Intervju Borisa Dežulovića za portal Telegram
Mi, međutim, ispravljamo dječje upitnike i pretvaramo ih u uskličnike, učeći ih da ne postavljaju suvišna pitanja. Ne postoji takvo nešto kao što je suvišno pitanje. 'Suvišno pitanje' je oksimoron, baš kao i naše slavno 'nepotrebno znanje'. Djeci onda objašnjavamo da je 'znatiželja ubila mačku', umjesto da im objasnimo kako je mačku ubio imbecil koji je po kvartu posijao otrov.
“Dugo su Zaštomir i Sunčica putovali kanjonom od suhog blata prema Kraju svijeta. Bili su lijep par, ona ranjenog lijevog krila, on ranjene stražnje lijeve noge, ona šepajući po zraku, on šepajući po tlu, konačno uskladivši svoje nebeske i zemaljske korake”, zapis je o ljubavi dvoje autsajdera, žohara i gusjenice, a krije se među stranicama romana “Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira” (Ex libris), najnovijeg djela našeg okorjelog desperadosa slobode Borisa Dežulovića.
Ne, nije Dežulović naglo podjetinjio i otišao na kvasinu pa zaronio u svijet kukaca. U razgovoru za Telegram priznaje da zapravo nikada nije ni odrastao. Čitajući njegovo čudesno bajkovito djelo o drugima i drukčijima, napokon sam shvatio da nas ima još, nas neodraslih.
TELEGRAM: Ajmo odmah raščistit: zašto ste podjetinjili u matorim danima?
DEŽULOVIĆ: Nisam zapravo nikada ni odrastao. “Bili libar”, recimo, spomenar je jednog neodraslog desetogodišnjeg navijača Hajduka koji i danas sanja kako zabija gol u devedesetoj minuti finala Lige prvaka. “Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira” iz iste su dobi i iste zapitanosti pred nepravednim svijetom, u kojemu suci ne vole Hajduka, a ljudi ne vole žohare.
TELEGRAM: Nadate li se da će ovu terapeutsku knjigu klinci čitati svojim starcima prije spavanja?
DEŽULOVIĆ: Smatrat ću se sretnim čovjekom i sretnim piscem ako neke klince natjera da starcima prije spavanja postave majku svih pitanja: “Zašto?” I, jasno, majku svih potpitanja: “Zašto ‘zato’?”.
TELEGRAM: Onaj mit da djeci ne možemo folirati, ovdje se, bogme, ovaplotio bez ustezanja. Vi po anomalijama svijeta šibate i dalje, samo drugim sredstvima za autorsku proizvodnju?
DEŽULOVIĆ: Ovaj svijet je isti za nas i za djecu. Jedina je razlika što djeca za njega nisu kriva. Dijete nikad ni za što nije krivo. Ni kad za ručkom razbije čašu, ni kad u školi pištoljem pobije deset učenika iz razreda, dijete nije krivo…
TELEGRAM: U jednom od vaših ranijih romana, u “Christkindu” bavili ste se baš tim osjetljivim pitanjem dječje nevinosti i usađivanja zla u netaknutu dušu. To je pitanje danas opet drastično aktualizirano.
DEŽULOVIĆ: Nikad nije ni prestalo biti aktualno. Sve otkako ih je kao prva životinja osvijestio, čovjek se pita otkud dolaze Dobro i Zlo. Iz tog su pitanja i nastale religije, odričući čovjeku zasluge za Dobro i oslobađajući ga odgovornosti za Zlo, kao Božju ili Đavolju volju, kako već religiji odgovara.
