Boris Dežulović, kolumna za portal N1
U Split sam s roditeljima doselio 1969. godine, kad sam imao pet godina. Istina, i do tada smo formalno živjeli u Splitu, ali na samom kraju splitskog poluotoka, podno Bambine Glavice na Marjanu - u maloj podstanarskoj kolibi iznad mora, okruženoj gustom borovom šumom - pa sam se u našem novom stanu u staroj predratnoj zgradi podno tvrđave na Gripama osjećao kao mali, zbunjeni i uplašeni Ivica Kičmanović što je u veliki grad stigao ravno s nekog pučinskog otoka.
Marjanska šuma u kojoj i s kojom sam do tada živio bila je neodvojiv dio mog malog bića, a stabla alepskog bora moji prvi prijatelji. Osvijestio sam to gotovo pola stoljeća prije nego što će dobri splitski profešur Nikola Visković u svom kapitalnom i temeljito prešućenom djelu “Stablo i čovjek” zapisati kako se “ne može smisleno priznati bilo kakva vrijednost animalnom (po sebi, u biološkom ciklusu, i za čovjeka, u kulturnom ciklusu), ako se ujedno načelno ne prizna slična vrijednost vegetalnom” – pa sam odahnuo kad sam preko puta naše nove kuće u Velikom Gradu ugledao borov šumarak.
U Splitu, u kojemu mi je sada bilo živjeti, bila je to jedina prava šuma – ne dakle park, nego šuma – sve od Rive i Pazara do vinograda iza tvrđave Gripe, na samom Kraju Grada. Bila su, istina, još dva borova šumarka, znatno veća, na vrhu ulice, ali jedan je bio uređen, u službi kvartovske trafostanice, a drugi praktički privatno imanje. Samo je naš bio divlja mala šuma, nazvana jednostavno Šumica: zeleni trokutić stranica od dvadesetak metara, sa svega par pelegrinki i deset-petnaest stabala alpskog bora. Meni, međutim, sasvim dovoljno.
Tih nekoliko stabala bili su moj novi privatni Marjan, moja Amazona i moja Afrika, a ja neumorni istraživač, mali David Livingstone: mjesecima sam lutao Prašumicom, penjao se na stabla, osluškivao zvukove divljine i kopao po suhoj travi tražeći tragove drevnih gradova. Izradio sam tada i pravu pravcatu mapu, prvu poznatu kartu Šumice na Gripama, s precizno ucrtanim svim stablima, livadicama, mravinjacima, grmovima divlje kupine, izmaštanim ostacima Izgubljene Civilizacije i Velikim Kanjonom sa sjeverne strane, gdje je Šumica završavala strminom iznad Partizanske ulice.
Marjanska šuma u kojoj i s kojom sam do tada živio bila je neodvojiv dio mog malog bića, a stabla alepskog bora moji prvi prijatelji. Osvijestio sam to gotovo pola stoljeća prije nego što će dobri splitski profešur Nikola Visković u svom kapitalnom i temeljito prešućenom djelu “Stablo i čovjek” zapisati kako se “ne može smisleno priznati bilo kakva vrijednost animalnom (po sebi, u biološkom ciklusu, i za čovjeka, u kulturnom ciklusu), ako se ujedno načelno ne prizna slična vrijednost vegetalnom” – pa sam odahnuo kad sam preko puta naše nove kuće u Velikom Gradu ugledao borov šumarak.
U Splitu, u kojemu mi je sada bilo živjeti, bila je to jedina prava šuma – ne dakle park, nego šuma – sve od Rive i Pazara do vinograda iza tvrđave Gripe, na samom Kraju Grada. Bila su, istina, još dva borova šumarka, znatno veća, na vrhu ulice, ali jedan je bio uređen, u službi kvartovske trafostanice, a drugi praktički privatno imanje. Samo je naš bio divlja mala šuma, nazvana jednostavno Šumica: zeleni trokutić stranica od dvadesetak metara, sa svega par pelegrinki i deset-petnaest stabala alpskog bora. Meni, međutim, sasvim dovoljno.
