Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Film započinje "događajem koji će zauvijek promijeniti svijet: Velikom lavinom smeća 2505. godine". Nakon što su stanovnici Washingtona stotinama godina odlagali otpad na golemi deponij izvan grada, bez ikakve ideje što uraditi s tim milijardama kubika smeća, dogodilo se ono što se kad-tad dogoditi moralo: divovska smrdljiva planina komunalnog otpada u jednom je trenutku najzad kolabirala i urušila se, a katastrofalna lavina smeća zatrpala je glavni grad.
Tako izgleda početak "Idiokracije", science-fiction komedije američkog režisera Mikea Judgea i koscenarista Etana Cohena iz 2006., satire koja opisuje zastrašujuću, pet stotina godina daleku distopijsku budućnost u kojoj ljudska rasa negativnom selekcijom doseže samo evolucijsko dno: beznadno oglupjelo čovječanstvo po cijele dane gleda imbecilne televizijske realityje i umire od gladi jer sparušene i mrtve poljoprivredne usjeve zalijeva Brawndoom, popularnim energetskim napitkom "bogatim elektrolitima", a Amerikanci za predsjednika biraju tupog, izblajhanog bivšeg hrvačkog i reality superstara Camacha, koji u Ovalni ured Bijele kuće dovodi dilere, svodnike, starlete, kurve i ostale prijatelje s ulice.
I na divovski deponij izvan grada istovaruju konvoje kamiona praznih konzervi Brawndoa, kartona junk-fooda, ostataka pizze i odbačenih starih frižidera.
Milijune kubika konzervi, kartona, okrajaka pizze i starih frižidera.
Velika lavina smeća 2505., koja je Washington prekrila otpadom s deponija – da skratim priču – zajedno s prastarim smećem izbacila je i potpuno zaboravljenu kapsulu u kojoj je kao sudionik tajnog i davno napuštenog vojnog eksperimenta u dubokoj hibernaciji još od 2005. godine ležao vojni knjižničar Joe Bauers. Joe, u svoje vrijeme sasvim prosječni Amerikanac, uskoro će pak otkriti kako je pet stotina godina kasnije u zemlji idiota živi genij i najpametniji čovjek na Zemlji, a zadivljeni predsjednik Camacho postavit će ga za ministra unutarnjih poslova.
Samo desetak godina nakon premijere "Idiokracije" – kako to već biva u životu i u Americi – izblajhani milijarderski reality superstar Donald Trump objavio je svoju nominaciju za predsjedničke izbore, a novinari su režisera Judgea pitali je li svojim filmom predvidio budućnost. "Slab sam ja prorok", odgovorio je ovaj. "Promašio sam za cijelih četiristo devedeset godina."
Amerikancima su, kako vidimo, trebali predsjednički izbori i bogata, tupa reality zvijezda okružena starletama u Ovalnom uredu Bijele kuće da shvate kako žive u satiričnoj sadašnjosti i distopijskoj science-fiction idiokraciji. Hrvati su, naravno, desetljećima iza Amerike: oni ništa nisu shvatili ni kad im je nekidan, upadljivo isto kao u filmu, glavni grad prekrio otpad s urušenog deponija.
"Idiokracija" u Hrvatskoj počinje, eto, Velikom lavinom smeća 2023. godine: nakon što su punih šezdeset godina, sve od katastrofalne poplave 1964., zagrebačke komunalne službe u Jakuševcu istovarivale kamione građevinskog, biološkog i komunalnog otpada, bez ikakve ideje što uraditi s milijunima kubika gradskog smeća – nakon što je još 2001. gradonačelnik Milan Bandić javno obećao da će se javno spaliti ako za četiri godine ne sanira odlagalište – ovoga je ponedjeljka golema smrdljiva planina najzad kolabirala i urušila se, a lavina praznih konzervi, ostataka hrane, kartona pizze i odbačenih starih frižidera s deponija pomela je sve pred sobom, umalo ubivši nekolicinu radnika Gradske čistoće, od kojih je jedan u toj nezapamćenoj katastrofi ostao bez ruke.
I ako se negdje duboko u desetljetnoj planini smeća u Jakuševcu nalazila kakva potpuno zaboravljena kapsula u kojoj je kao sudionik tajnog i davno napuštenog eksperimenta Ivana Supeka i Instituta Ruđer Bošković u dubokoj hibernaciji još od šezdesetih ležao neki ubogi knjižničar Instituta, bogami će se taj lijepo iznenaditi Zagrebom i svijetom kakvoga će zateći 2023. godine.