Kršćanska se, recimo, u domišljanju odgovora dosjetila formule po kojoj i čista, netom rođena djeca nose praroditeljski grijeh, valjda kao klicu Zla. Do dana današnjeg, recimo, ništa strašnije u životu nisam pročitao od one davne vjeronaučne priče o limbu za nekrštenu djecu…
Ne mrzi se crnce zbog Čiča Tomine kolibe
Nego, vratimo se pitanju o “anomalijama svijeta”: “Christkind” je priča o malom Hitleru, koji je, kako znamo, kao dječak gutao Karla Maya. Je li taj dječak postao ono što je postao čitajući Winnetoua, ili je Winnetou ipak bio samo posljednji pokušaj da spasimo svijet? Jedan od načina da ih odgojimo kao slobodne, ali odgovorne ljude jest i pričanje priča o “anomalijama svijeta” koji ih čeka. U vrijeme globalne woke histerije oko tretmana crnaca u “Čiča Tominoj kolibi”, Indijanaca u romanima Karla Maya ili ugojenih osoba u “Charlieju i tvornici čokolade”, ili ponašanja huliganke Pipi Duge Čarape, naprimjer, valja se podsjetiti da nas je upravo ta danas neprimjerena “dječja” književnost učila “anomalijama svijeta”, naučivši nas da poštujemo različite i navijamo za slabije.
Da su crni ljudi isti kao mi, nismo naučili na satovima povijesti i biologije, nego čitajući Marka Twaina. Naš svijet nije ovakav zato što su ljudi čitali Harriet Beecher-Stowe ili Roalda Dahla, nego zato što nisu. Nitko nikada nije zamrzio tamnoputog čovjeka jer je kao dijete čitao “Čiča Tominu kolibu”, kao što nitko nije počeo pušiti čitajući Pipi. Takve stvari čitajući knjige rade glupi odrasli. Djeca su zrelija.
TELEGRAM: Od svih vaših fikcijskih junaka da li vas je žohar Zaštomir najviše namučio? Momak uopće nije jednostavnog karaktera.
DEŽULOVIĆ: Ne, nije. Više sam ja namučio njega. Na koncu, beskrajno znatiželjni, prezreni i nevoljeni mali kuhinjski crni žohar moj je vjerojatno najautobiografskiji lik.
TELEGRAM: Pa kad smo već u zoni autobiografije, kakvo ste dijete bili?
DEŽULOVIĆ: Poput Zaštomira. Naivan, živ i beskrajno radoznao, gutao sam knjige i otkrivao čudesni Vanjski svijet. I baš kao moj mali noćni prijatelj iz kuhinje, nikad nisam odrastao.
TELEGRAM: Roman je strašno bogat u žanrovskoj ponudi – ima tu i pikarskog ritma i melodrame i čiste basne… Tako je bilo već od početka gradnje, ili ste u nacrtima imali druge planove?
DEŽULOVIĆ: U nacrtima je bila samo kratka priča o prezrenim kukcima izgnanima iz književnosti, koju nosim u glavi još otkako sam kao dijete osvijestio tu nepravdu. Neko vrijeme to je bila “samo” slikovnica, a onda je priča bujala i rasla, i – kako bi rekao moj neprežaljeni prijatelj i dječački vršnjak Goran Zloić Zloja – “utekla u roman”.
Nakon četrdeset godina opet čitao “Don Quijotea”
TELEGRAM: Brojne su ovdje literarne reference na Cervantesa, Kafku, Aristofana… Koji su učitelji u vama zaorali najdublje brazde? Bez čijeg naslijeđa ne biste mogli?
DEŽULOVIĆ: Prije svih bez Cervantesa, naravno. Davno prije Alana Forda, Buldožera ili Montyja Pythona bio je veličanstveni Don Quijote. Dogodilo se tako da me u prosincu prošle godine, kad je prva ruka “Zaštomira” već bila gotova, Magdalena Vodopija pozvala na pulski sajam knjiga da srednjoškolcima pričam o bistrom vitezu iz Manche.
Uzeo sam onda nakon četrdeset godina ponovo čitati “Don Quijotea” – jednu od rijetkih knjiga kojom je, genijalnim prijevodom Ise Velikanovića i Josipa Tabaka, hrvatska kultura privilegirana u odnosu na neke mnogo veće – i shvatio da je moj Zaštomir zapravo žoharski Don Quijote! Toliko je snažan i dubok bio taj davni trag kojim sam podsvjesno krenuo! Sjajni Ex Librisov dizajner Damir Bralić – koji je od mojih slova napravio najljepšu hrvatsku knjigu ove godine – moju je zahvalnost Cervantesu onda dovršio i grafičkom posvetom prvim izdanjima velikog “Don Quijotea”.
TELEGRAM: Čini li se to meni ili priča uz svu iskričavu duhovitost ima neke sjenke tuge i gorčine?
