U nesigurno, konfuzno, "šturo vrijeme" Dubravka nas je skupila, pogubljenu djecu pogubljene nestale zemlje. I učinila da pamćenjem, razgovorom, o književnosti kao osnovom, a poslije i o "milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti", ponovo na čas, na sat, i zemlju i kulturu polomljene stvaramo u toj skrajnutoj učionici amsterdamskog Fakulteta
Piše: Đorđe Matić, za tjednik ''Novosti''
Amsterdam, sredina devedesetih, slavistička katedra. Naša profesorica Dubravka Ugrešić, "drugarica učiteljica", kako sam je zvao, dolazi na predavanje. Smiješi se svojim karakterističnim, što bi Andrić rekao, "osmejkom". Kaže: "sinoć me zvao Štulić", i pogleda me preko učionice. Zna lukavica što mi znači onaj eremita iz obližnjeg Houtena. Nastavlja: "Veli on: 'čitao sam ja tebe. To je sve luk i voda, ovo što vi svi danas pišete. Ima samo jedan veliki roman naše književnosti.'"
Tišina.
"Pogodite šta mi je rekao, koji je?" veselo će.
Neki misle, neki samo čekaju. Ne znam ni danas zašto i kako, ali neka vatra iznutra, na liniji vlastite opsesije jednom knjigom, i onda osjećaj da ne može biti ništa drugo osim te, jedne i jedine:
"Kad su cvetale tikve", izgovorim.
Ona pauzira sekundu-dvije, pa će polako, svojim prepoznatljivim spojem dramske pauze i humora:
"Da."
Nema par dana da sam povodom smrti velikog srpskog pisca napisao crticu o toj uspomeni, nakon dugo vremena.
Evo, samo nekoliko dana kasnije, potpuno je, odistinski, i bez ikakvog prenemaganja, nevjerojatno to da sad pišem tekst u kome ću uz ime Dubravke Ugrešić napisati riječi "in memoriam".
Pisati o Dubravki u prošlom vremenu? Ama, nemoguće.
A uz to i – kako? Trebala bi knjiga čitava, ne "samo" za djelo, nego da se makar malo pojasni i predoči taj originalni, potpuno samosvojan karakter, da se pobroji samo djelić onolikih različitih svjetova koje je nosila u sebi. Kako pisati o Dubravki uostalom, a da se čovjek ne obruka – kao što sam se jednom obrukao baš kod nje spremajući referat o Krleži, i propao pred kolegama, i kao što ću se vjerojatno i ovom prilikom obrukati nedovoljnim i nedostatnim podsjećanjem na onakvu pojavu, na spisateljicu kakva se rađa jednom u kulturi, ako ima sreće.
Najlakše bi bilo krenuti konvencionalnijim načinom: da se kaže nešto o značaju književnog djela za hrvatsku i jugoslavensku književnost, o tim inovativnim romanima, o napetosti između utjecaja ruske avangarde i postmoderne, književnih strategija oba pravca i epoha koje je Dubravka tako vrsno donosila i u našu književnost. Potom preći u biografsko i kronološko, u podmuklo dejstvo historije što je sve nas koji smo se skupili svakojako sa svih strana u onoj amsterdamskoj učionici redom trajno ranilo i oštetilo u istinski ogavnim, beskrajno mračnim devedesetima. Podsjetiti na napade na vrhunsku spisateljicu, na hajku i doma i vani, o čemu sad sa zakašnjenjem pišu toliki i cokću sa sigurne vremenske i ideološke distance. Nadovezati se na to i reći odmah nešto o Dubravkinom nedvosmislenom, starovremenski čistom i jasnom zauzimanju etičkog stava u najgore vrijeme, spremnosti da se za to plati cijena, kao i upornom odbijanju, sasvim đerđkonradovskom, da se bude žrtva. I onda u tom smislu govoriti o najvažnijem: o stvaralačkoj upornosti i odgovornosti prema vlastitoj književnosti. Unatoč svemu, svim poniženjima, ljudskim izdajama "cijenjenih kolega" u takozvanoj domovini, sve one bulumente kukavica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali i drugih pisaca kojima danas pjevaju ode i o kojima drže kongrese, i nasuprot tome o nastojanju, pod pritiscima, u tom teško objašnjivom osjećaju katapultiranosti od kuće u nigdinu, umjesto samosažalijevanja i retoričkih zahvata, naprotiv opsesivna koncentracija na to da joj pisanje bude sve bolje, preciznije, dorađenije i izbrušenije, da iza zaigranosti i lakoće gradi još čvršću književnu arhitektoniku, bilo da je u pitanju majstorski esejizam frapantne jasnoće i odsustva mistifikacije, ili fikcijska proza, romani, često "s ključem", gdje su najvažniji fragmenti, dramatske kulminacije proznog teksta svaki put izvedene još virtuoznije nego u prethodnoj knjizi. I tome slično, kako bi sama rekla.
Ipak ne. Ima ih koji će o tome. Tekst o Dubravki Ugrešić ne mogu, a da ne napišem lično, bez sakrivanja iza općih biografskih podataka i bibliografije.
