.jpg)
Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Bio jednom jedan Petar Panić. Zapravo nije bio, još jest. Sad ćete reći da s-rem, ali ne s-rem, očiju mi, čovjek se stvarno zove Petar Panić, Pana ga zovu. Bilo valjda glupo da nekome tko se zove Petar Panić nadimak bude Petar Pan, pa ga prozvali Pana.
Nije on ni posve nepoznat, naprotiv: prevejani srpski kriminalac blizak zemunskom klanu, Pana je nekadašnji tjelohranitelj četničkog vojvode Vojislava Šešelja i dobar prijatelj zamjenika beogradskog gradonačelnika Gorana Vesića, sa sjajnim vezama u srpskoj policiji i obavještajnom podzemlju. Najpoznatiji je, međutim, kao kum samog direktora Srbije Aleksandra Vučića: kao Vučićev kum Pana u Srbiji ima status kulturno-povijesnog spomenika i uživa državnu zaštitu. Kad, recimo, stvar zaj-be toliko da čak i tužilaštvo mora formalno podignuti optužnicu, liječničke potvrde za odgodu suđenja potpisuje mu lično srpski ministar zdravstva: koliko god treba, sve do zastare.
To je Pana, nema zaj-bavanja s Panom. Ozbiljan format.
Pana ima i dva sina, Miloša i Uroša. Miloš i Uroš nisu pokazivali pretjeranih ambicija za školu – većinu vremena provodili su po separeima splavova i društvenim mrežama, kurčeći se tetovažama, kajlama i silikonskom dodatnom opremom – pa im je ćale u jednoj novogradnji u Zemunu kupio tri stana, da završe neki zanat i smisle sebi posao. A Miloš i Uroš onda, premišljajući se između privatnog dječjeg vrtića i specijalizirane knjižare s rijetkim prvim izdanjima, otvorili na kraju lanac salona za njegu tijela za muškarce, ono što naš narod zove “masažom sa srećnim završetkom”.
Pored stanova u Zemunu, Salon za negu tela i masažu braće Panić nudio je svoje usluge na još dvije lokacije, na Novom Beogradu i Beogradu na vodi. Iako je cijeli grad znao čime se bave, a njihov salon bio dobro čuvana javna tajna, braća su kao ozbiljni biznismeni za svoj salon otvorili i redovno održavani sajt, a posao su hladnokrvno oglašavali i preko stranica na društvenim mrežama, bogato ilustriranih fotografijama polugolih stručnjakinja za “negu tela”, “ekskluzivnu senzualnu masažu” i srećne završetke: “Doživite osećaj nezaboravnog zadovoljstva, vidimo se u našim salonima svakim danom od 10 do 22h”, stajalo je na njihovoj Instagram stranici, koja je imala gotovo četrdeset hiljada pratitelja.
Najmanje pet prostitutki mjesecima je, na nemoćni užas komšija i stanara, obilazilo njihove salone obavljajući poslove “ekskluzivne senzualne masaže” i “nezaboravnog iskustva”, a zbog obima posla braća su preko sajta i Instagram stranice već tražila i nove djevojke, obećavajući zaradu od najmanje sto eura dnevno. Cijene njihovih usluga – ovisno valjda o stupnju ekskluzivnosti, senzualnosti i nezaborava, te razini dopamina u srećnom završetku – kretale se od tri i pol pa sve do dvanaest hiljada dinara, što je Milošu i Urošu donosilo više od trideset hiljada eura mjesečno. A prvo što su Miloš i Uroš s tim parama napravili bila je, razumije se, kupovina narančastog Lamborghinija, s kojim su se – na veselje cijelog grada i vjerne Instagram publike – naganjali s policijom po beogradskim bulevarima, najstrašnije ih vrijeđajući i bahato se predstavljajući se kao Vučićevi kumići.
To su Panini sinovi Miloš i Uroš. Što kaže naš narod: ne pada đubre daleko od kante. Ozbiljni formati.
Onda je prošlog četvrtka u salon braće Panić konačno banula policija, zatekavši unutra svu opremu za terapeutsku tantričku masažu za srećno završavanje, te sef pun zlata, gotovine i skupih Rolex satova. Ne, međutim, i vlasnike: sinovi Vučićeva kuma – čovjeka sa statusom kulturno-povijesnog spomenika, državnom zaštitom i odličnim vezama u policiji i obavještajnom podzemlju – začudo su nekako saznali da im je policija na tragu. Kad su policajci razvalili blindirana vrata njihova zemunskog Salona za negu tela i masažu, Miloš i Uroš već su bili daleko.
