Boris Dežulović, kolumna za portal N1
"Druže Frankoviću kad smo mi branili Dubrovnik od četnika i srbadije 1991. godine ti danas pozivaš srbske pjevače na Stradun kao Zdravka Čolića i druge cece srbske koji su pjevali na Palama četnicima, sad misliš da ćeš teško zezat hrvatski narod. Posljedna opomena, da ćemo preorati dinamitima cijeli Stradun a tebe objesiti na jarbol na Stradunu."
U potpisu: “Hrvatski branitelji ‘Tigrovi’ i 4 brigada Hrvatske 10000 Zagreb.”
Ovaj lijep spomenik hrvatske pismenosti – citiran doslovno, sa svim revolucionarnim gramatičkim i sintaktičnim inovacijama – ljupko je pismo koje je dubrovački gradonačelnik Mato Franković dobio nakon što je Grad organizirao doček Nove godine uz koncert Zdravka Čolića, na kojemu se na Stradunu i po okolnim kaletama okupilo dvadeset pet hiljada građana i turista. Nisu, eto, “Hrvatski branitelji ‘Tigrovi’ i 4 brigada Hrvatske” 1991. branili Dubrovnik od “četnika i srbadije” da bi u njemu danas pjevali “srbski pjevači” i kojekakve “cece srbske”, pa je neznani dubrovački branitelj iz 10000 Zagreba u vulkanskom gnjevu sjeo i ne žaleći truda i vremena ispisao preko četiri stotine slova, prijeteći gradonačelniku kako će “dinamitima preorati cijeli Stradun”, a njega “objesiti o jarbol”.
Za početak, potpuno je jasno da je riječ o pacijentu koji je Dubrovnik 1991. vidio samo na TV-kalendaru: prve ratne godine Grad je branilo manje od tisuću branitelja, uz Dubrovčane bilo je tu još samo stotinjak Omišana, Kaštelana i Sinjana, a “Hrvatski branitelji ‘Tigrovi’ iz 10000 Zagreba i “4 brigada Hrvatske” iz 21000 Splita na krajnji jug Hrvatske stigli su tek u ljeto 1992. Ali dobro, ne budimo sitničavi i za potrebe točne dijagnoze pretpostavimo da je neznani junak zaista “branio Dubrovnik od četnika i srbadije 1991.”: medicina ne smije isključiti nijednu mogućnost.
Po svemu je, naime, ovaj tužni komad papira samo tipično smeće kakvim su bure hrvatskog dvadeset prvog stoljeća napunile javni prostor, i ako je i po čemu zanimljiv danas – pa kao takav možda zanimljiv i sutra – to je tek njegova arhetipičnost: precizna rekonstrukcija mentalnog sklopa cijelog jednog desnog komada nacije, kojemu 1992. nikad nije svanula – ili pak rata nije ni vidio, savršeno svejedno – pa trideset godina kasnije zadihan i krvožedan stiže na bojište, da umjesto četnika i crnogorskih rezervista ratuje protiv “srbskih pjevača” i “ceca”, od Aleksandre Prijović do Zdravka Čolića. Protiv kojih će, eto, ako treba “dinamitima preorati cijeli Stradun”.
Za njih, međutim, imam šokantnu novost: prijeteće pismo bezimenog viteza ne samo da nije ništa nečuveno – za ovaj ogled, najzad, upravo je zbog svoje učestale čuvenosti i zanimljivo – nego nije čak ni prvo takvo koje su dobili gradonačelnik Dubrovnika i dubrovačke izdajice. Prvo prijeteće pismo, što se pamti, u Dubrovnik je stiglo upravo početkom listopada te 1991., i vrijedi ga citirati u cijelosti:
“Dosta ste zla učinili i srpskom i hrvatskom narodu, zbog čega ste zaslužili da se s vama nemilosrdno obračunamo. Da bi se izbegle dalje žrtve i materijalna razaranja, dajemo vam poslednju šansu da sačuvate vaše živote i da se predate. U tom slučaju spasićete vaše živote! Ukoliko se ne predate smatraćemo vas zločincima i tako će vam se suditi.”
U potpisu, “komandant 2. Operativne grupe JNA general potpukovnik Jevrem Cokić”.
