Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Prevara je stara valjda koliko i koncept novca, a prvi ju je, što se zna, još prije više od stotinu i pedeset godina zapisao slavni Charles Dickens: u svom romanu Mala Dorrit Dickens tako opisuje kako otac glavne junakinje William Dorrit upoznaje stanovitu gospođu Merdle, koja ga nagovara da svoj novac uz brze i goleme kamate uloži u banku njenog muža, najnoviju londonsku financijsku senzaciju. Na koncu, da skratim ovaj rukavac priče, cijela se investicijska piramida raspadne, a otac male Dorrit zbog dugova završi u zatvoru. Pisac zna ponešto o tome: njegov otac John Dickens i sam je svojedobno robijao zbog financijskih malverzacija.
Ne zna se je li Dickensa pedesetak godina kasnije čitao piščev imenjak Charles Bianchi, pravim imenom Carlo Pietro Giovanni Guglielmo Tobaldo Ponzi, talijanski doseljenik koji je u Boston stigao s dva i pol dolara u džepu i istom idejom kao i gospodin Merdle: s posuđenih dvije hiljade dolara počeo je oglašavati “ponudu koja se ne odbija” – kupone koji su na uloženi novac vraćali pedeset posto kamata svakih mjesec i pol ili svih sto posto za tri mjeseca, potpuno sigurno i bez ikakvog rizika. Matematika je bila jednostavna, gotovo pučkoškolska: prve “investitore” isplaćivao je od ulaganja sljedećih, pa tako brzom i lakom zaradom eksponencijalno privukao nove, više od deset hiljada njih – uključujući čak i pripadnike bostonske policije – da bi već do ljeta dobijao nezamislivih milijun dolara dnevno, slavljen kao financijski čarobnjak i najveći živi Talijan. “Ne pretjerujte, Columbo je otkrio Ameriku, a Marconi radio!”, odgovorio je jednom prilikom skromni signore Ponzi, na što su mu obožavatelji odgovorili: “Ali ti si otkrio novac!”
Na koncu, da skratim i ovaj rukavac priče, investitori su ostali bez dvadeset milijuna dolara, a Carlo je završio u zatvoru i naposljetku deportiran u Italiju, ugasivši se bijedi i siromaštvu u Rio de Janeiru 1948. U ostavštinu svijetu ostavio je, međutim, svoje ime, da se ta prastara i jednostavna financijska prevara do danas zove – “Ponzijeva shema”.
Najmanje stotinu godina, to hoću reći, cijeli svijet zna za Ponzijevu shemu: ako je u našem malom globalnom selu još i bilo naivaca kojima ničega sumnjivog nije bilo kad bi im netko ponudio mjesečnu kamatu od pedeset posto, nijedan nije ostao nakon što je prije petnaest godina u čabar prdnuo blistavi poslovni projekt američkog investicijskog čarobnjaka Bernieja Madoffa – čudovišna financijska piramida teška šezdeset pet milijardi dolara, najveća Ponzijeva shema u povijesti.
Ili barem gotovo nijedan.
Na suđenju koje je pratio cijeli svijet Madoff je u ožujku 2009. osuđen na stotinu pedeset godina zatvora, a već nekoliko mjeseci kasnije u jednoj maloj zemlji na samom rubu Zemljine ploče deset tisuća ljudi – deset tisuća! – stajalo je u redu da uplati minimalnih pet i pol hiljada eura u novu čudesnu investicijsku shemu, takozvani Forex, koja im je garantirala i do stotinu pedeset posto kamate na uloženo. Dalje je lako: grupa investicijskih čarobnjaka na koncu je osuđena na višegodišnje zatvorske kazne, a hrvatski pučki ekonomski genij ostao je bez ukupno stotinu trideset milijuna kuna. I posljednjih deset tisuća Hrvata saznalo je tako za tu, kako ste rekli da se zove, Ponzijevu shemu, i sad je konačno i cijela Hrvatska znala.
Ili barem gotovo cijela.
Samo četiri godine kasnije, nekom Milivoju Brozini – bivšem primorsko-goranskom županu, pače diplomiranom ekonomistu i direktoru banke! – ničega sumnjivog nije bilo kad mu je stanoviti David Novaković, vlasnik riječke mjenjačnice ljupka naziva Daj-dam, ponudio brutalnu kamatu ako mu donese šezdeset hiljada eura u gotovini. I nije bio jedini: uz uboge penzionere i radnike brodogradilišta, među ulagačima u Novakovićevu shemu našli su se i ugledni riječki liječnici i poduzetnici, uključujući i jednog poznatog advokata, koji je Novakoviću bez mnogo premišljanja povjerio gotovo tristo pedeset tisuća eura! Dalje sad znate i vi: oduševljeni ulagači završili su bez novca, a riječki Ponzi na sudu, gdje je umro ne dočekavši početak suđenja.
