Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Poput demona iz davno potisnute traume, iskočilo nam je ovih dana pred oči Lice Zla. Pa ako smo se i navikli da Zlo postoji, umireni saznanjem da je u zatvoru, dovoljno daleko od nas, odavno smo zaboravili kako mu izgleda Lice.
Davno je bilo, više od dvadeset godina je prošlo. U noći između 2. i 3. ožujka 2002., u Sinju je nakon koncerta u Domu omladine nestala sedamnaestogodišnja učenica srednje trgovačke škole Anđela Bešlić. Cijela Hrvatska mjesec je dana pratila potragu za nesretnom djevojkom, sve dok slučajni prolaznik u sinjskom naselju Suhač, u zabačenom kamenjaru niti kilometar od Anđeline obiteljske kuće, nije otkrio užasni prizor: prekriveno granjem i suhim lišćem ležalo je polugolo žensko tijelo razbijene glave.
Shvativši da su mu na tragu – nezadovoljan aljkavim radom policije, Anđelin otac Ivan u međuvremenu je pokrenuo privatnu istragu – nekoliko dana nakon otkrića Anđelinog tijela ubojica je u strahu od osvete pijan ušetao u zgradu sinjske policije. Uslijedio je novi šok: nije to bio neki propalica s dna društvenog taloga, već viđeni Sinjanin Ivan Bulj, direktor Radio Sinja, jedan od ljudi iz marketinga sinjske Alke i istaknuti član Hrvatske kršćanske demokratske unije, vjernik, suprug i otac troje djece. Ukratko, ozbiljni i ugledni građanin.
Uhapšen je tada i njegov rođak Pavao Bulj, ali dok je on oslobođen zbog nedostatka dokaza, Ivan je proglašen krivim i osuđen na kaznu od dvadeset sedam godina zatvora, koja mu je odlukom Vrhovnog suda kasnije smanjena na dvadeset dvije. Da bi ovih dana, eto – točno dvadeset jednu godinu kasnije – novine podsjetile javnost kako je do isteka kazne Ivanu Bulju ostala još samo jedna godina, uz otvorenu mogućnost da na slobodu bude pušten i ranije: još krajem siječnja, saznali smo, iz strogog zatvora u Glini premješten je u kaznionicu poluotvorenog tipa u Turopolju.
I poput demona iz davno potisnute traume, iskočilo nam je opet pred oči Lice Zla. Pa ako smo u dugom međuvremenu i zaboravili kako izgleda – umireni saznanjem da je u zatvoru, dovoljno daleko od nas – sada smo zaleđeni iznenadnom spoznajom da će već za godinu dana, a moguće i ranije, biti na slobodi, čist pred zakonom i društvom. Susretat ćemo ga na ulici, pred liftom, u dućanu ili gostionici, odnekud strašno poznatom klimat ćemo mu glavom i možda čak piti kavu s njim, onako kako je do posljednjeg dana u sinjskom hotelu Alkar s njim kavu pio nesretni Ivan Bešlić, i ne znajući da je ugledni sugrađanin ubojica njegove kćerke.
Jest, onoga dana kad je na Županijskom sudu u Splitu ubojica dobio dvadeset sedam godina zatvora bili smo zadovoljni, jer dvadeset sedam godina cijela je vječnost i nitko zapravo nije ni razmišljao o mogućnosti da će jednom neminovno proći. Čak i kad mu je kazna smanjena na dvadeset dvije godine, ni u jednom trenutku nismo ozbiljno pomislili kako će ubojica jednog dana izaći na slobodu: sljedeća dva desetljeća bavili smo se vlastitim životima, a dane do tada odbrojavale su samo dvije osobe na cijelom svijetu – osuđeni ubojica Ivan Bulj i Anđelin otac Ivan Bešlić.
A onda smo grubo trgnuti iz vlastitih života: već sljedeće godine u ovo doba ubojica će proslaviti Uskrs u krugu obitelji, ispovjediti se i pričestiti u crkvi, a niti mi niti Anđelin otac tu ne možemo napraviti baš ništa. Izvjesno je jedino da se ispovjediti i pričestiti neće u sinjskoj crkvi, ne pored živog Ivana Bešlića: ispovjedit će se i pričestiti negdje drugdje, u nekoj drugoj crkvi.
Dakle, u vašoj.
Ukratko, smrznuti ste saznanjem da će Zlo biti na slobodi, prestravljeni mogućnošću da ćete sljedećeg Uskrsa mrmoriti Očenaš gledajući u potiljak monstruma koji je prije više od dvadeset godina u selu Suhač kraj Sinja primio u automobil nesretnu jednu lokalnu djevojku, brutalno je premlatio, silovao i ubio, pa polugolu odbacio u kamenjar uz cestu poput mrtvog psa? Imam za vas vijest koju ne želite čuti: s tim čudovištem uskrsne očenaše mrmorite svih ovih dvadesetak godina, cijelo to vrijeme susrećete ga na ulici, pred liftom, u dućanu ili gostionici, javljate mu se i pijete kavu s njim.