DEŽULOVIĆ: Čak ni dok sam onomad davno o priči razmišljao kao o slikovnici, nisam je zamišljao kao diznijevsku priču sa slatkim kukčićima velikih očiju. Od početka mi je bilo jasno da niti trebam niti želim podcjenjivati djecu. Živim okružen djecom i poznajem ih.
Djeca nisu glupa, djeca znaju kako žohari izgledaju i znaju da nemaju oči poput Paje Patka i njuškice poput Mikija Mausa, pa znaju i što su tuga i gorčina. Jedina kanonska razlika između takozvane “dječje” i takozvane “odrasle” književnosti – to da dječje priče, čak i kad su jednako teške, imaju sretan kraj – u stvari više govori o nesreći i zagađenosti odraslih duša nego o sreći i čistoći dječjih.
TELEGRAM: Važna vam je bitka za ljubav između Zaštomira i gusjenice/leptirice Sunčice. Za ljubav fakat treba biti hrabar?
DEŽULOVIĆ: Ili za hrabrost treba voljeti. Ljubav Zaštomira i Sunčice središnja je tema priče, to je zapravo ljubavni roman. Kao takvog čitat će ga i odrasli, ni u jednom trenutku ne pitajući se kako je, zaboga, uopće moguća ljubav žohara i gusjenice. Nije li to divno? Onako kako je moguće da drveni lutak govori, u “dječjoj” su književnosti moguće, eto, i takve raznorodne i “neprirodne” veze. Dječji je svijet neusporedivo ljepši.
Krivnja je odgovornost, a mržnja oslobađa odgovornosti
TELEGRAM: “Bilo je lakše živjeti s mržnjom nego s krivnjom”, zapisano je u jednoj od bitnih Zaštomirovih životnih lekcija. Mislite li da mržnja, između ostalog, nastaje i od pukog konformizma, lijene pragmatike?
DEŽULOVIĆ: Krivnja znači odgovornost, a mržnja oslobađa odgovornosti. Lakše je s mržnjom. Za odgovornost treba biti hrabar. Baš kao, kako ste i sami rekli, za ljubav. Djecu treba učiti ljubavi, ali i krivnji. Da smo ih tome učili kad ih je tome učiti trebalo – prije nego što su uopće izašto mogla biti kriva – ovo bi društvo bilo bolje.
TELEGRAM: Hrabrost, ustrajnost u snovima, znatiželja, znanje, sve su to osobine koje se danas zatiru u djeci. U ovom žitiju pokazat će se da ne mora biti tako, zar ne?
DEŽULOVIĆ: Ne da ne mora, nego ne smije. U kulturama poput naše – baš kao u svijetu žohara Zaštomira – znatiželja je hendikep, a znanje opasno. Stvari su zadane i neupitne, društvo nam počiva na dogmama i radoznalost je subverzivna, a u svijetu interpunkcijskih znakova upitnika je više od uskličnika taman za onaj jedan na kraju. Upitnik je uvijek posljednji, i taj je ključan, on pokreće svijet.
Mi, međutim, ispravljamo dječje upitnike i pretvaramo ih u uskličnike, učeći ih da ne postavljaju suvišna pitanja. Ne postoji takvo nešto kao što je suvišno pitanje. “Suvišno pitanje” je oksimoron, baš kao i naše slavno “nepotrebno znanje”. Djeci onda objašnjavamo da je “znatiželja ubila mačku”, umjesto da im objasnimo kako je mačku ubio imbecil koji je po kvartu posijao otrov.
TELEGRAM: Roman prate sjajne ilustracije koje je uradio Damir Urban. Vas dva bi mogli od “Zaštomira” napraviti i cabaret?
DEŽULOVIĆ: Urbana nisam izabrao samo zato da bude čitateljsko iznenađenje, već i zato što sam znao da će napraviti ono što sam htio: ilustracije koje, poput teksta, neće podcjenjivati ni dječju pamet ni dječju maštu.
A on je napravio još i više, fantastičan album sličica koje su divno i organski srasle s pričom. Kao u onoj svojoj pjesmi, “insekt u mojim očima, slijepi putnik mojim snovima”, Damir je uronio u snoviđenja jednog kukca poput slijepog putnika, divno slobodan od predrasuda videćih.
