Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
Šta, recimo, kad bih ja sad ovde, u nedeljniku Srpskog narodnog vijeća, sve veselo primajući platu od hrvatskih poreskih obaveznika, na besprekornom srpskom napisao da su, štajaznam, i hrvatski uspesi u borbama protiv četnika i takozvani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini preuveličani, ako već ne i direktno izmišljeni i konstruisani? Imam li ja činjenicom da pišem u srpskim novinama pravo na svoj stav i mišljenje, ili činjenicom da me plaća hrvatska država imam obavezu na zvanični hrvatski stav i istinu?
Rane su, što bi se reklo, još sveže, a istorijska distanca prekratka, pa ostanimo zasad samo na Drugom svetskom ratu. Ako je ovde uopšte ikad i završio, da se malo i našalimo.
Drugi svetski rat, dakle, još nije završio, početak je maja meseca 1945., i Jugoslovenska vojska u otadžbini pod vođstvom komandanta Draže Mihailovića povlači se Bosnom i Hercegovinom prema zapadu. Marš od Vlašića do Fojnice traje već nedelju dana, a hrabri srpski rodoljubi uspešno odolevaju napadima partizana iz 18. hrvatske brigade 38. divizije.
Šta o tome kaže zvanična istina?
Zvanična istina kaže da su vojnici Draže Mihailovića na tom maršu imali velike gubitke i da je ubijeno i zarobljeno preko hiljadu četnika. Šta još kaže zvanična istina? Zvanična istina još kaže da su strašni četnici putem pljačkali i palili hrvatska i muslimanska sela, ubijajući civile i silujući žene – čak precizno beleži da su Dražini krovoloci samo oko Fojnice silovali dvadeset tri hrvatske i muslimanske devojke – pa naposletku u osvetničkom besu zapalili celu Fojnicu.
Šta je, međutim, istina?
"Teški gubici i osvetničko paljenje Fojnice"? Čijenica: Jugoslovenska vojska u otadžbini dostigla je svoj cilj uz gubitke od možda nekoliko desetina poginulih vojnika, a tobožnji teški gubici četnika i masovni zločini u Fojnici bili su mahom konstrukcija potonjih propartizanskih publicista. "Ubistva civila i silovanja hrvatskih i muslimanskih devojaka"? Činjenica: u dugom maršu kroz muslimansko-katoličke predele strogo su se poštivala njihova prava, a incidenti na nacionalnoj osnovi do samog kraja ostali su retki.
Sme li dakle u srpskim novinama koje plaća hrvatska država da se napiše kako su takozvani "teški gubici" koje su četnici Draže Mihailovića nanosili Hrvatima, ja se izvinjavam na rečniku, teška p*zdarija? Dobro, reč je o partizanima, pa predmnevam da sme. Sme li, međutim, u srpskim novinama koje plaća hrvatska država da se napiše kako su četnički zločini nad Hrvatima u selima oko Fojnice, kao i silovanje hrvatskih žena, teška izmišljotina? Jer je, kako rekoh, opšte poznato da su četnici strogo poštivali njihova ljudska prava?
To je uostalom, zapisano u kodeksu časti srpskog vojnika: kad bih ja sad, na primjer, napisao da ne postoji nijedan dokaz da je general Ratko Mladić u julu 1995. lično naredio likvidacije u Srebrenici, da li bi me u tome prečili istinografski dokazi – pardon, istoriografski – ili samo prekratka istorijska distanca? Ili prosto činjenica da pišem za srpske novine koje plaća hrvatska država?
Jeste, jedan od "ključnih dokaza" bila je i ona Mladićeva izjava nakon pada Srebrenice, zabeležena kamerom: "Evo nas u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I, napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovom prostoru!" Ali, hajde da se ne zaj*bavamo. General Mladić voleo je da daje bombastične izjave.
I kad bih ja stoga herojski marš četnika kroz Bosnu – 1945. ili 1995., svejedno – na kraju nazvao "golgotom", da li bi to bilo nečuveno zbog toga što je reč o srpskom nedeljniku finansiranom od hrvatske države, ili zbog toga što bi bila reč o skandaloznoj blasfemiji i izjednačavanju Dražinih četnika sa mukom Isusa Hrista – pardon, Krista – raspetog na Golgoti? Ili i zbog jednog i zbog drugog? Imam li ja uopšte pravo da u srpskim novinama pišem sopstvenom glavom, ili za platu od hrvatske države imam obavezu da pišem tuđom, da ne kažem hrvatskom?
