi postavljaju vazda isto pitanje, pitanje koje me prati cijeli moj pismeni život – jesi li mogao pametnije, jesi li mogao to isto, ali razumnije i ljepše, bez uvreda i psovki?
Može li se dakle poslijeratni Vukovar ispričati pametnije, razumnije, ljepše i bez psovki?
Može. Ja, doduše, ne znam, ali ima tko zna.
Evo jedne takve lijepe vukovarske priče.
“Stanje u medijima kojima se upravlja iz Ministarstva kulture jest antihrvatsko, kao što je i antieuropsko. To je politika koja, primjerice, financira Pupovčeve Novosti za koje piše izvjesni Boris Dežulović, koji je prostački nekoliko puta vrijeđao žrtve Vukovara. Ta bi osoba u svakoj civiliziranoj državi zbog toga kazneno odgovarala. Dežulović se čak hvalio da je u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar! Dakle, Dežulović se divi srpskim zločinima koji su osuđeni od cijelog demokratskog svijeta. On se divi pjesmi koju su u Vukovaru pjevale četničke horde, a koja glasi ‘Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate’. Boris Dežulović vrijeđa silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece! To je kazneno djelo što on radi!”
Tim se riječima prije tri mjeseca, dvije godine nakon j-bo-vas-Vukovara, tog mog teksta na raspravi o Zakonu o hrvatskom jeziku u hrvatskom Saboru sjetila Karolina Vidović-Krišto, bivša novinarka Hrvatske televizije, danas časna zastupnica nečega što se zove Odlučnost i pravednost.
Odgovorio sam tada kako od odlučne i pravedne gospođe Vidović-Krišto očekujem da iskopa sve tekstove u kojima “prostački vrijeđam žrtve Vukovara, silovane Vukovarke i majke ubijene djece”, sve tekstove u kojima se “hvalim da sam u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar”, te sve prikupljene tekstove, kao i tonske i video zapise na kojima se “divim srpskim zločinima i pjesmi ‘Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate'”, pa ih sve lijepo podijeli u fascikle i složi u raznobojne registratore, te odlučno i pravedno – jer “to je kazneno djelo!” – odnese na najbliži Kazneni sud.
Sve dok to ne napravi – zaključio sam tada – koristit ću svaku priliku da Karolinu Vidović-Krišto javno nazovem pokvarenim i bijednim, prezira vrijednim lažljivim smećem. Evo, na primjer, kad je već spominjem: Karolina Vidović-Krišto pokvareno je i bijedno, prezira vrijedno lažljivo smeće. Možda zaštićeno zastupničkim imunitetom od sudskog progona zbog klevete i laži, ali još uvijek pokvareno i bijedno, prezira vrijedno lažljivo smeće.
Karma je k-rva, zna to svaki budistički sjemeništarac, ali kako je prezira vrijedno lažljivo smeće Karolina Vidović-Krišto ipak katoličkog morala, odlučnosti i pravednosti, tu je stvar naučila na teži način.
Prije neki dan – tri mjeseca nakon što me u državnom parlamentu hladnokrvno oklevetala kao pomagača i adoranta četničkih ubojica iz Vukovara – u istom tom hrvatskom Saboru, na raspravi o izmjenama Zakona o plaćama pravosudnih dužnosnika, odlučna, pravedna i superiorno ironična Karolina predložila je da se “donese zakon prema kojemu Plenkovići, Jandrokovići, Milanovići i Šeparovići smiju krasti tako da sve bude transparentno”. A zbor Plenkovićevih vrtnih patuljaka uz grleni hijenski smijeh uzvratio Karolini kako “glumi veliku pravednicu, a s druge strane nudi mito od sto tisuća eura”.
Samo koji dan ranije, naime, državni tajnik Ministarstva poljoprivrede Mladen Pavić ispričao je u Glasu Slavonije zabavnu zgodu iz 2011., kada je on još bio glasnogovornik vlade, a u ured mu došla odlučna i pravedna Karolina, tada novinarka Hrvatske televizije. “Započela je priču za što me treba: ‘Znaš, plaće na HRT-u i nisu neke naročite pa se čovjek mora snalaziti okolo i dodatno raditi. Tako ti i ja radim za jedan strani trgovački lanac. Pomažem im u rješavanju i pronalasku lokacija za izgradnju novih dućana, već sam im riješila pet-šest lokacija za nove dućane i to mi je super plaćeno'”, prepričao je Pavić njene riječi, sve se zaklinjući detektorom laži.
“‘Tebe sam trebala da mi pomogneš za jedan novi centar, to ti je u Vukovaru'”, nastavila je Karolina, koja je, tvrdi Pavić, donijela i plan grada, pokazavši mu lokaciju gdje su zamislili novi shopping-centar tog stranog trgovačkog lanca. “‘Trebalo bi nešto intervenirati u gradu, oko planova izgradnje, GUP-a ili čega već. Tebi to nije nikakav problem, ti poznaješ tamo sve njih iz Vukovara. Ako mi to riješiš, tvojih je sto tisuća eura, a ako treba i tamo nekomu nešto'”, značajno je na koncu dodala Karolina, što je Pavić, razumije se, s gnušanjem odbio.
Svakako, malo je toga zabavnije i smiješnije od zbora korumpiranih hadezeovaca kada uz hijenski smijeh nekoga, bilo koga, optužuju za mito i korupciju, ali ovdje nismo zbog zabave i smijeha, nego zbog klevete i laži. A pokvareno i bijedno, prezira vrijedno lažljivo smeće Karolina Vidović-Krišto tu je kod kuće.
“Prestanite se smijati, uništavate državu i kesite se u Saboru! Za vas je ljubav krasti hrvatske građane, klevetati i lagati!”, urlala je naša Karolina u odlučnom i pravednom gnjevu, smrtno uvrijeđena što se netko, zamislite, usred časnog hrvatskog Sabora usuđuje o njoj iznositi najstrašnije klevete i laži.
Karma je, rekoh, k-rva, zna to svaki budistički sjemeništarac, a prezira vrijedno lažljivo smeće Karolina Vidović-Krišto tu je stvar, kako vidimo, naučila na teži način. Malo je toga, eto, zabavnije i smiješnije od pokvarenog i bijednog, prezira vrijednog lažljivog smeća kakvo je Karolina Vidović-Krišto, kad u pravednom gnjevu nekoga, bilo koga optužuje za klevete i laži, ali ovdje, podsjećam, nismo ni zbog zabave i smijeha, ni zbog klevete i laži, nego zbog – Vukovara.
Je li, dakle, Vukovar – to sam zapravo htio reći – gledao kako u transporteru JNA ulazim u sravnjeni i okupirani grad da bi dvadeset godina kasnije korumpirani novinari i hadezeovci na mapama njegovih ruševina crtali GUP-ove i lokacije za svoj kumovsko-netjački biznis?
Jesu li žrtve Vukovara, silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece stoički trpjele moje prostačke uvrede da bi dvadeset godina kasnije na vukovarskim grobištima nicali shopping centri kojekakvih stranih trgovačkih lanaca?
Je li grad-heroj slušao kako se divim srpskim zločinima i pjesmi četničkih hordi da bi dvadeset godina kasnije u slobodnom Vukovaru kojekakvo prezira vrijedno lažljivo smeće zajedno s hadezeovskim hijenama dijelilo stotine tisuća eura mita i provizija?
Jesam li se ja za to borio?
Sad bi, jasno, išlo ono “j-bo vas Vukovar”, ali vidite kako može i bez toga.
