Intervju za Mladinu, prenosimo sa portala Lupiga.com, srpanj 2016. g.
Književnica Dubravka Ugrešić jedna je od onih „Vještica iz Rija“ koja je zbog javnog progona kojem je bila izložena početkom devedesetih napustila Hrvatsku. Od tada živi u Amsterdamu, njezine knjige i eseji prevedeni su na sve europske jezike, dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada, a za regionalne medije na Balkanu vrlo rijetko daje intervjue.
Nedavno je slovenska Mladina objavila veliki razgovor koji je s književnicom vodila Heni Erceg, a prijevod sa slovenskog objavljen je na portalu Tačno. Kako je živjeti u emigraciji već 23 godine, kakva je budućnost multikulturne Europe uz sve izraženije tendencije jačanja konzervativne desnice i nacionalnih država, smatra li se hrvatskom književnicom i kako gleda na obnovu političke atmosfere devedesetih – neka su od pitanja na koje je Dubravka Ugrešić odgovarala u intervjuu progovarajući i o traumama koje ima zbog hrvatske države.
„Mi rijetko uzimamo u obzir traumatične priče o tome što se događa građaninu kada ga i država i domovina napuste. Zato, između ostaloga, duboko simpatiziram s izbjeglicama, emigrantima, egzilantima i migrantima. Nisu oni napustili svoje domovine, odnosno države, nego su one napustile njih“, kaže književnica koja je Hrvatsku napustila u jeku provođenja „duhovne obnove“ – inicijalne strategije nove hrvatske kulture.
„Od faktične paljevine knjiga, simboličkog medijskog spaljivanja jedne glumice i nekih književnica i potonuća nekih književnika u anonimnost te nekoliko fizičkih nasrtaja u početku devedesetih, za ovih dvadesetak godina stigli smo do nešto opuštenije atmosfere: do simboličnog spaljivanja nekoliko knjiga predloženih za školsku lektiru, do fizičkih prijetnji i provale u stan jednom kazališnom režiseru, te do fizičkog nasrtaja na jednog književnika“, komentira Dubravka Ugrešić napredak hrvatske demokracije, a sve koji danas zastupaju iste nazadne ideje „duhovne obnove“ naziva zombijima izniklim iz povijesne ropotarnice „samo što to još ne znaju - možda im to treba jasno i glasno reći“, kaže Ugrešić.
Na pitanje osjeća li se kao hrvatska književnica, kako ju često predstavljaju, odgovara kako je pratila javne istupe nekih „kulturnjaka“ koji su se nedavno našli na tapeti „desničara“: „Svi su javno istakli da su Hrvati, da su njihovi roditelji Hrvati, te da su već na međunarodnom srednjoškolskom natjecanju iz matematike branili boje Hrvatske. Meni je ovdje zanimljiva ta opća raširenost 'braniteljskog narativa'. Što bi se dogodilo da netko kaže: 'Ja sam Srbin, komunjara, transvestit i Crnac i iskreno mislim da je situacija u Hrvatskoj katastrofalna'. Pa ipak, situaciju će i ovdje, kao i u svemu, promijeniti mladi ljudi. Posve nedavno sam sa zadovoljstvom pročitala intervju mladog glazbenika Aljoše Jurišića, koji je pijanistički talent i zauzeo je visoko mjesto na natjecanju pijanista negdje u Europi. Na pitanje novinarke što može Hrvatska donijeti Europi što se glazbe tiče mladi glazbenik je odgovorio da interpretiranje starih djela nema nikakve veze s državom iz koje je izvođač. Taj dečko je povukao granicu. Ovo je glazba, a ne Hrvatska. Točka.“
Intervju iz kojega je teško izdvojiti neke u mnoštvu snažnih citata dotaknuo se i stigme komunističke prošlosti te uloge koju je crkva odigrala u „buđenju nacionalnog identiteta“.
„Siroti komunisti trajali su jedva nekih pedeset godina, i svi ih pribijaju na križ po nekoliko puta, dok crkva traje već dvije tisuće godina, i nitko ni da zucne. Ispričavam se na ovoj eskapadi protiv crkve, ali crkva se bavila mučenjem i spaljivanjem mojih 'drugarica', vještica, činila je to nekih dva stoljeća posvuda po Europi, pa joj je i to, gle, oprošteno! Kako to da nitko ne traži lustraciju, kako to da nitko ne predlaže reviziju povijesti na crkvenu terenu?!“, rezimira književnica.
Što se pak revizije jugoslavenske povijesti tiče, Ugrešić smatra da patimo od sindroma lažnog pamćenja.
„Odjednom se otkrilo da su gomile ljudi bile represirane, odjednom je i Tito u kolektivnom sjećanju od najboljeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije postao diktator i krvolok, odjednom smo za vrijeme komunizma patili puno više od Rumunja, odjednom se broj ubijenih na Golome otoku stao uvećavati, broj ubijenih u Jasenovcu smanjivati, broj stradalih u Bleiburgu ne samo rasti, nego su mnogi pronašli da im je neki dragi rođak poginuo na Bleiburgu od komunističke koljačke ruke. Sve je to u redu, ljudi si na razne načine olakšavaju ulizičku dušu, nemam ništa protiv. Samo takvo kolektivno sjećanje govori sljedeće: ili je represija u Jugoslaviji bila daleko jača nego u Sovjetskom Savezu i zemljama Istočnog bloka, pa su Jugoslaveni dobili priliku da progovore o titoističkom teroru tek nakon raspada Jugoslavije, ili da su Jugoslaveni bili apsolutno najveće kukavice komunističkoga svijeta, koje se pedeset godina nisu dosjetile da nešto o tome progovore“, kaže u intervjuu novinarki Heni Erceg književnica Dubravka Ugrešić.
