Miljenko Jergović, kolumna za 24 sata
Otočka obiteljska priča. Sestra se davno prije rata udala u Beogradu, stekla obitelj i srodila se sa zajednicom. Brat je ostao na otoku, na djedovini se oženio, proživio život i pokopao sina, koji je u ratu poginuo kao branitelj.
Sav svoj jad i tugu uputio je na sestru, kojoj tada više nije mogao oprostiti njezin Beograd. Posvadili su se i razišli, činilo se za cijeli život. Ona više nije dolazila na rodni otok.
Međutim, mnogo već godina nakon rata, nakon što joj se rodila unuka, pa je poodrasla i trebalo joj je pokazivati odakle potječe, a možda je i valjalo spašavati ostatke vlastitog života, ona se tog ljeta iz naslova koji u originalu glasi “Leto kada sam naučila da letim”, a u stilski promašenom i aritmičnom hrvatskom prijevodu “Ljeto kada sam naučila letjeti”, prvi put vraća doma.
Dočekuju je strašni bratov gnjev i očaj koji bi, valjda, mogli razumjeti samo oni koji su u ratovima gubili sinove i kćeri. Susreću se na otoku dvije po svemu različite i nepomirljive bratsko-sestrinske nevolje, čija se tragika i sastoji u toj tako bliskoj različitosti. Trenuci i okolnosti njihova pomirenja pripadaju, barem za ovoga gledatelja i čitatelja, među najpotresnije umjetničke, filmske i književne, ili sasvim privatne pripovijesti o ratovima devedesetih.
A lik i figura brata, oca mrtvoga hrvatskog branitelja, bez sumnje je u našim naracijama najuspjeliji i najsnažniji prikaz hrvatske žrtve. Ima neke božanske i neporecive dramaturške pravde u tome što je takav prikaz ostvaren u srpskome filmu, pisanom po predlošku srpske književnice za djecu Jasminke Petrović, a koji je režirao beogradski redatelj Radivoje Andrić.
Ako ikada bude stvoren arhetip srpske žrtve u istome ratu, nema sumnje da će on biti djelo hrvatskog pisca ili redatelja.
Tog gnjevnog i očajnog brata, oca čiji je sin pao za hrvatsku domovinu, odigrao je Žarko Laušević. Redatelju je predložio da u vrijeme snimanja ne pije lijekove za parkinsonizam, od kojeg boluje, tako da je igrao drhteći.
Glumio je boreći se s tremorom, koji je postao dio uloge. U tom Žarkovom drhtanju bili su i stvarna bolest, i osoba glumca, i tragika jednog fikcionalnog života, u koju se Žarko sav stopio. Igrao je kao da mu je to posljednje što čini, kao što to njegovom liku, u nekom višem metafizičkom smislu, i jest bilo posljednje. Film je sniman na Hvaru, u vrijeme epidemije covida-19, i bilo je dovoljno da se samo jedan član ekipe razboli, pa da sve propadne.
Filmska priča “Leta kada sam naučila da letim” jezgro je u jezgru. U onom vanjskom jezgru, koji se vidi izvana, ali se i živi prema vani, riječ je o vedroj i pametnoj priči o odrastanju, u unutrašnjem jezgru, koje predstavlja i najintimniju ljudsku priču autora i njegovih gledatelja, riječ je o onoj nepodnošljivoj razbolijevajućoj ljudskoj tugi, o antičkoj tragediji koja ne nalazi katarzu.
I život Žarka Lauševića, samo na neki drukčiji način, antička je tragedija bez katarze. Rodom Cetinjanin, lijep kao mladi bog, a rođeni glumački talent. S dvadeset i dvije završava beogradsku akademiju i postaje član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Superioran na pozornici, igra na televiziji i na filmu.
Godine 1984. glumi Šilju u seriji “Sivi dom” Darka Bajića, što ga vodi k vrhuncima popularnosti. U Hrvatskoj igra glavnu ulogu u “Oficiru s ružom”, za koji s navršenih dvadeset i sedam dobiva Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu. Tri mu je godine tada još ostalo od onoga prvog života, kada se svud naokolo počinje događati narod.
Najprije srpski, a onda redom i svi ostali jugoslavenski narodi. Prvo se to događa u književnosti i teatru, da bi se tek zatim širilo po centralnim komitetima svih jugoslavenskih saveza komunista. Tek kad stvar bude dovršena, osnivat će se nove stranke, koje će narode povesti u rat.
Tako je Žarka Lauševića u neka doba prevratne godine 1990. redatelj Vladimir Milčin angažirao da u Zenici, u tamošnjem Narodnom pozorištu, zaigra glavnu ulogu u predstavi “Sveti Sava”, po tekstu Siniše Kovačevića.
Ništa se tu nije unaprijed moglo smatrati ni sumnjivim, ni potencijalno opasnim ili čak tragičnim. Milčin jedan je od tada najprominentnijih jugoslavenskih kazališnih redatelja, Makedonac iz Skoplja, čovjek besprijekorne intelektualne i umjetničke biografije.
A Siniša Kovačević još je relativno mlad pisac, i napisao je tekst koji o srpskom svetitelju i prosvjetitelju progovara kao o čovjeku sa svom njegovom ljudskom i povijesnom tragikom.
