Lidija Stojanović (35), inženjer arhitekture iz Beograda, razboljela se kada je imala samo 11 godina, a dijagnoza je bila – autoimuni hepatitis. Od tog trenutka znala je surovu istinu transplantacija jetre za nju je bila jedina šansa da preživi.
Uslijedili su sumorni dani u bolničkim sobama, ispunjeni strahom i tugom, a jedno zlokobno pitanje stalno je lebdjelo u vazduhu: “Bože, da li ću ja ikada dočekati novu jetru?”.
Kako u tom trenutku u Srbiji nije bio razvijen program transplantacije, spas je morala da potraži u Italiji, ali nakon intervencije, tokom priprema za stavljanje na listu čekanja, došlo je do komplikacija, dobila je sepsu i pala u komu. Ljekari u Italiji Lidiji nisu davali nikakve šanse. Ali ova hrabra djevojka je pobijedila sve loše prognoze i petog dana se probudila iz kome.
Živjelo joj se, kaže kroz osmjeh.
Šest godina od dijagnoze Lidija je dočekala da se i u Beogradu razvije program transplantacije organa i 2017. stavljena je na listu čekanja.
– Svim ljudima koji su na listi ili koji su transplantirani ubjedljivo je najteže to čekanje. Jer čekate nešto što nije izvjesno da će doći, a i da jeste, ne znate kada. Kao da ste u nekom vakuumu i borite se za vazduh, a nikako da udahnete. Tada telefon postane sastavni dio vas i svaki poziv sa nepoznatog broja je ili ushićenje ili razočarenje. I za svaki poziv mislite da je baš taj, ali on nikako ne dolazi. A vrijeme kao vrijeme, ide bez da pita kako ste”.
Lidijin najvažniji poziv, koji je dugo čekala, stigao je par mjeseci kasnije, na Bogojavljenje, 2018. Te noći, nažalost, ugasio se jedan mladi život. A jetra dvadesetogodišnje preminule djevojke iz Bijeljine po procijeni ljekara bila je odgovarajuća za Lidiju.
– Rano tog jutra probudila me je mama pozivom i pitanjem da li su me pozvali na transplantaciju. Onako pospana, rekla sam joj da nisu i začuđeno je pitala zašto me to pita. Odgovorila mi je da je sanjala nebo puno zvijezda i da je, pošto zamisli svake godine istu želju na taj dan, bila ubijeđena da su me u toku noći pozvali – rekla je ona.
Dva sata kasnije dobila je poziv iz Urgentnog centra.
- Tog dana je pozvano dvoje ljudi, a bio je samo jedan organ. Sjedili smo zajedno u bolničkoj sobi, bodrili jedno drugo i čekali odluku ljekara ko će od nas dvoje otići u salu, a ko će se vratiti kući i čekati drugi poziv. Tog dana sam ja izabrana. Ne znam kako, ali znala sam da je taj poziv bio moj – rekla je ona.
Nakon transplantacije Lidija je u bolnici provela 10 dana, sve je prošlo u najboljem redu, i ona se, korak po korak, vratila normalnom životu. Radi, nedavno je kupila stan, trenira, putuje, voli, živi kao svaka potpuno zdrava osoba. Razlika je samo što Lidija svakog jutra popije lijek, ali to joj ne pada teško.
Od tada, a ima tome šest godina, nijedan dan nije prošao, a da Lidija nije pomislila na djevojku čiju je jetru dobila. Osjećala je, kaže, kao da je ona dio nje, kako kroz nju i dalje živi, da zbog nje svakog dana pokušava da bude bolji čovjek. Željela je da njena donorka bude ponosna na nju.
“Lejla je bila jako slična meni”
Stalno je razmišljala i o njenoj porodici koja je imala nadljudsku snagu da izgovori “da” u trenutku kada im se srušio cijeli svijet.
- Dugo sam pokušavala da saznam ko je moja donorka i da se zahvalim njenoj porodici. I konačno sam pre sedam meseci imala tu čast i sreću da saznam ko je bila devojka čiju sam jetru dobila. Njena mama je gledala jedno od mojih gostovanja, i kad je čula datum moje transplantacije, odmah me je kontaktirala. Devojka se zvala Lejla Emšija, i bila je jako slična meni i beskrajno sam srećna što napokon imam priliku da njenoj mami kažem hvala, da sam dobro i da živim jedan divan život zahvaljujući njoj – priča Lidija.
“Lejlinoj majci je drago što sam dobila šansu da živim”
Lejlina mama je Lidiji rekla da joj je drago što je baš ona dobila priliku da živi, i da nijednog trenutka nije razmišljala kada su je te januarske noći pitali da donira ogane svoje kćerke jedinice.
Instinktivno je rekla “da” jer je znala da bi to Lejla željela. Zbog toga sam ja danas ovdje sa svojom porodicom, i zauvijek ću se truditi da tu odluku opravdam i da pričam našu priču u nadi da će cijeli svijet čuti za jednu djevojku koja se zvala Lejla.
Lejla Emšija je bila studentkinja Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli, a svi koji su je poznavali kažu da je bila pametna, lijepa i ambiciozna djevojka. Sanjala je da postane dobar novinar, imala je milion snova i planova koje je prerana smrt, nažalost, prekinula.
- Za mene je moja donorka pravi heroj. Za mene su heroji njeni roditelji i volela bih da mogu da im dam do znanja da danas živim jedan divan život i da ona, na neki način, živi kroz mene – napisala je Lidija na društvenim mrežama na godišnjicu transplantacije prije nego što je znala ko je bila njena donorka.
“Ne stidim se svog ožiljka – on je svjedok moje borbe za život”
Prije dvije godine Lidija je smogla je snage da na fotografijama koje je objavila na Tviteru pokaže i ožiljak koji joj je ostao nakon što je prije devet godina u italijanskoj bolnici u Palermu zbog sepse bila u komi i jedva preživjela.
Jedno “da” umjesto tačke na život stavlja zarez
Lidija sada koristi svaku priliku da podsjeti na važnost širenja svijesti o donorstvu i da poruči onima koji čekaju organ da ne gube nadu.
– Doniranje organa je jedini spas tim ljudima i zato mislim da je jako važno da govorimo o tome, i da podstaknemo ljude da budu donori, jer to jedno kratko “da” nekome umesto tačke na život stavlja zarez. Mislim da je važno da promenimo narativ i da na doniranje organa ne gledamo kao na smrt, već na produžetak života i jedan novi početak. Naše Udruženje “Zajedno za novi život” se godinama bori da se broj donora u Srbiji poveća, i da svojim pričama dopremo do ljudi da shvate koliko je doniranje organa jedan human čin. Naša kampanja “Još si mi trag”, koju smo pokrenuli pre godinu i po dana, je donekle urodila plodom, i broj donora se poveċao u odnosu na prethodne dve godine. Taj broj i dalje nije dobar, ali nama daje vetar u leđa da radimo pravu stvar i da se borimo za spasavanje ljudskih života – kaže Lidija.
Izvor: N1 BiH
