Intervju Borisa Dežulovića za portal Istra24.hr
Samo tri sata nakon pobjede njegovog Hajduka nad Istrom na rasprodanoj pulskoj Drosini, Boris Dežulović s navijačkim šalom predstavio je na sajmu knjige u punom Crvenom salonu "Bili libar 2", knjigu koja na 300-tinjak stranica, u izdanju Telegrama, donosi 12 novih priča o Hajduku. Pritom su o knjizi i Hajduku govorili još Ivana Perić i Aleksandar Holiga i Emir Imamović Pirke.
"Nije sve u tituli. Hajduk je klub vazda drugih. Jer se ti navijanjem za Hajduk određuješ. Kad navijaš za Dinamo to je isti k...c kao da navijaš za Real Madrid, a kad navijaš za Hajduk, ti se predstavljaš, to je stav. Tebi se ne mora sviđati, ali je stav. E to je Hajduk. Već 30 godina pišem o Hajduku i moja fiks ideja je da Hajduk nije samo njihov, ne odričem im pravo. Hajduk je narodni klub, Hajduk je njihov , ali je i moj. To je javno dobro i to je naše, a onda se možemo svađati ko je ustaša , komunjara, četnik. A titula koju ćemo uzeti ove godine samo je bonus, kazao je Dežulović.
- Hajduk je moj, a sam sam izabrao Željo, Velež i Liverpool, nastavio je Dežulović.
"To je logičan izbor. To su na više nivoa gradski, radnički, buntovni, ako hoćeš i ljevičarski klubovi. Ja sam odrastao 70-ih kad je Liverpool,bio povijesno najjači. Bio je to i nesvjesni, ali dobar izbor. Slična povijest, ne i suvremena. To je ružan veliki prljavi lučki grad s mahnitim svitom koji navija za Liverpool koji su infišani u muziku, jako slična atmosfera Splitu, podsjetio me kakav je nekad Split bio, a kakav je Liverpool dijelom i danas. Moj je Hajduk, a ove druge biraš. St. Pauli, Livorno, to su isto naši", veli autor Bilog libra, koji klače da već ima 50 novih kartica za "Bili libar 3".
Na pitanje može li se biti navijač samo jedan dan u tjednu, on je odgovorio: "Subotom se budim kao da mi je zaista osam godina. Čekam prijenos, užasno se nerviram i patim. Hajduk mi je pomogao da ne odrastem što je dobro, jer najgore što se može dogodit živom čovjeku je da odraste i ubije dijete u sebi. Mi muškarci, zahvaljujući nogometu, nikad ne odrastemo, ili bar većina nas. E, sad, nisu ni sva djeca dobra, ima i budala, ali smo djeca, nezrela, glupa. Ali u tom našem produženom djetinjstvu je i tajna sretnog života. Strašno je važno sačuvati u sebi to dijete".
- Nogomet kao igra ima smisla kad ste navijač Norwicha, Burnleya, Rayo Vallecana, Salernitane... a Liga prvaka, to je biznis, koji volim gledati, ali nogomet je engleski Championship, koji obožavam gledati. Nadam se da Hajduk nikad neće biti biznis, kazao je poznati 'feralovac', prisjetivši se polufinala jugoslavenskog kupa Hajduk - Famos 1976. godine
- Shvatiš da je ljudima iz Hrasnice to bio povijesni dan, najveći dan. Postoje ti mali klubovi i tu ova igra ima smisla. Nama ostaje ta igra, dobijemo 2-0 u Puli (smijeh u publici), a utorkom i sridom ćemo gledati te Cityje i Reale, te budalaštine, taj bogati cirkus i uživat ćemo jer je to naravno prekrasna igra. Ali to su dvije različite stvari i ne treba ih brkati, nastavio je.
Jedna od priča u 'Bilom libru 2' je i o fenomenu brojnih navijača Hajduka diljem bivše Jugoslavije (postoji i Torcida Novi Pazar), koji je začet još prije sto godina.
- Kad su 20-ih godina nogometni centri bili Zagreb i Beograd odjedanput se pojavio klub iz provincijskog Splita koji tada ima 20-30 tisuća stanovnika. I Hajduk uzme dvije- tri titule, pokradu mu još dvije-tri. Hajduk, uz zagrebački HAŠK i beogradsku Slaviju, postaje najuspješniji jugoslavenski klub. Hajduk tada stječe status klub malih, zanemarenih, provincijalaca, potlačenih, luzera, gubitnika i dobiva navijače diljem Jugoslavije. Postaje popularan jer pokazuje da se jedan klub s ruba kraljevine može nositi sa zagrebačkim i beogradskim klubovima", nastavio je.
Nakon čuvene ratne turneje i nakon rata, kad Hajduk putuje po Jugoslaviji; gostuje od Maribora do Tetova i Podgorice i u svakom gradu je senzacija jer se, veli Dežulović, pojavljuje taj slavni partizanski Hajduk i stječe navijače po cijeloj Jugoslaviji.
- Gdjegod si 70-ih i 80-ih došao na gostovanje, postojala je, u bilo kojem selu ili gradiću, baza klinaca pa čak i starijih ljudi koja je navijala za Hajduk. Dan-danas kad odeš na Kosovo svaka druga slastičarna se zove "Hajduk" i ima požutjeli poster Hajduka iz 1974. U Sloveniji je Vlado Krelin, njihova najveća folk i rock zvijezda dobio je ime po Vladimiru Beari, jer njegov još uvijek živ 96-godišnji otac nije imao sumnje kako će mu se zvati sin. Hajduk je bio kult, 'on će biti naš, j...t će mater i Zagrebu i Beogradu, za sve nas. I to je Hajduk na neki način i danas, u Splitu ovakav kakav je, zaključio je Dežulović.
Ulomak iz knjige
„Barba Luka je tako šalovao temelje velikog Hajduka, koji je u tih pet-šest godina roaring twenties postao ono što je danas: urbana religija jednog malog velog mista od trideset hiljada sada već sasvim lijepo infišanih i išempjanih stanovnika - samog protiv svih, na dalekom rubu svake države u kojoj će se naći.
Okruglo je stoljeće tako prošlo od Hajdukove povijesne 1923. godine: prve prvenstvene utakmice, prve službene sudačke pljačke, prve žalbe, prvog domaćeg trenera, prve smjene generacija, prve turneje kluba, prve pobjede u inozemstvu, prve europske utakmice i prve europske pobjede, te prvog organiziranog dočeka sportaša u sada već potpuno Hajdukovu gradu.
Godine kad se rodio Hajdukov kroničar Miljenko Smoje, a Stari plac pružio po osi jug-sjever, kontra buri, kontra jugu, kontra sili, kontra mraku: sve što su nam suci i savezi radili u stoljeću koje je slijedilo, mi smo vidjeli još prije stotinu godina.“
Izvor: Istra24.hr