A to opet ne ide bez ponovog vraćanja na onu amsterdamsku katedru slavističku, na zabačenu predavaonicu – uopće na te nesretne "formativne" godine, u dobi paradoksalno kad su vršnjaci iz sretnijih naroda te i takozvane svoje formativne godine već odavno prošli, upravo u obrnutoj proporciji s iskustvom nas s grupe dotad, iskustvom o tome što znači kad ti se historija sruši na glavu, kolektivno i pojedinačno.
Ljudima bez iskustva emigracije nikad neće biti jasno – i ne treba – što je značila takva amsterdamska učionica, i u njoj ona naša mala, da se oprosti, "enklava" na Sjeveru, "galsko selo" koje inatljivo odolijeva prljanju, falsifikatima, tek utvrđenim novim dogmama, od kojih su one hrvatske, da se ne zezamo, bile i ostale najrigidnije, i do danas nepromijenjene. U nesigurno, konfuzno, šturo vrijeme Dubravka nas je skupila, pogubljenu djecu pogubljene nestale zemlje. I učinila da pamćenjem, razgovorom, o književnosti kao osnovom, a poslije i o "milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti", ponovo na čas, na sat, i zemlju i kulturu polomljene stvaramo u toj skrajnutoj učionici Fakulteta. I važnije, da kroz to – ponovo, ni iz čega, sastavimo i stvorimo nekako i sebe. Jest, bilo je tu i igre, i infantilnosti, kako i ne bi kad je među nama najviše onih što su iz "zemlje koja je bila dječji vrtić", njenim citatom, naglo bili gurnuti u drugačiji, nesiguran, pokidan pa mučno nanovo spajan život. Kad sam se Dubravki jednom poluironično, a zapravo toplo obratio s "drugarice učiteljice", to se kod nje primilo odmah.
Tražila je, valjda i zato, da govorimo, prije nego propišemo. O sebi, o sjećanjima, o mjestima, životima. Bunio sam se u našim privatnim razgovorima protiv toga: "šta ih pitate stalno za te subjektivne stvari, za iskustva? Gdje je književnost tu, gdje su ideje, znanje?" "Ne razumijete, Matiću" – trajno smo, kao u ruskim romanima, kako drugo, ostali "na vi", i u najbližim trenucima – "ne razumijete", odvraćala mi je s onim svojim "osmijehom Češirske mačke" (naravno da je voljela Carrolla, pisala je dječju književnost najprije): "Narod nam je mutav. Ljudi su nam nemušti. Nikad nisu naučili govoriti dobro, kod nas se ta vještina nije vježbala. A sad su još i uplašeni. Pustite ih da govore. Makar i nek lupaju, prenemažu se i afektiraju. Važnije je da govore, poslije će čitati."
Dok nisam upoznao Dubravku mislio sam, mladenački drčno, da znam "sve" o književnosti. "Ne ačite se tako", rekla bi s ironično podignutom obrvom, nikada to ne izgovarajući tako da spusti ili nedajbože ponizi. Ionako, tu grupu na Slavistici, uglavnom su činili, makar nominalno, "odrasli ljudi", u srednjim i kasnim dvadesetim, s pokojim, još starijim izuzetkom. Dubravka je literaturu podučavala humorom, i davanjem vremena da se promisli, studentu, prijatelju, svakom sugovorniku za koga bi procijenila da bi nešto mogao i razumjeti. Čovjek bi se sam nakon nekog vremena sjetio razgovora, ili polemike, i shvatio da je najčešće bila u pravu. A kad bi se pokazalo da nije – prihvaćala je odmah nastavak diskusije s užitkom.
Ta mala grupa studenata, vo vremja ono odvojena je od svijeta, u zabačenoj učionici amsterdamske univerze, ljudi su to čija većina godinama, od samog početka užasa pa i onda u prva doba mira, ili ne ide ili ne može više kući, u svoju zemlju, u svoje zemlje (iako su otišli iz jedne). Na Dubravkinim predavanjima osjećaj podijeljenosti, ako ga ima, ide po drugoj liniji. To su i ljudi različitih kapaciteta, manje ili veće pameti i obrazovanja, ličnog i kulturnog Bildunga, što bi Švabe rekle. Ali nitko nikada nije bio podcijenjen – svaki je govorio koliko i što je htio i naumio.
