Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Mnogog je čitatelja uznemirila priča Hrvoja Šimičevića u posljednjem broju Novosti, ilustrirana kratka povijest sekte Marijinih ratnika, popularnih "klečavaca" što već godinama subotom maltretiraju pošteni svijet okupirajući središnje gradske trgove za svoje javne molitve krunice, zagovarajući čedno odijevanje žena i zabranu pobačaja, ne bi li Gospa svoju milost spustila i na one što izazivaju katoličke mužjake dubokim dekolteima, kratkim suknjicama i onim, kako se zovu, ženskim pravima.
Ispalo je, da skratim Hrvojevu priču, kako je kult Marijinih ratnika tek nešto poput komune za rehabilitaciju obiteljskih nasilnika, alkoholičara, narkomana, kriminalaca, dilera, svodnika i neonacista. U bolno predvidljivom raspletu gotovo svake njihove priče bivši neki alkoholičar ili tetovirani čovjek-viljuškar iz lokalne teretane – što je još do jučer nesretnim Moldavkama i Ukrajinkama držao pasoše u sefu gentleman's cluba na periferiji, tjerajući ih da se u podrumu skidaju pred pohotnim klincima iz susjedne kladionice, a na katu podaju kamiondžijama na tahografskoj pauzi – doživi, eto, čudesno prosvjetljenje, i uz violinski crescendo na glavnom gradskom trgu padne ničice pred Majkom Božjom Kraljicom Hrvata.
Pomislili biste kako bi za grad oko trga i svijet oko grada mnogo bolje bilo da je, umjesto pred Kraljicom Hrvata, debil ničice pao pred policijom Hrvata, i da ga je umjesto Djevice Marije odvela crna marica, ali to je zato što ne razumijete kako funkcionira kršćanska milost. Jednostavno, Marija je bila brža. U Hrvatskoj su, istinabog, od pravde brže čak i puna starosna penzija i tiha smrt u staračkom domu, ali Marija je, eto, brža i od penzije i od smrti.
Kako to izgleda, opisao je neki Dražen, ponosni Marijin ratnik koji je u crkvi Svetog Josipa u Dugom Ratu kraj Omiša rastvorio dušu i pred ganutim vjernicima prostro cijeli svoj mučenički život, od uspješne karijere u borilačkim sportovima i kick-boxu do, logično, trgovine ženskim mesom: ono što je nogometašima druga karijera u ugostiteljstvu, to je takozvanim "borcima" druga karijera u organiziranoj prostituciji, od izbacivača do vlasničkog separea kakvog gentleman's cluba na periferiji. Dražen nije bio iznimka.
"Bio sam daleko od Boga, u smrtnim grijesima, posebno u demonu bluda, alkohola, noćnog života, laži i svega onoga što taj svijet nosi. Radio sam po javnim kućama, gdje žene prodaju svoje tijelo za zaradu. Tu sam bio omiljen, čak sam u jednoj prilici mogao imati svoje cure koje su mi donosile zaradu", priča on tako pred potresenim vjernicima. "Bio je to noćni život, život prostitucije, bluda, kocke, prodaje roblja, najviše žena iz Ukrajine koje su se prostituirale, jedan užas, pakao na zemlji. Bio sam pod utjecajem tko zna koliko demona, zarađivao do pet milijuna kuna godišnje. Alkohol, kokain, pare padaju s neba, Sodoma i Gomora!"
Nakon što je kao zaštitar u noćnom klubu zbog premlaćivanja čovjeka završio na policiji, uskoro optužen i za sudjelovanje u jednoj od onih popularnih hrvatskih "tučnjava sa smrtnom posljedicom", Dražen je – šta će? – otvorio vlastiti striptiz klub, postavši rado viđen gost redovnih ljetnih rubrika s plesačicama što pripitim gostima u krilu naručuju šampanjce i tetoviranim ljudima-viljuškarima s početka priče, što paze na pripite goste s koljenima na grlu dok se prijatelj zaleti do bankomata. Repovi grešne prošlosti i zemaljska pravda pratili su Dražena sve do prije desetak godina, kad je sve završilo, jasno, oslobađajućom presudom. Naš je junak, međutim, već bio daleko.
Netko je bio brži.
Pet godina ranije, naime, u Draženovu se životu dogodio preokret. I prije je, veli, znao osjetiti Nečastivog u sebi, ali ignorirao je Belzebuba onako kako ljudi ignoriraju kad ih malo boli zub. Laka je zubobolja, međutim, planula u strašnu upalu kad je oženjeni Dražen legao s drugom. "U sobi me je bičevao račvastim jezikom, zaradio sam opekline po tijelu! Molio sam, klečao i zapomagao", drhtavim je glasom za oltarom Svetog Josipa u Dugom Ratu prepričao svoju strahotnu belzebubobolju, nakon koje je – aleluja, hosana u visini! – zatvorio striptiz klub, otkrio Boga i na koncu se priključio Marijinim ratnicima.
