Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Prema jednom nedavnom izvještaju Hrvatske gospodarske komore, Zagreb ima dramatično najveći bruto proizvod u državi - oko sedamnaest milijardi eura, čak četrdeset puta veći od, recimo, Like - što ga čini gotovo dvostruko razvijenijim od hrvatskog prosjeka. Iako s manje od osamsto tisuća stanovnika čini tek petinu stanovništva Hrvatske, Zagreb vrti i obrće gotovo polovicu ukupnog hrvatskog uvoza i izvoza: u stolnom gradu sviju Hrvata koncentrirana su sva velika javna poduzeća i sve najveće hrvatske kompanije, od Ine i HEP-a do Plive i Hrvatskog telekoma te registrirano više od trećine svih hrvatskih poduzetnika - preciznije, pedeset osam hiljada trgovačkih društava, od čeka četrdeset osam hiljada u Gradu Zagrebu i još desetak hiljada u Zagrebačkoj županiji - za koje četrdeset pet posto svih zaposlenih u Hrvatskoj ostvaruje više od polovice svih prihoda hrvatskog gospodarstva i šezdeset posto ukupne neto dobiti!
Drugo jedno istraživanje o prostornoj koncentraciji i regionalnoj raspodjeli gospodarskih djelatnosti pokazalo je, recimo, da je u Zagrebu koncentrirano šezdeset pet posto zaposlenih u djelatnosti informacija i komunikacija te pedeset pet posto svih zaposlenih u financijskim djelatnostima Hrvatske, a prema izvještaju Udruženja za IT pri Hrvatskoj gospodarskoj komori iz 2019. godine, već tada osamdeset posto cijelog sektora bilo je koncentrirano u Zagrebu. Trideset tri hiljade ili dvije trećine svih zaposlenih u IT industriji u Zagrebu ostvaruje oko tri milijarde eura prometa, odnosno četiri puta više od zbroja prihoda svih ostalih županija. Najzad, od osam stotina novih doktora znanosti promoviranih prošle godine, čak sedamdeset posto njih doktoriralo je, gle čuda – na Sveučilištu u Zagrebu.
Republika Hrvatska, u najkraćemu, osmišljena je i ostvarena kao razvijeni, bogati Zagreb s jednom velikom pustom parcelom na istoku i nekoliko zabačenih prigradskih naselja na moru. Takva je osmišljena još slavnih ranih devedesetih, kada su Slavonija i Dalmacija stenjale i gorjele pod granatama, bez struje, vode i hrane, dok je Zagreb – pamtimo mi stariji – popločavao svoj centar ulaštenim granitnim pločama.
Iako u tako popločanoj metropoli, podsjećam, živi tek petina Hrvata, izvan Zagreba Hrvatske gotovo i nema. Nacionalni televizijski dnevnici, recimo, izgledaju poput vijesti lokalne zagrebačke kvartovske televizije, na kojoj prvih petnaest minuta zauzimaju teme poput novog zagrebačkog rotora, plavih kesica za komunalni otpad, tramvajskog kolapsa u Zagrebu, nepokošene trave na zagrebačkim javnim površinama ili, samo posljednji primjer, kontroverzni street art pod pokroviteljstvom novih zagrebačkih gradskih vlasti. Ostatak Hrvatske ponekoj se minuti u informativnom programu nacionalnih televizija može nadati samo u slučaju posjeta premijera Andreja Plenkovića i svečanog otvaranja suvremene nove trafostanice, potresa s magnitudom većom od šest stupnjeva po Richteru ili srpske agresije dulje od mjesec dana.
Agramizacija Hrvatske upadljivo je uočljiva na anegdotalnim primjerima. Na primjer: u trideset dvije sezone nezavisnog i samostojnog hrvatskog sporta, zagrebački su klubovi prvaci u košarci bili dvadeset pet puta, u nogometu dvadeset šest, a u rukometu – samo trenutak da izračunam – dakle ukupno svih trideset dva puta. Ako vam je taj primjer glup, evo još glupljeg: kad je prije nekoliko godina pravljena lista najboljih hrvatskih klinika, od šesnaest izabranih čak trinaest je bilo u Zagrebu. Ako vam je pak taj primjer mrvu depresivan, evo jedan malo zabavniji: prije nekoliko dana, 16. rujna, u sudskom je registru objavljeno kako je sjedište stotinjak godina starog splitskog brodogradilišta, slavne Brodograđevne industrije Split, 16. rujna premješteno u – Zagreb.
O, da: brodograđevna industrija Split d.d., Ulica Velimira Škorpika 11b, Zagreb.