I gdje su pobjegli? U Rusiju? U Republiku Srpsku ili Crnu Goru? U Bugarsku, Rumunjsku ili, štajaznam, Bjelorusiju? U Francusku, Ameriku ili Australiju? Naravno da ne: dok je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije prošlog petka grozničavo raspisivalo potjernicu za Milošem i Urošem Panićem, oni se već na Instagramu dijelili storyje iz zagrebačkog noćnog kluba LAF!
Možda to i nije sve što treba znati o Republici Hrvatskoj, dopuštam mogućnost. Mnogo svije od svega što treba znati o Republici Hrvatskoj jest, recimo, činjenica da je novi hrvatski državni odvjetnik osoba s odličnim vezama u vladajućem HDZ-u i kriminalnom podzemlju, čovjek kojemu je imenik mobitela bogatiji od kartoteke zagrebačke policije. Ako je to, međutim, sve što treba znati o Hrvatskoj, onda je priča o braći Panić u zagrebačkom noćnom klubu barem zgodna ilustracija.
Miloš i Uroš, dva mlada i talentovana srpska kriminalca, sinovi starog i prevejanog srpskog kriminalca, od srpske policije ne bježe, naime, ni u Rusiju ni u Republiku Srpsku ni u Crnu Goru, već ravno u – Hrvatsku!
I to ne u neki zabijeni kutak Hrvatske, ne u predgrađe Gospića ili gustirnu svjetionika na Palagruži, već u sam Zagreb!
I to ne u podrum neke sigurne kuću na rubu Dubrave ili napuštenu trafo-stanicu u Stenjevcu, već u Prisavlje, dva raskršća od centra grada!
I to ne u slijepi rukavac nekog slabo istraženog hodnika zgrade Hrvatske radiotelevizije, ili u šaht Bandićevih fontana na Aveniji Većeslava Hiljevca, već u jedan od najpopularnijih zagrebačkih noćnih klubova, prikladna naziva LAF iliti Last and Found, odnosno – Izgubljeno-nađeno!
I to ne pod lažnim identitetom i maskama na kakvom divljem karnevalskom partyju, ili u diskreciji zatvorenog VIP-separea, već u lajvu na Instagramu, spremno pozirajući za svoje vjerne followere iz srpske policije!
Ne znam za vas, ali meni to govori sve o Republici Hrvatskoj: stari Petar Panić Pana u četvrtak zove svoja dva mamlaza i kaže im kako ima pouzdanu informaciju da će za koji sat u Salon za negu tela i masažu banuti policija s nalogom za hapšenje, Miloš na to kaže “up-čkumaterinu, šta ćemo, gde da bežimo?”, Uroš kaže “oćemo li u Moskvu, kad ima let?” Miloš onda kaže “možda bolje u Banjaluku preko Bijeljine?”, a stari Pana se iznervira i prekida ih, “kakva Moskva, kakva Banjaluka!”, i šalje svoja dva debila u prijateljsku Hrvatsku. To, eto – kad dvojici makroa što po Beogradu podvode djevojke na vrata zakuca policija, a ohola tetovirana mladunčad pavijana zajedno s ocem, kriminalcem iz zemunskog klana, tjelohraniteljem jednog srpskog ratnog zločinca i kumom samog predsjednika Srbije, ocijene kako im je najsigurnije pobjeći u Hrvatsku – taj trenutak meni o Republici Hrvatskoj govori više od onoga kad je Andrej Plenković ocijenio kako mu je za državnog odvjetnika najsigurnije instalirati Ivana Turudića.
I bez obzira kako završila ta priča – hoće li Miloš i Uroš produžiti u Austriju, odletjeti u Kanadu ili ostati u Zagrebu i otvoriti dječji vrtić, knjižaru ili Salon za tradicionalnu srpsku negu tela, hoće li dobiti državljanstvo i siguran posao u Državnom odvjetništvu ili će na koncu biti uhapšeni i izručeni Srbiji – već sama činjenica da im se u panici i brzini, s policijom za petama, najboljom i najrazumnijom idejom učinila Hrvatska, meni je dovoljna. Republika Hrvatska: prvo što vam padne na pamet kad vas traži srpska policija.
Kad je onomad “Brianov život” Montyja Pythona bio zabranjen u Norveškoj, u Švedskoj su ga reklamirali kao “film toliko smiješan da je zabranjen u Norveškoj”. O nečemu sličnom trebali bi razmisliti i u hrvatskom Ministarstvu turizma:
“Hrvatska: toliko sigurna da u nju iz Srbije bježi i kumčad srpskog predsjednika”.
Što bi rekao njihov advokat, I rest my case.
Srećan završetak.