Dok prisutni padaju na koljena i zahvaljuju milosrdnoj Majci, sve brišući suze veličine petrolejke, pažljiviji i koncentriraniji čitatelj ove potresne priče mogao bi imati nekoliko potpitanja.
Ako je, naime, pažljiviji i koncentriraniji čitatelj dobro shvatio Draženovu potresnu priču, Sotona ga je svojim vrelim jezikom okrutno izbičevao i živog spržio nakon što je – prevario ženu. Ne znam za one manje pažljive i koncentrirane, ali meni to zvuči kao kazna: da je Nečastivi nekoga okrutno izbičevao zbog bračne prevare, to prvi put čujem. Ne samo da bi Đavo, barem onaj kojega ja poznajem – a poznajem ga, vjerujte mi, jako dobro – Dražena i sam gurnuo u grijeh bračne prevare, već bi ga nakon toga nagradio sa sto čuda.
Ne znam, rekoh, za nepažljive i nekoncentrirane čitatelje, ali nekom pažljivijem i koncentriranijem ovako posložena potresna priča sugerirala bi samo jedan zaključak: nije Dražen nakon svega s opeklinama po tijelu najebao zato što je prevario ženu, nego zato što se oženio. Najzad, ako se takav Sotona u Draženovu životu pojavio tek kad je prevario ženu, u čijem je posjedu Dražen bio sve one godine "u smrtnim grijesima, demonima bluda, alkohola, kokaina, laži, kocke, noćnog života i para koje padaju s neba, života prostitucije, prodaje roblja, užasa, pakla na zemlji i Sodome i Gomore"?
Da skratim, od koga god da je Dražen te noći dobio vrelu jezikovu juhu, to – vjerujte meni, znam njegov jezik – nije bio Sotona.
Osim, jasno, ukoliko i dalje ne inzistirate da vreo račvasti jezik ima samo Antikrist. Čak i tako shvaćena, priča svejedno nudi samo jedan zaključak: ako je to u Draženovoj sobi zaista bio sam Sotona, ako ga je živog jezikom žigosao poslije godina glavinjanja u "bludu, alkoholu, kokainu, laži, kocki, parama koje padaju s neba, životu prostitucije, prodaje roblja, pakla na zemlji, Sodome i Gomore, bla-bla-bla", nakon čega je Dražen zatvorio striptiz klub, završio karijeru, otkrio Boga i priključio se Marijinim ratnicima, ispada – samo trenutak da izračunam – da ga je na glavni gradski trg s krunicom u ruci i molitvom na usnama utjerao sam Nečastivi.
Nije se opsjednuti Dražen, shvaćate, izbičevan vrelim račvastim jezikom odao demonu alkohola, kokaina, kocke i prostitucije, pa otvorio striptiz bar s curama "koje su mu donosile zaradu", već se opsjednut i izbičevan vrelim račvastim jezikom odao klečanju na trgovima, prebiranju krunice i mrmorenju Zdravomarije.
Ali dobro, dopustimo mogućnost da je to u sobi bio Lucifer glavom i jezikom. U tom slučaju, ostaje još samo jedno potpitanje: zašto bi Sotona uopće izveo svog ratnika iz svijeta javnih kuća i striptiz klubova, "pakla na zemlji" u kojemu "žene prodaju svoje tijelo za zaradu" i u kojemu je "mogao imati svoje cure koje su mu donosile zaradu", iz svijeta u kojemu je, dakle, imao punu kontrolu nad ženama i njihovim životima, svijeta u kojemu su žene bile zatvorene u kući i radile, hm, kućne poslove, u kojemu se njega pitalo što će koja od djevojaka, kad i pred kim odjenuti, što će koja, kad i pred kim skinuti, kad će koja djevojka i s kim leći u krevet – svijet u kojemu je, nakon svega, on odlučivao koja od njegovih cura smije prekinuti trudnoću, a koja ne smije?
Zašto bi, eto – to mene zanima – Sotona izveo svog ratnika iz takvog jednog svijeta, samo da bi se ovaj s krunicom u ruci javno onda molio za svijet u kojemu će imati punu kontrolu nad ženama i njihovim životima, u kojemu će žene biti zatvorene u kući i raditi, hm, kućne poslove, u kojemu će se njega pitati što će koja žena, kad i pred kim odjenuti, što će koja, kad i pred kim skinuti, kad će koja i s kim leći u krevet – svijet u kojemu bi, kako ono, "mogao imati svoje cure" i odlučivati koja će od njih smjeti prekinuti trudnoću, a koja neće?
Intrigantnija i drskija rukavica izazova suvremenoj demonologiji i marijanskoj teologiji, barem što ja znam, još nije bačena.
