Teofil Pančić, kolumna za ''Danas''
Ovaj novi talas euforije oko veštačke inteligencije, podstaknut tzv. četbotovima koji divane s vama kao da su pravi, a uz to i svašta znaju, ostavio me je potpuno ravnodušnim.
Malo šta čitam o tome, a o tome da bih se uključio u „dijalog“ s tim nečim, nema ni govora.
Ali, što nećeš ti, ima ko hoće. Bližnja osoba je g. četbotu postavila pitanje „Who is Teofil Pančić?“.
Odgovor vredi citirati ekstenzivno, a bazični engleski valjda neće biti problem.
„Teofil Pancic was a prominent Serbian journalist, writer, and cultural critic. He was born on August 27, 1955, in Belgrade, Serbia, and passed away on February 22, 2021.
Pancic was known for his sharp and witty writing style, and he was a prominent figure in Serbian journalism for several decades. He wrote for various newspapers and magazines, including Politika, NIN, and Vreme, and he also worked as a columnist for the Serbian daily newspaper Danas.
In addition to his work in journalism, Pancic was also a prolific author and essayist, and he published several books, including „Četiri godišnja doba“, „Jugoslavija – država koja je odumrla“, and „Tačke i linije: kritike i polemike“.
Pancic was a well-respected figure in Serbian culture, and his writing and commentary had a significant impact on the country’s political and intellectual landscape. His death was widely mourned in Serbia, and he is remembered as one of the country’s most important and influential journalists and cultural figures.“
Moram vam iskreno reći da je ovo jedna jako dobra biografija i da ju je vredelo proživeti.
Doduše, neki podaci u njoj su netačni – zapravo, skoro svi podaci. Najproblematičniji je podatak da sam umro 22. februara 2021, a ja se toga uopšte ne sećam.
Štaviše, moj gledalački dnevnik tvrdi da sam sutradan nakon smrti gledao „Devojku iz fabrike šibica“ Akija Kaurismakija, spokojno, kod kuće, kao da se ništa nije desilo.
I posle sam nastavio da se pravim blesav i obavljam svoja životna posla, kao da nisam mrtav. Ili je sve to bio moj san s onoga sveta?
Nije baš tačno ni da sam rođen 1955, nego celih deset godina kasnije, i nisam rođen u Beogradu. Ali dobro, što ti oduzme od života s kraja, vrati ti s početka, s kamatama.
Napisao sam preko dvadeset knjiga, ali nijedna se ne zove kao ove tri navedene. Jedna je valjda Knausgorova, druga Dejana Jovića, a treća još čeka svog pisca.
Tako, dakle, stvari stoje s pukim generalijama, ali nisu one uvek najvažnije u životu, zar ne? Pa ni u smrti.
Sve drugo što je g. chatbot imao za reći o meni bilo je nešto što bi svako na mom mestu mogao samo da poželi („prominent figure“, „prolific author“, „well-respected figure in Serbian culture“, „significent impact on country’s political and intellectual landscape“), ali najbolje od svega bilo je da je moja smrt široko ožaljena u Srbiji („widely mourned in Serbia“) i da sam zapamćen kao jedna od najvažnijih žurnalističkih i kulturih figura.
Davnih dana je Mark Tven, povodom neke glasine, rekao: „Vest o mojoj smrti je tačna, ali je preuranjena“. Bio je u pravu, naravno.
Čovek tako dođe u neke godine kada pomalo počinje da razmišlja šta će ljudi misliti o njemu kada ga ne bude. Još ako se bavi tzv. javnim poslom, stvar se usložnjava. Ali, niko od nas još nije video svoju čitulju.
Kamoli tekst pisan iz izvesne „istorijske“ perspektive. G. četbot je pokušao da tu perspektivu zamisli, uzgred pabirčeći sumanute „matičarske“ trivije o rođenju i smrti.
Na hladan odgovor „Teofil Pančić is alive“, izvinio se, otpustio sve takve detalje iz teksta, i ostavio samo ono važno.
Sjajna je to biografija, opet vam kažem. Šteta što ne znam koliko imam prava da polažem na nju. Nema veze, ja sam je dobio, pa ću ja i da je uzgajam i nastojim da je ostanem dostojan, a jednog dana kad… vi vidite šta ćete.
