Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Davnih sedamdesetih i osamdesetih, dok je Država bila pod monopolom Partije, a Crkva u kućnom pritvoru, politički komesari i partijski rukovodioci školovani na političkoj školi u Kumrovcu i otuđeni od "baze" bili su tek prazne jednoumne kutije koje stvarni, fizički svijet izvan komitetskih kancelarija i dobro plaćenih partijskih sinekura nije pretjerano zanimao, pa o njemu nisu znali baš ništa.
Nasuprot njima, popovi i fratri bili su obrazovani ljudi klasične erudicije i renesansnog interesnog zamaha. Akademsku naobrazbu dobijali su na ozbiljnim nekim bogoslovijama, a onu opću u susretu s pastvom, koji se tada nije svodio samo na nedjeljne ispovijedi. Jedna od ključnih osoba mog odrastanja bio je, recimo, fra Ferdo, babin brat, stari franjevac koji je jednako čitao Jeronimovu Vulgatu u originalu i Sportske novosti ponedjeljkom, pa me vodio na Hajdukove utakmice i u poluvremenu ispitivao latinske deklinacije i konjugacije, analizirajući Ivićev manevar s Lukom Peruzovićem protiv Zvezde i Hanibalov manevar protiv Rimljana u bitci kod Kane.
Onda je Crkva oslobođena iz kućnog pritvora i ustoličena kao nova Partija, ideološki stup Države, a popovi i fratri otuđili su se od “baze” i pretvorili u političke komesare, prazne kutije koje stvarni, fizički svijet izvan dvora od oniksa i dobro plaćenih partijskih sinekura veličanstveno ne zanima, pa o njemu ne znaju savršeno ništa. Ne jednom u društvu sam tako predlagao razmjerno jednostavno i vjerodostojno testiranje povezanosti Crkve s pastvom i njenim životom: da se svećenici, recimo, oprobaju na nekom televizijskom kvizu.
Onda se nekidan, kao da me čuo, u najpopularnijem hrvatskom kvizu Potjeri pojavio jedan takav, četrdesetčetverogodišnji svećenik Mirko iz Marije Bistrice. Eksperiment koji je kroz upitnik opće kuture trebao pokazati vezu hrvatskoga klera sa stvarnim životom bio je pri tom izveden u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, jer Mirko iz Marije Bistrice nije nasumce izabran između tri tisuće hrvatskih svećenika, pa da možemo govoriti o malom i incidentnom uzorku: Mirko se, naime, dobrovoljno i ni od koga prisiljen sam prijavio.
Imali smo, dakle, samouvjerenog svećenika, jednog od onih za koje će ponosni župljani reći da ima kompjuter u glavi, pa neće osramotiti ni sebe ni Crkvu. Štoviše, ako smo prema rezultatima velečasnog Mirka mogli i morali biti skeptični, mogli smo to i morali samo zato što će pokazati bolje i šire znanje od svećeničkog prosjeka, koji se niti u ludilu ne bi dobrovoljno javio na kviz općeg znanja.
Ali avaj.
Nekoliko minuta kasnije, da skratim – jer točno toliko, nekoliko minuta, trajala je ta katastrofa – svećenik Mirko izašao je iz studija posramljen kao starleta iz ispovjedaonice u Mariji Bistrici. U dvominutnom informativnom razgovoru s voditeljem na devet brzih pitanja ponudio je, samo trenutak da provjerim, dakle točno nijedan točan odgovor, da bi onda u potjeri pred lovcem stigao otvoriti svega četiri pitanja, pogodivši pri tom – jer očito je bila riječ o pogađanju – samo jedan točan odgovor.
Pitanja za svećenika Mirka bila su pri tom gotovo pa pažljivo birana za namješteni eksperiment. Iz popularne kulture bila su tako samo dva, ali zaista laka pitanja, jedno iz opće pop kulture – što je Crni jastreb iz filma Pad crnog jastreba? – a drugo kao pitanje iz testa elementarne inteligencije: koji je kukac u nazivu filma o krađi meda? Halo, med? Ili sport: živ, stvaran čovjek zaista ne mora znati kako se zove tenisač od kojega je Marin Čilić izgubio dva grand slam finala, ali jamačno neće odgovoriti – “Umag.”
Nije stoga neko bibilijsko čudo ispalo kad Mirko iz Marije Bistrice nije znao ni hrvatski zemljopis, ni “Čarobnjaka iz Oza”. Malo je biblijski čudno postalo kad nije znao nijedan točan odgovor na nekoliko pitanja iz pučkoškolske povijesti – koliko je vrijedio rimski sestercij? – pa čak ni ono najlakše, najpoznatiju rusku carsku dinastiju Romanove, jedinu dakle koje prosječni Hrvat uopće zna.