A u tom Zagrebu svega na volju: dok beznadno oglupjelo pučanstvo po cijele dane gleda imbecilne televizijske realityje u kojima debeli ljudi plačući trče po ledini, muškarci penisima slikaju po platnu, a žene vaginama sviraju flautu i sisama razbijaju lubenice, naš gost iz šezdesetih na Trgu Republike, danas Trgu bana Jelačića, vidi stotine odraslih debelih muškaraca s krunicama u rukama kleče na tlu i glasno mrmoreći mole Djevicu Mariju za obraćenje hrvatskog naroda, život u predbračnoj čistoći, duhovni autoritet muškaraca i čednost u odijevanju žena.
Na obližnju tramvajsku stanicu dotle stižu upravo naručeni polovni, dvadeset godina stari rashodovani tramvaji iz Njemačke, jer je nekadašnji glavni proizvođač tramvaja, metalski gigant Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, sa šesnaest hiljada zaposlenih spao na jedva hiljadu i postao vlasništvo nekog sumnjivog Rusa. Slavonija, nekad bogata žitnica – kad smo već kod nje – danas je sparušena i mrtva, kao da se usjevi zalijevaju hladnim gemištom: četiri slavonske županije najsiromašnije su u državi, a župan Brodsko-posavske županije, druge najsiromašnije, upravo kupuje pet skupih limuzina za gotovo tristo tisuća eura; delegacija grada Zadra za to je vrijeme, recimo, cijelih hiljadu i dvjesto eura platila sedamnaest kilograma najskuplje oborite ribe, pa je u specijalnom kontejneru za pet hiljada eura poslala u Sjedinjene Države, da je tamo u miru pojede u jednom njujorškom restoranu.
Na putu u grad naš zbunjeni gost iz prošlosti vidi onda stotinu hiljada pogrbljenih građana kako zadubljeni u svoje džepne telefone u dugačkim kolonama pred orijaškom Arenom pohodi pet uzastopnih koncerata neke Aleksandre Prijović – koliko je mogao shvatiti, nekakve radioaktivne mutacije Lepave Mušović – sa specijalnim gošćama, nekom Lepom Brenom i još nekijom Jelenom Razgom, dok pred punktovima za drive-in testiranje na hripavac nema žive duše: o da, Zagrebom i Hrvatskom hara opasni dječji hripavac, jer uspaničeni roditelji odbijaju cijepiti svoje mališane, pa je gotovo trećina najranjivijih, djece do pet godina, još uvijek necijepljena, a upravo objavljeno istraživanje pokazuje da više od četvrtine ukupnog stanovništva Hrvatske nikad ne bi cijepilo svoju djecu.
Sad već ozbiljno prestravljen, gost iz prošlosti trči na Gornji grad, a tamo u samom državnom parlamentu, nekadašnjem Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, upravo je završila konferencija "Hrvatska i svijet 2024. godine", na kojoj se konsterniranom pučanstvu objašnjavalo kako cjepivo protiv koronavirusa ubija ljude i elitama služi za kontrolu svjetske populacije, pa preporučuju bolesnima da piju veterinarske lijekove i sredstva za čišćenje.
Nesretni knjižničar iz šezdesetih užasnut se onda raspituje je li moguće da su to zastupnici državnog parlamenta, a lokalci ga tješe da su to samo gosti jedne političke stranke, vodeći svjetski teoretičari zavjera, šamani, druidi i propovjednici. I da su pravi, izabrani saborski zastupnici još izravniji.
Jedan je tako mrtav ozbiljan u parlamentu tvrdio kako "sastojci cjepiva protiv koronavirusa uključuju abortirane fetuse, GMO viruse i bubrege različitih vrsta životinja", drugi se u Saboru pitao "zašto nam je, kada su nas cijepili kao djecu, na nadlaktici ostao veliki ožiljak", tumačeći kako su "u cjepivo stavili nešto da nas trajno obilježi i žigoše kao stoku". Jednu su zastupnicu u parlamentu, recimo, brinuli "neobični kemijski tragovi koje u posljednjih nekoliko godina na nebu ostavlja sve veći broj naizgled civilnih zrakoplova, koji iza sebe tvore kondenzacijske tragove u obliku X formacije", a druga je svojevremeno optužila premijera da kao "zaposlenik izraelske židovske tvrtke nije mogao odoljeti simbolici piramide": "Nadam se da ova prekinuta piramida, kojoj samo fali oko, nije simbolika masona, iluminata i novog svjetskog poretka." Srećom, ta više nije u parlamentu: sada je sutkinja Ustavnog suda.
A pritom nijedan od citiranih idiota čak nije ni član najgluplje od svih, vječno vladajuće Hrvatske idiokratske zajednice!
Kako ova satirična distopija završava? Saznat ćete vrlo brzo. Sljedeće godine, podsjećam, zakazani su europski, parlamentarni i predsjednički izbori.
Dobrodošli u hrvatsku idiokraciju 2024.
