Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Nikad, otkad ja pamtim - a pamtim dobro i pamtim dugo, u ovom sam poslu gotovo četrdeset godina - nije u crnim kronikama naših novina objavljena vijest čiji glavni junak ne bi bio "otprije poznat policiji i pravosuđu".
Svejedno je li riječ o sitnom lopovu koji je prolaznici ukrao torbu s novčanikom ili krupnom hohštapleru što je zavalio cijelu županiju uvaljujući pučanstvu Ponzijevu shemu, je li bio izbrijani mamlaz koji je BMW-om na raskršću prošao kroz crveno i pregazio cijeli obližnji dječji vrtić ili poremećeni monstrum koji je nakon otvorenih prijetnji silovao, ubio i raskomadao neku staricu, je li ubogi goljo što krade čokoladice po benzinskim crpkama ili korumpirana neka državna tajnica što je zamračila milijune pogodujući investitoru s čačkalicom u usnama – svaki, ali baš svaki put vijest će završiti riječima da je “počinitelj, kako doznajemo, otprije poznat organima gonjenja”.
Onaj sitni lopov pola je života tako proveo u zatvorima, hohštapler već ima devet sudskih procesa u zastari, mamlaz u BMW-u cijelih osamdeset nenaplaćenih kazni i davno oduzetu vozačku dozvolu, monstrum zbog seksualnih prijestupa i prijetnji smrću ima u dosjeu dvadesetak kaznenih prijava, ubogi goljo s crpke stotinjak prekršajnih, a državna tajnica, “kako doznajemo”, već je bila pod istragom USKOK-a.
Kao i svako pravilo, i ovo ima izuzetak, a izuzetak od ovoga je – obiteljsko nasilje. Do čega je, đavo će znati, tek nikad, otkad ja pamtim – a pamtim dobro i pamtim dugo – nije u crnim kronikama naših novina objavljena vijest da je neki tip svirepo sa sedamdeset sedam uboda kuhinjskim nožem ubio ženu, a da nije bila riječ o čovjeku bez prijava i dosjea, dobrom, tihom i omiljenom susjedu koji je uvijek pridržavao vrata lifta, a suprugu volio više od života, kupovao joj cvijeće i pomalo se amaterski bavio ljubavnom poezijom. Ako je taj i bio “stari policijski znanac”, bilo je to samo zato što je onomad – cijeli kvart pamti, bilo u novinama – golim rukama uhvatio jednog sitnog lopova koji je orobio susjedu, pa njoj vratio torbu s novčanikom, a lopova zadržao do dolaska policije.
Svi ostali – džeparoši, lopovi, provalnici, šverceri, dileri, huligani, nasilnici, svodnici, pervertiti, pedofili, ubojice, silovatelji, korumpirani birokrati, ratni zločinci i ostala zvjerad sitnog i krupnog zuba – svaki do posljednjega “otprije je poznat policiji i pravosuđu”. Je li to policijska strategija, pravilo službe ili pravosudni protokol, ne znam, tek nikad nijedan nije uhvaćen, priveden, ispitan i pravomoćno osuđen nakon prvog zločina. Nikad. Nijedan.
Među hrvatskim pravnicima postoji teorija poznata kao “kvaka 22”, koja tumači da je to zato što će nakon prvog prijestupa ili zločina počinitelj na sudu biti oslobođen zbog dosta jake olakotne okolnosti da mu je to tek prvi prijestup ili zločin, dočim će ga već kod drugog sud osloboditi uvažavajući kao olakotnu okolnost činjenicu da prije nije bio osuđivan. Dalje je lako: kad “počinitelj otprije poznat pravosudnim organima” bude uhvaćen i treći i dvadeset drugi put, “kvaka 22” kaže da sud jednostavno neće imati izbora nego ga uz blagi ukor osloboditi, jer je – kako ono – “ranije neosuđivan”.
To je, kažem, jedna teorija. Druga, nešto hrabrija, tumači ono što je očito, pa kaže kako su svi ti “stari policijski znanci”, sa svim svojim oduzetim vozačkim dozvolama, neplaćenim globama, kaznenim prijavama i sudskim zastarama, jednostavno, hm, “otprije poznati policiji i pravosuđu”. Kako kaže jedna stara reklama, “izgleda šašavo, ali djeluje” – kad se, naime, kaže “otprije poznati”, to znači samo to da se vrlo dobro poznaju, pače da su dobri prijatelji, ako ne i nešto više od toga. Niste nikad razmišljali u tom pravcu, ali da: svi hrvatski kriminalci “otprije poznati organima gonjenja” – svi ti džeparoši, lopovi, provalnici, šverceri, dileri, huligani, nasilnici, svodnici, pervertiti, pedofili, ubojice, silovatelji, korumpirani birokrati i ratni zločinci – šetaju na slobodi jednostavno zato što “otprije poznaju organe gonjenja”.
Lijep, plastični primjer ovoga o čemu govorim jest sad već čuveni slučaj HDZ-ova kandidata za glavnog državnog tužitelja, predsjednika zagrebačkog Županijskog suda Ivana Turudića, i nekadašnje državne tajnice u Ministarstvu uprave Josipe Pleslić rođene Čulina rečene Rimac.