O da, isti oni “četnici i srbadija” protiv kojih su se borili hrvatski vitezovi što bi sad “dinamitima orali Stradun”! Potpuno istu “poslednju šansu” kao “posljednu opomenu” i potpuno isto “suđenje” i “nemilosrdno obračunavanje” kao i “vješanje na jarbol” Dubrovčanima i gradskim vlastima nudio je, kako vidimo, i general Cokić, baš kao što su im potpuno istim preoravanjem Straduna tih dana prijetili nabrijani crnogorski junaci, Šešeljevi četnici i artiljerija slavnog trebinjskog kamiondžije Božidara Vučurevića, koji je obećavao izgraditi onaj svoj slavni “stariji i ljepši Dubrovnik”. Koje su onda razlike? Samo dvije, i to sitne: a) u tome što, kako vidimo, nisu bili anonimna kukavelj, već potpisana punim imenom i prezimenom, i b) u tome što su uskoro zaista “dinamitima preorali Stradun”.
Kad stoga bezimeni hrvatski šupci prijete da će “dinamitima preorati Stradun”, to više nije samo glupo: ni zbog toga što je netko jednom to već napravio, ni zbog toga što je to, štoviše, napravila ista vojska i ista “srbadija” zbog kojih bi debili sada opet orali Stradun. Najzad, ako smo se po slavnom domoljubnom obrascu iz devedesetih u ratu borili za povijesno pravo da, moramo li već biti pljačkani, budemo pljačkani od Naših, zašto bi nam, pored Naših branitelja, drugi orali Stradun?
Iz čega proizlazi drugo, mnogo važnije, pače ključno pitanje: koja je razlika?
Koja je, eto, razlika između “četnika i srbadije” 1991. i “hrvatskih branitelja” 2024.? Koja je točno razlika Dubrovniku – kao nacionalnom simbolu, Gradu-brandu, općem mjestu hrvatske povijesti, kulture i međunarodne prepoznatljivosti – oru li mu po Stradunu srpske granate ili hrvatski dinamiti?
Ili, da preformuliram: ako “hrvatski branitelji” koji su 1991. branili Dubrovnik danas njegovim građanima i gradonačelniku prijete “dinamitima preorati Stradun” samo zbog toga što ugošćuju pjevače iz naroda čiji su pripadnici te 1991. prijetili “dinamitima preorati Stradun”, zašto su tih dana uopće branili Grad? Ako hrvatski građani nemaju slobodu niti slušati muziku koju žele, za što su se “branitelji” točno borili? Koja je razlika između Dubrovnika danas i Dubrovnika kakav bi bilo da je Vučurević onomad ujahao na granatama preorani Stradun, pa zaista sagradio “stariji i ljepši”? U kojemu bi onda “srpski branitelji iz 1991.” popizdeli kad bi predsednik dubrovačke opštine za Srećnu Novu 2024. na Stradun doveo, štajaznam, Ibricu Jusića, koji je “u ratu pevao ustaškim zlikovcima”.
Zašto, ukratko, “branitelji” nisu pustili “srbadiju” da još 1991. u miru zaore Stradun?
Zašto joj, konačno, nisu pomogli?
Jedno imbecilno i veličanstveno nevažno anonimno pismo jednog veličanstveno nevažnog anonimnog imbecila ispostavlja se tako ne samo kao vrijedni gramatički i sintaktički, već i logički novum, koji “hrvatskim braniteljima” otvara neslućene mogućnosti. Recimo, napamet govorim, odgovor na koncert Lepe Brene u Areni zasipanjem Zagreba “orkanima” i kasetnim bombama. Ili, štajaznam, obračun s vukovarskim Srbima sravnjivanjem Vukovara sa zemljom.
Kao dragocjeni dokument vremena i prostora, sad već slavno pismo tako u četiri stotine nasumično poredanih slova vulgarno karikaturalno – da imbecili lakše shvate – sublimira cijelu ideju slobode za koju su se borili “hrvatski branitelji”, a u konačnici i sav besmisao slavnog Domovinskog rata: ideju “slobode” ograničene ideologijom onih što su nas “oslobađali od četnika i srbadije” – pa nas već trideset godina maltretiraju svojim onim, kako se zovu, da: vrijednostima – kao suštinski potpuno istu “slobodu” kakvu su nam već nudili oni što su nas “oslobađali od ustaških zlikovaca”. A onda i kolosalni besmisao Domovinskog rata, cijeloga vođenog za izbor muzike na dočeku Nove godine i koncesiju za javne radove na preoravanju Straduna.
Štoviše, ako je samo o tome riječ – uz dužno poštovanje “Hrvatskim braniteljima ‘Tigrovima’ i 4 brigadi Hrvatske” – “četnici i srbadija” na tim su poslovima ponešto pouzdaniji i iskusniji, a jamačno povoljniji izvođač.
Pa ako ste nas zbog toga oslobađali, hvala ali niste trebali. Da nije bilo vas, svejedno bi za ovu Novu godinu pred dvadeset pet hiljada ljudi na Stradunu pjevao Zdravko Čolić, samo što bismo do sad već odavno imali stariji i ljepši Dubrovnik.