Ako se složimo – a slutim da će biti lep konsenzus – kako imam pravo da pišem šta hoću, pa čak i u srpskim novinama, ali bogami ne dok me plaćaju hrvatska država i finansiraju hrvatski poreski obaveznici, ja imam samo još jedno pitanje.
Kako, naime, to zapravo mene interesuje, sve to o čemu je ovde bila reč, i ode o herojskoj "časti" Jugoslovenske vojske u otadžbini, i "raskrinkavanje" izmišljotina o njihovim zločinima u Bosni, paljenjima hrvatskih sela i silovanjima Hrvatica oko Fojnice, i uopšte biblijska "golgota" Dražinih koljača, kako dakle to na besprekornom srpskom ne smem ja – ili barem ne smem u nedeljniku Srpskog narodnog vijeća finansiranom od hrvatske države i smeštenom usred Zagreba, u Gajevoj ulici – a smeju na besprekornom srpskom Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević, istoričari iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, kao dragi gosti Hrvatskog instituta za povijest, usred Zagreba, u istoj Gajevoj ulici, tačno preko puta Srpskog narodnog vijeća?
U tipičnom hrvatskom kopernikanskom obrtu, hrvatski ustaše i desničari, što na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem već godinama dežuraju pod prozorima četničkog legla u redakciji Novosti, ovoga su utorka, eto, samo prešli ulicu i pohrlili u Hrvatski institut za povijest, da poslušaju zapaženo predavanje svoje četničke braće, Hasanbegovićevog starog druga Bojana Dimitrijevića – korifeja srpskog istorijskog revizionizma i borca za rehabilitaciju Draže Mihailovića i Ratka Mladića – i njegovog mladog protežea Nemanje Devića.
Naučni kolokvij "Bosanska golgota četnika 1945." zapravo je bio promocija njihove knjige "Bosanska golgota: slom snaga JVuO u Bosni 1945. godine" – sve "činjenice" koje ste u ovom tekstu pročitali o herojskoj epopeji četnika, to ste razumeli, prepisane su iz te knjige, a interesantni stavovi o Ratku Mladiću iz jednog Dimitrijevićevog intervjua. Predavanje je, pak – u sklopu projekta "Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća" – radosno, dabome, finansirala Hrvatska zaklada za znanost.
Kakve veze "bosanska golgota četnika" ima s "granicama slobode u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća", može vam izgledati glupo pitanje, ali – da vas podsetim – glupo je pitanje bilo i ono o granicama slobode u hrvatskoj istoriji dvadeset prvog veka: zašto srpski nedeljnik iz Gajeve ulice ne sme za hrvatske pare da propituje savremenu istoriju, dok istu savremenu istoriju u istoj ulici za iste hrvatske pare sme da propituje najgore četničko istoriografsko đubre iz Beograda?
Ja, recimo, za projekt "Granice slobode u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća" i temu "Bosanska golgota" imam bolje predavanje, upravo idealno za Hrvatski institut za povijest.
Recimo: "Režimi velikosrpske buržoazije u svojoj borbi s hrvatskom buržoazijom u bivšoj Jugoslaviji pokušali su da bosanske političke grupacije iskorištavaju kao 'monetu za potkusurivanje', a u toku narodnooslobodilačke borbe eksponenti jedne i druge buržoazije, ustaše i četnici, zbog svog uskogrudnog političkog sljepila, a u stvari u interesu okupatora, pokušali su da spriječe stvaranje nove Jugoslavije pretvaranjem oslobodilačkog rata na tlu Bosne i Hercegovine u građanski bratoubilački rat."
Svideće vam se i kraj: "Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom gordo bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja suvremenog čovječanstva."
Ako, naime, ne smem ja, mora da sme autor ovih redaka. Čovek je, objavivši ove retke 1960. godine, kao mladi general-major JNA od Partije dobio zadatak da utemelji Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, današnji Hrvatski institut za povijest. I ne samo da je tako 1961. osnovao Hrvatski institut za povijest, koji će gostiti prevejane četnike, nego je trideset godina kasnije osnovao i samu hrvatsku državu da ih finansira. Zvao se Franjo Tuđman, ili tako nekako.
Nije, dakle – shvatili ste na kraju – pitanje zašto ne smem ja. Pitanje je zašto se smeju četnici.