Kad je tako zloglasovita Josipa Rimac 2020. godine uhapšena zbog afere s vjetroelektranama i nezakonitih dodjela državnih potpora, svi smo mislili da se ono “otprije poznata hrvatskom pravosuđu” odnosilo na istragu državnog odvjetništva iz 2015., kad se sumnjalo da je – tada još kao kninska gradonačelnica – državnim novcem riješila stambeno pitanje. Arhiv njenog mobitela s privatnim prepiskama iz tih godina, koji je ovih dana procurio iz USKOK-a i neviđeno zabavlja hrvatsku javnost, pokazao je, međutim, da je to “otprije poznanstvo” sasvim drugačije naravi, prvi put sintagmu “otprije poznat pravosuđu” pokazavši s te, do sad slabo istražene strane.
“Di si druže?”, “evo radim”, “ja u Time na kafi s tvojom i mojom sutkinjom”, “dođi do mene na sud”, “a šta ako me slikaju ahahaaa”, “slikat ću te ja”, “di si radosti?”, “di si lipa?”, “radosti može li kafa sutra?”, “može u 9”, “hvalaaa radosti”, “nisi se javila… trebat ćeš ti mene”, i sve tako, dopisuju se Josipa Rimac zvana Lipa, “otprije poznata hrvatskom pravosuđu”, i Ivan Turudić zvani Radost, otprije poznat Josipi Rimac, kao dvoje tinejdžera na TikToku.
“Hej, ljubavi iz mladosti, prva srećo i radosti”, pjeva tako državna tajnica Josipa rečena Zorica Brunclik, “lipa moja, načelo me vrime, kao mladu lozu u poju”, odgovara Ivan Turudić Gibonni, godinama veselo cvrkuću i guguću državna tajnica i časni sudac Županijskog suda, koji će i danas – kao
i onomad, dva dana nakon njenog hapšenja 2020. godine – na pitanje koliko dugo “otprije poznaje” gospođu Rimac mrtav hladan odgovoriti kako oni “nisu prijatelji” i kako su “samo jednom popili kavu”.
“Di si, radosti”, “di si, lipa”. Ne znam u kojem svijetu žive Zorica i Gibonni, ali u našem se tako pozdravljaju ljudi koji se, hm, prilično dobro “otprije poznaju”. A sudac Džibo ne samo da je tu gospođu vidio jedanput u životu, nego kao neupitni juristički autoritet još mrtvije hladnije nudi fantastičan, upravo revolucionaran pravni mehanizam “privatne stvari”: “Uostalom, te su poruke moja privatna stvar!”
Privatna stvar? Dobro jutro, radosti, naravno da je tvoja privatna stvar, o tome je i riječ! Nije, radosti naša, gospođa državna tajnica iz Ministarstva uprave poslala službeni upit Županijskom sudu s molbom za konzultacije s cijenjenim gospodinom predsjednikom suda, niti je gospodin predsjednik Županijskog suda službenim putem od Ministarstva uprave zatražio sastanak s cijenjenom gospođom državnom tajnicom, već je bilo vrlo neslužbeno, vrlo prijateljski i vrlo privatno “di si, radosti?”, “di si lipa?”.
I nije pri tom bilo “di si radosti, treba mi gedor šesnaestica”, niti je bilo “di si lipa, jel to za ventil u bašti?”, već je bilo “di si radosti, treba mi pravilnik o radu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa” i “di si lipa, jel to za Tomu?”.
Privatna stvar. Nisam pravnik, pa pitam: koliko bi točno pred sucem Turudićem dobio onaj monstrum “otprije poznat policiji” što je prijetio starici, pa je silovao i ubio, a koliko bi od toga – i to samo za zajebavanje suda – dobio braneći se kako su i njegov seksualni život i prijetnje mobitelom “njegova privatna stvar”?
Ne postoji tako nešto kao što su privatna druženja, poznanstva i prijateljstva državnog odvjetnika: to su – kako sama riječ kaže – druženja, poznanstva i prijateljstva državnog odvjetnika. Dobro, osim u Republici Hrvatskoj, gdje sintagma “otprije poznat policiji i pravosuđu”, kako vidimo, ima posve drugo značenje.
I spada, jasno, u privatne stvari.
Zato, eto, nikad u crnim kronikama naših novina nije objavljena vijest čiji glavni junak ne bi bio “otprije poznat policiji i pravosuđu”, zato “počinitelj otprije poznat pravosudnim organima” bude oslobođen i drugi i dvadeset drugi put: zato što su ta “otprije poznanstva”, shvatili ste najzad, njihova privatna stvar. I nije lijepo pitati policiju, suce i državne odvjetnike koliko dugo “otprije poznaju” onog sitnog lopova koji prolaznicama krade torbe, hohštaplera što je zavalio cijelu županiju, mamlaza koji je BMW-om pregazio cijeli dječji vrtić, monstruma koji je silovao i ubio staricu ili golju što na crpkama krade čokoladice.
Ili, štajaznam, onu državnu tajnicu “otprije poznatu glavnom državnom odvjetniku” što je onomad zamračila goleme pare u biznisu s vjetroelektranama.