Onda, iz te, unutar sveučilišta izdvojene, vremenske i kulturne kapsule koju je činila kopilad svoje zemlje, izopćenici i pokoji rijedak, nebrušeni dijamant za koji još nitko osim nje nije mario, Dubravka bi izlazila u svijet. U kulturni život Amsterdama, Evrope i svijeta. Tamo bi, e da ga upoznamo iz prve ruke, često povela i nekolicinu nas – a u njemu, u tom svijetu: šutljivi John Coetzee, neprobojan i ozbiljan; pa gotovo rabinski samovažan i aristokratski distanciran George Steiner, pa neočekivano topao i pristupačan Roger Scruton, engleski konzervativni filozof koji, u višoj ironiji jedne tajne logike, jedini ne samo da točno izgovara, nego štoviše i precizno akcentuira ime "Dubravka Ugrešić", na prvom slogu, za razliku od 99 posto zapadnjaka; tu je i sveprisutna, glasna Germaine Greer (Dubravka iritirano primjećuje kako se Germaine, da citiram, "čoha po guzici" dok govori), onda hladna i usukana Martha Nussbaum, rutinerski šarmer Simon Schama, diskretna Maria Todorova, dekadentni pjesnik James Fenton (koji mi se jednom prilikom džentlmenski udvara), Tatjana Tolstaja, spisateljica i rod Turgenjeva i Lava Nikolajeviča... Elita zapadne intelektualne misli. Sjedila je Dubravka s njima rame uz rame, jednaka im, gorda, a ogrnuta velom svoje tipične i trajne melankolije uvijene u slavenski humor. Ništa međutim nije moglo srušiti nevidljivi zid, "komad nedjeljiva prostora", njenom sintagmom, koji nas je odvajao od njih, od osjećaja superiornosti većine tih ljudi, njihove samouvjerenosti i – da se ne šalimo – para. Sve ostalo su iluzije. Otud, najljepše je bilo kad bi navraćali po svijetu rasuti jugoslavenski intelektualci i umjetnici što su živjeli u otporu i gađenju spram novih režima, a Dubravka ih dovodila da nam održe predavanje, ili pravila prilike da se upoznamo i družimo. Pamtim aristokratske manire i teško opisivu samozatajnost Bogdana Bogdanovića, i u starosti vrckavog filmskog teoretičara Vladu Petrića (s kojim se čovjek divno mogao svađati oko stavova o režiserima i filmovima), vrhunsku klasičarsku predavačku retoriku Svetlane Slapšak, i razne druge.
Zato, izvan svih priča o emigraciji, napadima, sukobima, politici i ideologiji, najvažnije što sam naučio od Dubravke pak, vraćalo se kružno na to po čemu će ostati to veliko ime – na književnost, što drugo. Za razliku od tolikih amatera danas, Dubravka je književnost istinski živjela. Dobro, ali šta to znači?, vidim pitanja već. Evo kako: to se, ta neprekidna i neprekinuta linija između literature i života, između dva oblika jezika, između langue i parole ćutila kod nje ne u pisanju "samo", što je očito – nego, intrigantno i beskrajno suptilno, u govoru. Kad je govorila o ljudima, činila je to stilom i tonom kao da se radi o književnim likovima. Za to treba naročita vrsta talenta, da se priča razvije i ispriča, s početkom, razradom i poentom, a onda da se tako ostavi da lebdi u zraku, da je slušalac osjeti i provuče kroz sebe, ako je sposoban za to. Ovo je tražilo naravno također suptilnost slušača, delikatnost koju naši ljudi, brzopleti i brbljavi kakvi jesu, često nisu imali, nego su svaki sa svoje pameti morali dodati nešto, tek onako, da se kaže, a po staroj našoj paroli – "živ mi Todor, da se drži govor!"
Sad razumijem kakav dodatni i trajni osjećaj nerazumijevanja više vrste mora da je to izazivalo, dodatnu usamljenost i odvojenost koju Dubravka nikad nije spominjala, a gotovo sigurno mora da ju je osjećala. Umjetnik je ionako uvijek sam, ako je vrijedan svojega poziva i métiera. I ovu istinu i sve svoje duboke melankolije, držala je za sebe, uporno. U svojoj ekstremnoj diskreciji i, da se poigramo naslovom njenoga starijega brata po peru, zbog gorkog iskustva koji joj je uzrokovao domaći talog, zazirala je, dapače gnušala se svakog petljanja javnosti u privatni život.
Pa ako bi onda moguće ovo i zamjerila, neka se makar sad dozvoli još nešto, na kraju – poslije kraja.
Pjesnik Allen Ginsberg citirao je jednom budističku mudrost: "ako učenik ne ode od učitelja – to je znak da je učitelj podbacio."
Tako je i ovaj učenik otišao u nekom trenutku.
Ali, ne znam je li prošao dan, a da s Dubravkom nisam u mislima razgovarao. Najviše u književnim stvarima i poslovima, naravna stvar. No, preklopljeno s ovime, i mnogočemu drugom, o ljudima, o moralu, pitanju ličnih izbora i dilema. I o onom najmučnijem pitanju u čemu smo se trajno razilazili: pitanju doma, domovine, i povratka. Pitao sam se: "šta bi ona sad rekla?" Ili češće: "ovo bi bez sumnje razumjela. Vidim po tome već što ne shvaća nitko drugi očito." I najčešće, retrogradno, spram davnog razgovora: "Evo – sad sam tek razumio."
Samo još da shvatim da sam upravo napisao ovaj tekst, i ovakvim, očajnim povodom. Za takvo razumijevanje će trebati još mnogo.
Zbogom, drugarice učiteljice.