Što, Ivan Bulj je u zatvoru, i u zatvoru će biti barem još godinu dana! Naravno, ali tko je uopće spominjao Ivana Bulja?
U utorak 6. lipnja pradavne 1995. u naselju Staro Selo Jesenice kraj Omiša jedan je mještanin obližnjeg Sumpetra u kamenjaru otkrio polugolo žensko tijelo, a istragom je utvrđeno da je riječ o nasmrt premlaćenoj i silovanoj dvadesetdevetogodišnjoj Mileni Nešić, djevojci s teškoćama u razvoju iz Suhača kraj Sinja. Bila je, međutim, ratna devedeset peta, Hrvati su još slavili uspjeh operacije Bljesak, za manje od dva mjeseca slavna će hrvatska policija zajedno s vojskom krenuti u oslobađanje Knina, i imala je pametnijeg posla – a svakako povjesnijeg – od potrage za ubojicom djevojke koja na samo da je bila problematičnog ponašanja i problematičnog duševnog stanja, već i problematične nacionalnosti.
Četiri dana kasnije Milena je pokopana na Pravoslavnom groblju u Sinju i tiho zaboravljena: iako smo se tog užasnog događaja nakratko podsjetili sedam godina kasnije, kad je pod upadljivo sličnim okolnostima otkriveno tijelo Anđele Bešlić, djevojke iz istog sinjskog naselja, Milenu odavno više nitko ne pamti. Dvadeset osam godina prošlo je od tada, a njen ubojica nikad nije otkriven. Niti se policija polomila da ga otkrije, niti smo se mi zbog toga osobito uzrujavali. Bio je rat, a u ratu – kako su nas učili – ljudi ginu. I bivaju silovani. I bačeni u kamenjar.
Sve te godine Milenin je ubojica na vašoj slobodi: dok uznemireni brojite dane do izlaska ubojice iz zatvora, on cijelo to vrijeme, svih dvadeset osam godina, mrmori uskrsne očenaše u vašoj crkvi, susreće vas na ulici, pred liftom, u dućanu ili gostionici, javlja vam se i pije kavu s vama. Lice Zla, shvatili ste, može biti bilo koje od lica koja viđate. Jeste li išta spokojniji saznanjem da je njegova žrtva ipak bila samo zaostala Srpkinja? Ili ste zbog upadljive sličnosti dva ubojstva umireni mogućnošću da je Bulj ubio i Milenu, da je dakle njen ubojica makar neosuđen ipak u zatvoru?
Imam za vas još jednu vijest: čak i ako je nasmrt premlaćena žrtva iz Suhača bila srpske nacionalnosti, a Bulj sasvim izvjesno i tada bio ubojica, svejedno vi s njim sve ove godine mrmorite uskrsne očenaše, cijelo to vrijeme susrećete ga na ulici, pred liftom, u dućanu ili gostionici, javljate mu se i pijete kavu s njim.
Što, Ivan Bulj je u zatvoru, pa ako je i ubio Milenu Nešić, u zatvoru će barem još godinu dana biti barem zbog ubojstva Anđele Bešlić? Naravno, ali tko je uopće spominjao Ivana Bulja, Milenu i Anđelu?
Dvije i pol godine nakon ubojstva Milene Nešić, na pravoslavni Božić 1998. godine, na kućnom pragu u Suhaču kraj Sinja drvenim je palicama i kolcima nasmrt premlaćen šezdesettrogodišnji mjesni Srbin Jovan Borović. Za ubojstvo su optuženi i nepravomoćno osuđeni njegovi sumještani Stipe i Dražan Bulj: da, Stipe je rođeni brat Pavla Bulja, onomad optuženog i oslobođenog u slučaju ubojstva Anđele Bešlić, a Dražan rođeni brat ubojice Ivana Bulja. Tek prije pet godina, samo mjesec dana prije zakonske zastare, Županijski sud u Splitu konačno je potvrdio prvostupanjsku presudu i za brutalno ubojstvo susjeda Srbina rođaci Bulj pravomoćno su osuđeni na po – godinu dana zatvora!
U obrazloženju prvostupanjske presude ostalo je tako za povijest zapisano kako su smiješnih godinu dana zatvora Buljevi dobili "zbog protoka vremena, ali i zato što su to danas ozbiljni ljudi i ugledni mještani". Zašto onda uopće zatvor? "Zato što je ipak izgubljen jedan život", ustvrdio je – nepravedno bi bilo zaboraviti mu ime – sudac Tomislav Zlodre.
Nakon svega, nacija je zgranuta sad već izvjesnom spoznajom da će za godinu dana jedan ubojica biti na slobodi, čist pred zakonom i društvom. Ubojica na slobodi? Dobro jutro, Hrvatska. Svih tih dvadesetak godina s ubojicama ste se susretali na ulici, pred liftom, u dućanu ili gostionici, klimali ste im glavama, javljali im se i pili kavu s njima. Svih tih dvadesetak godina ubojice su bili među vama, "ozbiljni ljudi i ugledni mještani", ali Zlo vam je imalo samo lice Ivana Bulja.
Budite stoga mirni i spokojni. Sloboda će promijeniti samo njegov život.