Prevara je, rekoh, stara koliko i sam koncept novca, Charles Dickens ju je prije stotinu pedeset godina uveo u literaturu, slavni Carlo Ponzi proslavio prije više od stotinu godina, cijelo stoljeće otada sitni i krupni prevaranti prodaju naivcima Ponzijevu shemu i obećavaju pedesetpostotne kamate za mjesec dana, i ako je na Ploči Zemaljskoj i ostao koji da nije čuo za shemu, nijednoga više nije bilo nakon što je prije petnaest godina pao Bernie Madoff, najslavniji i najveći ponzi svih vremena.
Još dvanaest puta Ponzijeva je shema nakon toga obišla malu jednu zemlju na samom rubu ploče, gdje je nekoliko seoskih financijskih čarobnjaka nahvatalo još pokoju žrtvu u malom i izoliranom plemenu Hrvata, a nacionalne novine još su godinama nakon Madoffa zabavljale pučanstvo pričama o budalama što su cijele obiteljske ušteđevine spremno ustupale kojekakvih mufljuzima koji su im s čačkalicom u kutu usana nudile dvostruki povrat uloženog u mjesec dana.
Sve dok na koncu i posljednji živi Hrvat, svaki od tri milijuna osamsto sedamdeset jednu tisuću osamsto trideset troje njih, na teži način nije saznao sve o investicijskom inženjeringu, financijskim piramidama i Ponzijevoj shemi, najstarijoj i najprimitivnijoj prevari u cjelokupnoj monetarnoj povijesti, tek nešto malo sofisticiranijoj od oružane pljačke.
I kad im je nedavno preko internetskog kanala Telegram manje poznata neka Javess Group Limited iz Velike Britanije na uloženih devet hiljada dolara ponudila četiri stotine petst dolara dnevne zarade, ili čak trinaest i pol tisuća za mjesec dana, što je Hrvatima prvo palo na pamet?
Naravno. To je ponuda koja se ne odbija.
Nakon svega, shvaćate, nakon Dickensa i Ponzija, nakon što je samo u posljednjih stotinu godina Ponzijeva shema sedamdeset sedam puta obišla Zemljinu ploču, nakon što je samo Bernie Madoff u financijskom skandalu stoljeća ulagače iz cijelog svijeta zavalio za tri državna budžeta Republike Hrvatske, nakon što su godinama kasnije sitni provincijski ponziji još najmanje dvanaest puta zavalili hrvatske župane, odvjetnike, poduzetnike i ponzionere – nakon što su prije samo par godina konačno pravomoćno osuđeni i majstori čuvenog Forexa! – više od hiljadu Hrvata, čitamo nekidan u novinama, po trinaesti put je požurilo povaditi životne ušteđevine, dignuti gotovinske kredite i zadužiti se kod kamatara kako bi uplatili desetke tisuća eura šibicarima koji su im u nekoj nepojamno kretenskoj shemi s ocjenjivanjem filmskih trailera – ne pitajte me za detalje, ako vam kažem morat ćete se ubiti – na uloženi novac ponudili pedeset posto kamata u samo mjesec dana!
Hrvate, ukratko, nikad ne možeš dovoljno podcijeniti. Narod sumnjičav prema samom sebi, a kamoli prema drugima – isti ljudi koji gnjevni na Facebook stavljaju račun za kavu od tri eura, i koji su s rođenom braćom već dvanaest godina na sudu zbog dvjesto maraka s ćaćine stare knjižice – veselo je s banke podigao svu životnu ušteđevinu i uplatio je potpuno nepoznatoj nekoj kompaniji s interneta! To su Hrvati: pitajte ih deset eura do prvoga, uz obećanje da ćete im vratiti dvadeset, i nadmoćno će se nasmijati vašem bijednom pokušaju. Pošaljete li im, međutim, preko Fejsa ponudu da ulože deset hiljada eura u kupone sa sličicom Hello Kitty uz povrat od dvadeset hiljada do nedjelje, zvat će vas za pet minuta i pitati može li sto hiljada.
I dok se vi se sve ove godine smijete onom nigerijskom advokatu što navlači imbecile predstavljajući se kao izvršitelj posljednje volje nekog njihovog iznenada preminulog rođaka – pa im za samo par stotina dolara administrativnih troškova nudi cijelo njegovo naslijeđe od dvadeset milijuna – dotle pola siromašne Nigerije i dan danas živi od doznaka iz Hrvatske.
To tek za slučaj – zato vam zapravo sve ovo i pričam – da se dogodine iznenadite rezultatima hrvatskih parlamentarnih izbora, ukupno trinaestih po redu.
Ali što ja to vama uopće govorim, kad znate sve o tome.