S jedne strane, “Sveti Sava” mogao je biti odigran samo na kraju jugoslavenske socijalističke epohe, a s druge strane, taj tekst nije bio plošan i plakativan, i zapravo niti je imao nacionalističkih potencijala, niti je bio bezbožnički. Zašto je Milčin odabrao Lauševića? Glumac će o tome razmišljati u životu.
Priznao mi je to, i rekao da ga je poslije svega bilo nekako sram Milčina upitati. Osim tog raskošnog talenta Lauševićevog, vjerojatno ga je privukla karizmatična njegova ljepota, u kojoj je istovremeno bilo i nečega svetačkog, i nečega oholog.
A bilo je i privlačno amblematsko lice jedne epohe prispodobiti drugoj epohi, stvoriti svetog Savu po antropološkoj i emocionalnoj mjeri upravo istekle suvremenosti.
Predstavu sam gledao na premijeri u Zenici. Pamtim čudan osjećaj. Publika je bila oduševljena, a da zapravo nije ni znala čime. Ljudi su povjerovali u slobodu. Kad god se to dogodi, kad god ljudi povjeruju u slobodu, započinje rat ili se dogodi neka druga velika nesreća.
Slavljena i nagrađivana predstava najprije stiže na Sterijino pozorje u Novi Sad, pa u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beograd. Upravo u onaj desetljećima najvažniji teatar u zemlji, u kojemu je Laušević glumački poniknuo.
Na Sterijinom pozorju predstava je dobila nagradu kritike, dok je Laušević nagrađen za ulogu svetog Save. Predstava u JDP-u, koja nikad neće biti odigrana, trebala je biti vrhunac i kruna jednoga glumačkog hodočašća.
Međutim, te večeri, 31. svibnja 1990, ispred kazališta okupili su se četnici s kokardama, članovi nekakve Svetosavske stranke, predvođeni raspopom Žarko Gavrilovićem, da protestiraju protiv načina na koji je sveti Sava prikazan u predstavi koju nitko od njih prethodno nije ni vidio.
Ali oni su naprosto znali da Siniša Kovačević vrijeđa srpskog svetitelja, otprilike isto onako, istim onim intuitivnim čulom, koje je ajatolahu Homeiniju godinu ranije dojavilo da Salman Rushdie u “Sotonskim stihovima” vrijeđa Božjeg poslanika Muhameda.
Glumci pokušavaju odigrati predstavu, ali su prosvjednici ušli u dvoranu, Milena Dravić ih, u ime domaćina, moli da dopuste da predstava bude odigrana, sam Laušević moli ih da prvo vide predstavu, pa da onda donose sud. Ali od toga nema ništa. Odluka je davno donesena.
Presuđeno je jednoj kazališnoj predstavi, i to je bio jedan od događaja s kojim je započeo rat. Upečatljiviji i vjerodostojniji od nereda, koji su se osamnaest dana ranije dogodili na maksimirskom stadionu, pri pokušaju da se odigra utakmica između Dinama i Crvene zvezde, naprosto zato što je teatar ipak bliži pripovijesti o ratovima nego nogomet. A onda i iz još jednog razloga, koji se ticao Žarka Lauševića i njegova svetog Save.
Naime, događaji oko te predstave razlog su što će on nabaviti pištolj. I taj će mu se pištolj naći u ruci dok ga za jednog bizarnog kasnonoćnog incidenta u ljeto 1993. u Podgorici budu cipelarila trojica mladića.
Žarko će pucati, i premda onako kratkovid, bez leća i bez naočala, neće dobro ni vidjeti u koga puca, ubit će ih dvojicu. Treći će biti teško ranjen. I tako će, u odgođenom strašnom finalu jedne neodigrane predstave, biti završen prvi njegov privatni i glumački život.
Uslijedit će duge godine robije, koje, kao i sve drugo, opisuje u svojim knjigama, pa emigrantski život u New Yorku, gdje se izdržavao radeći uglavnom kao soboslikar. Nakon što je 1999. pušten, ponovno mu je, odlukom Vrhovnog suda suđeno, i presuđeno mu je trinaest godina.
U Americi je tada živio kao bjegunac, bez papira. Goran Rušinović ga je, snimajući po mojoj noveli u Americi film “Buick Riviera”, zvao da igra jednu od glavnih uloga. Nije mogao jer je bio ilegalni građanin. Tek ga je 2011. Boris Tadić, tada predsjednik Srbije, pomilovao.
Nekoliko godina kasnije se, malo-pomalo, počeo vraćati kući i glumiti. Ali nije više bio mlad, bio je fizički urušen, kao netko tko je proživio težak i tragičan život, i tko je platio cijenu svih grijeha svijeta iz 1991.
Ovog su mu proljeća dijagnosticirali smrtnu bolest, u njezinoj posljednoj fazi. Do kraja je igrao, gotovo do posljednjeg daha. Vjerujem da je Žarko Laušević bio duboko zahvalan sudbini i dragome Bogu što mu je ipak omogućeno da umre kao glumac, a ne kao soboslikar.