Biblijski tužno postalo je, međutim, kad nije znao izabrati točan ponuđeni odgovor na pitanje upravo smišljeno za kandidate s četiri razreda osnovne škole za svećenike, koga naime Dante sreće u prvom i najblažem krugu Pakla – zašto bi Karlo Veliki uopće bio u srednjovjekovnom Paklu, Mirko nesrećo? – a biblijski tragično kad je pred voditeljem ostao nijem čak i na pitanje kako se zove sveta knjiga u kojoj je “Krava” najdulja sura.
Zaboga, Mirko, sura? Sveta knjiga, sura!?
To su, međutim, pitanja za svećenike s četiri razreda negdje drugdje, ne i u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina, recimo, katolički svećenik Bill Matheny iz Bridgeporta u američkom je “Milijunašu” odustao tek na pitanju za pola milijuna dolara – ne riskiravši, uzgred, samo zato što je sav prihod obećao jednoj školi – iako je, kako će se ispostaviti, znao točan odgovor na pitanje. Koje pitanje? Luhnov algoritam.
Luhnov algoritam!
Negdje drugdje, eto, katolički svećenici znaju za Luhnov algoritam, negdje još drugdije makar su čuli za Romanove ili “Čarobnjaka iz Oza”, dok u Hrvatskoj ne čitaju niti Danteove stihove, a kamoli – sakloni Bože – kuranske sure. Pa nije onda bibilijsko čudo kad hrvatski svećenik na kvizu nema pojma niti koja obrazovna ustanova naziv duguje grčkoj riječi za vježbanje. Kako bi hrvatski svećenik mogao znati za gymnásion, gimnastiku i gimnaziju, kad je, gdje i kako uopće mogao čuti za ijednu i ikakvu tu, kako ste rekli, “obrazovnu ustanovu”?
U svemu, na trinaest pitanja velečasni Mirko iz Marije Bistrice imao je samo jedan točan odgovor. Jedan. Sve da je nasumce izgovarao prvu riječ koja mu padne na pamet, po zakonu velikih brojeva pogodio bi barem dva. Taj jedan jedini točan odgovor – ako vas baš zanima, bio je Cabo das Tormentas, odnosno Rt dobre nade – ispao je tako točna mjera opće kulture, znanja, interesa i dobre nade Crkve u Hrvata: Mirko iz Marije Bistrice na kviz se, podsjećam, javio sam, kao dragovoljac, samopouzdan i siguran u svoje znanje, što znači da je – samo trenutak da izračunam – taman za taj jedan odgovor bolji od ostatka i prosjeka hrvatskog klera.
Koje ne zna apsolutno, okruglo i savršeno ništa ni o čemu.
Nakon čega se gledatelj mora upitati kakva je pitanja naš velečasni, ponos Marije Bistrice, na kvizu uopće očekivao? Onako katolički okrugao i tunjavo nasmiješen izgledao je baš kao da je sad iz onog vica, znate ga, kad mladi svećenik dijeli u ispovjedaonici očenaše i zdravomarije, pa zbunjen eksplicitnom ispovijedi grešne neke starlete pita starijega kolegu koliko oni inače daju za oralni seks. A ovaj mu onda kao točan odgovor ponudi, jasno, b) pedeset eura.
I kad je voditelj našeg Mirka pitao koliko je vrijedio jedan rimski sestercij, bogami sam pomislio da će velečasni odgovoriti: oralni seks. Ovaj, međutim, ne zna niti to.
Eksperiment u kontroliranim laboratorijskim uvjetima empirijski je tako pokazao kako je hrvatsko svećenstvo, iz komunističkog kućnog pritvora useljeno ravno u krletku od oniksa, povijesnim putem pogubilo svaki pojedinačni dodir sa stvarnim životom i fizičkim svijetom, pa čak i njegovim najopćenitijim općim mjestima. I ne samo to: ako makar letimično ne lista Danteovu ultimativno katoličku Božanstvenu komediju i nema pojma koja se sveta knjiga sastoji od sura, obiljno je pitanje kako bi taj kler prošao i na prijemnom u biskupijsko sjemenište.
A dobri se moj fra Ferdo zajedno sa svojom Malom braćom u onoj grobnici na Lovrincu vrti kao trotul. Nekad, eto, svećenici su bili obrazovani ljudi klasične erudicije i renesansnog interesnog zamaha. Danas ne znaju niti koliko se daje za oralni seks.
