.jpg)
Boris Dežulović, kolumna za portal N1
"Posljednjih desetljeća broj žena koje pribjegavaju umjetnom prekidu trudnoće porastao je i na Zapadu i kod nas. Zakonodavstva svih zemalja suzbijaju to zlo kažnjavanjem žene koja se odluči na pobačaj, ali i liječnika koji izvrši taj zahvat. Ne dovodeći do povoljnih rezultata, ova metoda borbe gurnula je pobačaj u podzemlje, učinivši žene žrtvama plaćenika i neukih nadriliječnika koji se bave tajnim operacijama. Kao rezultat toga, do pedeset posto takvih žena biva zaraženo tijekom operacije, a do četiri posto njih umire.
Ova vlada svjesna je tog ozbiljnog zla za zajednicu. Uvodeći zaštitu majčinstva i djetinjstva u širokim razmjerima, osjećamo se sigurnima postići postupno nestajanje ovog zla. Kako, međutim, relikti prošlosti i teški ekonomski uvjeti sadašnjosti još uvijek mnoge žene prisiljavaju na pobačaj, zabrinuti za zaštitu zdravlja žena – a smatrajući da represija ne uspijeva u potpunosti postići ovaj cilj – odlučili smo:
1) dopustiti da se takvi zahvati izvode slobodno i bez ikakve naknade u državnim bolnicama, gdje su osigurani uvjeti da se šteta od operacije svede na najmanju moguću mjeru,
2) apsolutno zabraniti te zahvate bilo kome osim liječniku,
3) medicinske sestre ili primalje koje budu izvodile takav zahvat lišiti prava obavljanja djelatnosti i izvesti ih pred sud, te
4) pred sud izvesti i liječnike koji u svojoj privatnoj praksi budu izvršavali prekid trudnoće za novac.”
Tako, eto, kaže zakon. Ako vam zvuči mrvu preliberalno za Hrvatsku, to je zato što ga zapravo i nije donijela hrvatska vlada. Citirani zakon, punim nazivom Dekret o zaštiti zdravlja žena, star je više od stotinu godina i donio ga je kabinet Vladimira Iljiča Lenjina: 18. studenoga 1920. potpisali su ga narodni komesar pravde Sovjetske Federativne Socijalističke Republike Rusije Dimitrij Kurski i narodni komesar za zdravstvo Nikolaj Aleksandrovič Semaško – otac sovjetskog zdravstva, čuvenog Semaškovog sistema – a formiranjem SSSR-a 1922. ugrađen je i u zakonodavstvo Sovjetskog Saveza.
Petnaestak godina kasnije Semaškov je zakon povučen i donesen je novi, kojim je abortus opet postao ilegalan, pa su se liječnici što obavljaju pobačaje suočavali s tri godine zatvora: ako vam pak – zabrinutima za demografsku katastrofu slavne mlade države – taj zvuči mnogo bolje, to je zato što ga je upravo iz tih razloga donio Josif Visarionovič Staljin.
Pa ipak, revolucionarni Dekret o zaštiti zdravlja žena iz 1920. bio je prijelomni događaj u borbi žena za pravo na vlastito tijelo, a Lenjinov Sovjetski Savez prva država u povijesti koja je legalizirala pobačaj.
Stvari više nikada neće biti iste, i već tridesetih pobačaj postaje legalan i izvan Sovjetskog Saveza, u početku tek u slučaju silovanja ili neposredne životne ugroženosti majke, najprije u Meksiku 1931, pa već sljedeće godine i u Poljskoj. Pobačaj u određenim okolnostima dopušten je 1935. i na Islandu, kao prvoj zemlji na Zapadu, a nakon toga i u Švedskoj, Francuskoj i Norveškoj.
Konačno, vlada Katalonije prva je u svijetu 1936. godine legalizirala abortus na zahtjev unutar dvanaest tjedana trudnoće. Poslije Drugog svjetskog rata, 1955. pobačaj je ponovo legalan u Sovjetskom Savezu, ali i Jugoslaviji, i već do osamdesetih abortus je dekriminaliziran i u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama, a onda i u Kanadi, Singapuru, Indiji i Južnoj Koreji, Danskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Novom Zelandu, Italiji, Nizozemskoj i ostalim europskim zemljama.
Golemi, teški točak povijesti nepovratno je tako pokrenut i više nije bilo povratka: prije nekoliko dana, recimo, u Hrvatskoj je nagradu Grada Zagreba dobila Ana-Maria Šimundić, ravnateljica Kliničke bolnice Sveti Duh, koja je na odjelu ginekologije ukinula institut priziva savjesti i tako konačno omogućila abortus. A naslovom Zagrepčanke godine odano je priznanje Mireli Čavajdi, neustrašivoj i nepokolebljivoj heroini koja je po svoje pravo, odbijena u tri hrvatske bolnice – uključujući i Sveti Duh – potegla do Slovenije.
Točno, eto, jedno stoljeće nakon što je jedna država prvi put u povijesti legalizirala prekid trudnoće, i pola stoljeća nakon što su se žene razvijenog svijeta izborile za slobodno raspolaganje vlastitim tijelom, u Hrvatskoj je jedna ravnateljica bolnice dobila nagradu zato što je ženama omogućila pobačaj.
Sedamdeset godina nakon što su se jugoslavenske liječnice na čelu s Angelinom Mojić, Bosiljkom Milošević i Ružom Šegedin – zajedno s predsjednicom Antifašističkog fronta žena Vidom Tomšič – pobunile protiv konzervativnih stajališta Jugoslavenskog kongresa ginekologa i izborile za legalizaciju pobačaja, šezdeset godina nakon što je književnica Nevenka Petrić, predsjednica Konferencije za društvenu aktivnost žena, glatko odbila apel pape Pavla VI., izborivši se za Rezoluciju o planiranju porodice i Opći zakon o prekidu trudnoće, i punih pedeset godina nakon što se Nevenka Petrić s pravnicom Mirom Alinčić izborila da pravo žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece uđe u Ustav, u Hrvatskoj je jedna ravnateljica bolnice dobila nagradu zato što je ženama omogućila pobačaj.
Okreću se u svojim grobovima naše stare feministice i heroine, vrte se Angelina, Bosiljka, Ruža, Vida, Nevenka i Mira kao vještice na gumnu u noći punog mjeseca: dvije tisuće dvadeset treće godine – valja još jednom ponoviti, jer se starim heroinama učinilo da su čule kako je ravnateljica jedne hrvatske bolnice dobila nagradu zato što je ženama omogućila pobačaj – u Hrvatskoj je jedna ravnateljica bolnice dobila nagradu zato što je ženama omogućila pobačaj.
Golemi, teški točak povijesti nepovratno je tako pokrenut i više nema povratka: jednog dana – mi to možda nećemo doživjeti, ali taj dan će doći kao što je došao i ovaj – radnici u Hrvatskoj izborit će se za osmosatno vrijeme, roditelji će se izboriti za besplatno školovanje djece, i neće proći dugo dok žene ne dobiju pravo na plaćeni porodiljni dopust. A jednom, vidjet ćete, i pravo glasa.
I pobačaj u bolnici Sveti Duh – nikada to nemojte zaboraviti – nekoć je bio samo daleki san.