Tih nekoliko stabala bili su moj novi privatni Marjan, moja Amazona i moja Afrika, a ja neumorni istraživač, mali David Livingstone: mjesecima sam lutao Prašumicom, penjao se na stabla, osluškivao zvukove divljine i kopao po suhoj travi tražeći tragove drevnih gradova. Izradio sam tada i pravu pravcatu mapu, prvu poznatu kartu Šumice na Gripama, s precizno ucrtanim svim stablima, livadicama, mravinjacima, grmovima divlje kupine, izmaštanim ostacima Izgubljene Civilizacije i Velikim Kanjonom sa sjeverne strane, gdje je Šumica završavala strminom iznad Partizanske ulice.
Onda sam prošle subote za ručkom kod roditelja čuo reski zvuk motorne pile. Vrlo brzo u Šumicu je stigla policija i razjurila Investitorove radnike zajedno s nekim rmpalijom koji je motornom pilom zarezao Kurtin bor. Onda sam, jedva sat vremena kasnije, opet začuo isti reski zvuk, izjurio van i opet zatekao istu grupu radnika, i među njima istog onog rmpaliju kako s moćnom njemačkom motornom pilom reže Kurtin bor. Snimio sam ga mobitelom i krenuo zvati policiju, kad se rmpalija zaletio i s leđa mi oteo mobitel urlajući kako ga ja nemam pravo snimati i kako on ima pravo izbrisati snimak. Mirno sam se udaljio, sa susjedovog telefona zvao policiju, i rmpalija je uskoro ponovo otjeran, ovaj put s kaznenom prijavom zbog otuđivanja imovine i napada na novinara.
Zasad.
Za razliku od onih prethodnih – od bitaka s Turcima u sedamnaestom stoljeću do bitaka s bandom iz Nebodera u dvadesetom – ova je povijesna bitka u Šumici, naime, unaprijed izgubljena: u ovom gradu, u ovoj državi ne postoji kazna za posječeno stablo. Provjerio sam, ne postoji. Već sutra ili prekosutra – možda i upravo sada, dom čitate ovu priču – slavni Kurtin bor bit će dokrajčen i srušen. To je tako, potpuno izvjesno i nepromjenjivo. Na mjestu povijesne Šumice na Gripama niknut će na koncu veličanstveni mletački betonski bedem s najskupljim stanovima u Splitu, staklenim ogradama na balkonima, podzemnim garažama, njegovanim travnjakom i tri lijepe afričke palme datulje.
Tri palme na poluotoku nesreće.
Horde investitora stigle su, eto, pod gradske bedeme, provalili su milijuni kuna i eura poput Huna i Avara, da iza njih ne ostane ni spomen na spomenu. Stari Kurtin bor pridružit će se tako onoj bagerom rastrganoj splitskoj pelegrinki s gradilišta Small Malla i cijelim dugačkim, tužnim drvoredima braće i sestara koji su pali pod motornim pilama Kuna i Eura, sve dok ne padne i posljednje splitsko stablo, dok posljednja gradska šumica ne postane Small Forest Luxury Residence ili kakav Similar Meaninglessly Named Shopping Mall, i dok Investitori na kraju ne otkriju potpuno neiskorištenu parcelu na drugom kraju poluotoka nesreće, besmislenu i beskorisnu borovu šumicu koju ovdašnja djeca zovu Marjan.
Klimatske promjene ne mogu se zaustaviti. Pohlepni i nezajažljivi sj*bali smo prirodu i klimu, i na koncu nam je stigla najokrutnija, najstrašnija i najneprijateljskija od svih koje znanost poznaje – poduzetnička klima.
U toj neprijateljskoj klimi i vrlom novom, ćelavom betonskom svijetu danas žive samo ljudi s motornim pilama i oni koji se stabala još uopće sjećaju. Drvosječe i drvosjeće. Iza njih ostat će tek stare, požutjele karte s precizno ucrtanim šumama i šumicama, livadama, mravinjacima i grmovima divlje kupine.
Ostacima Izgubljene Civilizacije.