Kako danas smiješno zvuče nekoć mrtve ozbiljne inicijative za decentralizaciju Hrvatske pa da, štajaznam, Ministarstvo poljoprivrede bude u Osijeku, Ministarstvo pomorstva u Rijeci, a Ministarstvo turizma u Splitu. Ili čak u Opatiji! Dvadesetak godina kasnije, čak se i sjedište Brodograđevne industrije Split – ponavljam, Brodograđevne industrije Split! – nalazi u Zagrebu. Što je sljedeće? Jadrolinija Zagreb? PIK Neretva Zagreb? Adriatic Luxury Hotels Zagreb? Tankerska plovidba Zagreb? Brodograđevni fakultet Sveučilištu u Zagrebu? Dobro, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu zaista postoji već sedamdesetak godina, ali znate na što mislim. Nema, uostalom, ništa prirodnije nego da brodograđevni fakultet bude blizu jednog od najvećih brodogradilišta u državi.
Iako u tako popločanoj metropoli, podsjećam, živi tek petina Hrvata, izvan Zagreba Hrvatske gotovo i nema. Nacionalni televizijski dnevnici, recimo, izgledaju poput vijesti lokalne zagrebačke kvartovske televizije, na kojoj prvih petnaest minuta zauzimaju teme poput novog zagrebačkog rotora, plavih kesica za komunalni otpad, tramvajskog kolapsa u Zagrebu, nepokošene trave na zagrebačkim javnim površinama ili, samo posljednji primjer, kontroverzni street art pod pokroviteljstvom novih zagrebačkih gradskih vlasti. Ostatak Hrvatske ponekoj se minuti u informativnom programu nacionalnih televizija može nadati samo u slučaju posjeta premijera Andreja Plenkovića i svečanog otvaranja suvremene nove trafostanice, potresa s magnitudom većom od šest stupnjeva po Richteru ili srpske agresije dulje od mjesec dana.
U mom kraju, recimo, na omiškoj rivijeri, punih je sedamdeset pet godina aktivna čuvena Poljoprivredna zadruga Mimice, jedna od najslavnijih u cijeloj bivšoj državi: legendarna zadruga danas zapošljava samo šest-sedam ljudi, a jedina djelatnost je – mali kvartovski restoran s prženim ribicama u Zagrebu! Ako je dakle – to hoću reći – slavnu dalmatinsku poljoprivrednu zadrugu, koja je hranila cijelu omišku rivijeru, hrvatska država uspjela svesti na jedan podrumski restorančić u Jurišićevoj, zašto i jedno slavno brodogradilište ne bi skončalo u dvije-tri kancelarije na zagrebačkom Jankomiru?
Istina, kad biste stali pred neuglednu, generičku poslovnu zgradu u Škorpikovoj ulici, nikad ne biste rekli da zapravo stojite pred golemim, više od pola milijuna četvornih metara velikim kompleksom za izgradnju dvjestometarskih tankera. To je zato što ste konzervativnog poslovnog mindseta pa robujete predrasudama i ne očekujete zateći brodogradilište stotinu sedamdeset kilometara od najbližeg mora. Brodogradilište na moru, međutim, tradicionalni je, zastarjeli i odavno već napušteni koncept: svaka industrija, pa tako i brodograđevna, ide tamo gdje je povoljnija ona, kako se zove, poduzetnička klima. A poduzetnička klima u Zagrebu je, kako smo vidjeli, upravo blaga mediteranska.
Istina, bolje upućeni objasnit će kako je vlasnik zagrebačkog brodogradilišta Tomislav Debeljak za preseljenje sjedišta u Zagreb, osim blage poduzetničke klime, imao i drugih motiva pa će podsjetiti kako su kompaniji u predstečajnom postupku i Vlada i Ministarstvo i Trgovački sud u Zagrebu mnogo bliži iz Zagreba nego iz Splita. Blizina Vlade, Ministarstva i zagrebačkog suda, međutim, – blizina dakle politike, moći, utjecaja i novca – upravo su temeljne odlike blage poduzetničke klime.
U ovom trenutku, nezagrebačka Hrvatska živi još samo od socijalne pomoći, gastarbajterskih doznaka i iznajmljivanja sobica turistima. I kad prema dramatičnim vijestima iz zapadne Europe već sljedeće godine pukne tamošnja stanogradnja, a europska građevinska industrija prdne u čabar, niti će Hrvati, potjerani s napuštenih bauštela, više imati gdje po Europi zaraditi pare, niti će ih Europa, plaćajući skupo stanovanje, više imati za godišnji odmor u Hrvatskoj.
Niti će itko u Zagrebu to primijetiti.
