Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Javio se nedavno jedan naš ćelavi neonacist kratkim video snimkama na internetu i svi su se zgrozili kako je taj u Zagrebu zaustavljao tamnopute dostavljače hrane iz Indije i Nepala, nazivao ih Untermenschima, što će reći podljudima, i govorio kako nisu dobrodošli u Hrvatskoj. Javnost se strahovito uznemirila izrazima mržnje za strane radnike. Od policije se odlučno tražilo da otkrije identitet neonacista i ona ga je uskoro našla. Idiot je uhapšen, javili su portali zadovoljno. Ološ je iza rešetaka, zaključili su tolerantni i slobodomisleći zadovoljno. Ne mareći da dobar odgoj, svi su otvoreno vrijeđali ćelavog.
JEDNE DECEMBARSKE VEČERI...
Međutim, takva nam terminološka jasnoća i nepodijeljenost mišljenja čudno izmiče ako netko vrijeđa nekakve drugačije strane radnike, na primjer estradne radnike, muzičare, a vidjeli smo i to u posljednjih nekoliko tjedana. Čak višekratno. Nije uopće usamljena pojava da netko tvrdi kako u našoj zemlji nisu dobrodošli pjevači narodne muzike iz Srbije. Zašto zaista tolerantni i slobodomisleći pravdoljubivo ne ustanu i nazovu idiotom i ološem i onoga koji u Puli zabranjuje “srpsko smeće” poput Ane Bekute ili onoga koji tvrdi kako Željko Samardžić u Splitu “nije primjeren”? Mržnja je, po svemu, vidjet ćete, jednaka onoj koju je po zagrebačkim ulicama sijao ćelavi neonacist.
Počelo je, kao što znamo, u Puli, gdje je gradonačelnik Filip Zoričić otkazao koncert nekolicine narodnjačkih zvijezda u Domu sportova Mate Parlov. “Gradonačelnik prijatelj”, kako se predstavljao u predizbornoj kampanji, mnoge je iznenadio ovom neprijateljskom gestom, ali mnoge od nas i nije. Znali smo da Zoričić nije nasmijani dobričina kakvim se predstavlja još otkad je, kao ravnatelj gimnazije, zabranio gostovanje Jurice Pavičića i zbog teksta Borisa Dežulovića zaplijenio školski list i raspustio novinarsku sekciju. On je jedna od onih autoritarnih osoba koje ostanu neprimjećene i bezazlene dok su bespomoćne, ali se neugodno osile dohvate li poziciju moći.
Kao diktator Zoričić se razvijao, korak po korak je napredovao. Dok je bio ravnatelj gimnazije kažnjavao je djecu koja su čitala krive pisce, a kao gradonačelnik danas kažnjava građane koji slušaju pogrešne pjevače. Sve je tu očekivano, osim što se događa u Puli, jednom razmjerno gostoljubivom gradu, otvorenom za drugačije, a još više upada u oči naziv Dom sportova Mate Parlov. Poznavao sam boksačku legendu, pamtim kako mi je jedne decembarske večeri dvije hiljade druge začuđeno kazao: “Kako bih ja mogao biti nacionalist kad sam bio svjetski prvak.” Svjetski prvak u poluteškoj kategoriji i sam je volio narodnjake, a još više bi ga ražalostilo da se u dvorani nazvanoj po njemu jedna priredba zabranjuje zbog šugavog nacionalizma.
A nema nikakve sumnje da je zabranjivanje narodnjaka motivirano jedino nacionalizmom, koliko god se nadležni pozivali na svoja navodno visoka estetska mjerila. Šta oni inače slušaju? Neku pizdariju poput Jacquesa Houdeka? Razmislite, da njima stvarno smeta očajna muzika pijanih i razdrljenih tipova koji kvare omladinu, bi li se usudili zatvoriti dvoranu za nastup Mladena Grdovića? Muka nekih Hrvata s narodnjacima vrlo slična onome što muči i ćelavog neonacista. Oni se smatraju boljima od drugih. Ukratko i bez okolišanja, riječ je o muzici koja se prepoznaje kao srpska, a hrvatski se Übermenschi, nadljudi, oholo smatraju superiornima srpskim Untermenschima, podljudima.
NADČOVJEK MINORNOG ZNAČAJA
Istina, rijetki će to priznati. Mnogi nisu možda ni svjesni opasne političke zamke u koju upadaju zagovarajući zabranu nekakve, bilo kakve, muzike, ali stvar se slobodno širi aerosolom kao virus korone. Nakon Pule i vlast u Osijeku se pohvalila da narodnjaci nisu poželjni, a javio se i u nas u Splitu jedan dični ničeanski nadčovjek minornog značaja. Jedan lokalni šefić opako nam se razmahao, a takvih, bogu hvala, ovdje nikad nije manjkalo. Goropadni patuljak u ovome osobenom slučaju se zove Marko Pejnović. Odnedavno je zaposlen kao ravnatelj marjanske šume i kao takav je htio zabraniti koncert srpskog pjevača Željka Samardžića na Sustipanu, a kad su ga novinari upitali, zaboga, zašto, sa svojih im je faraonskih visina kratko odgovorio da je on tako odlučio i ima na to pravo jer glazba Željka Samardžića nije primjerena Sustipanu. Pazite vi tu bahatost - “nije primjerena”.
Kad se on tako osiono otresao na njih, novinari su se potrudili istražiti što je u opisu posla ravnatelja marjanske šume i baš ništa što su tamo našli nije upućivalo da on ima ovlasti muzičkog urednika iliti DJ-a u omiljenom izletištu Splićana. Pejnović je plaćen da pazi ima li potkornjaka na borovima, da neodgovorni ne lože gradele kod crkvice svetog Jere i da se redovito obnavljaju kišom razlokani suhozidovi. Tip je, ukratko, nešto kao šumar. Ostat će nam zagonetno zašto je on zaključio da Samardžić “nije primjeren” jer su ga njegovi nadređeni brzo opovrgnuli. Samardžić je ipak dobar za nas. Ali, ja bih svejedno volio znati, šta je to po ćeifu osjetljivog uha splitskog Übermenscha? Zašto njega narodnjaci vrijeđaju? Šta šumari, j*bote, u nas slušaju? Ludwiga van Beethovena?
