Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Ne znam jesam li vam ikad pričao kako sam se uplašio na prvoj splitskoj Paradi ponosa, kad nas je u Marmontovoj ulici dočekala gnjevna rulja. Bilo je nas tridesetak luđaka, većinom žena, nasuprot nekoliko stotina, možda i tisuću nasilnika, većinom muškaraca.
Noge su mi se odsjekle kad je prema nama iz gomile poletjela kiša kamenja. J*beš ovo, idemo kući, pomislio sam i vjerojatno nisam bio jedini koji je htio odustati.
Znate što je spasilo događaj da se ne raspadne? Lezbijke. Njih šest, sedam, jedinih homoseksualnih osoba na Paradi, jer gejevi na prvu Paradu nisu došli, srčano su povikale: “Idemo! Idemo dalje!”, a mi smo se ostali šćućurili iza njih i nevoljko nastavili put Rive.
VELIČANSTVENI TRENUTAK
Bio je to veličanstven trenutak, jedan od rijetkih u mome životu, nešto što ću uvijek pamtiti. Ako sam ikad imao ikakvih nedoumica, toga sam svibanjskog jutra prije desetak godina, izmičući se od kamenja koje je padalo po nama, a bilo je zbilja velikih bovana koji su nas mogli usmrtiti, shvatio kako je homoseksualnost nešto ozbiljno i sudbonosno.
To kako se šačica niskih, nabijenih, kratko ošišanih mladih žena neustrašivo zauzela za svoje dostojanstvo i pravo na različitost, kako se nisu povukle pred fašistima i vjerskim fanaticima i glupim nogometnim navijačima, već su ustrajale u borbi da ih svijet prihvati onakve kakve jesu, potreslo me do srži.
Tu sam počeo cijeniti lezbijke. One su danas možda moji najdraži ljudi. Nezahvalno je, naravno, generalizirati, ali nigdje kao među njima nisam našao takvog hrabrog, poštenog, dragog, osjećajnog naroda, odanih prijatelja i krasnih roditelja. Jutros je u mom omiljenom kafiću cijelo jutro pjevala Brandi Carlile, a ja sam se pišući ovaj tekst zaustavio samo na nekoliko minuta da čujem pjesmu “Mother”. Ako je negdje neka žena s više ljupkosti i srca pjevala o svome majčinstvu, ja ne znam za nju.
Ta country pjevačica odlučno zna tko je i tko želi biti, savršeno je sigurna u život koji vodi sa svojom suprugom i dvije male kćeri. Pa i inače, kad slušate ili čitate ispovijesti pripadnika seksualnih manjina, queer osoba, često vas zapanji njihova odlučnost. Lezbijke, gejevi ili transrodni, bez razlike, u vrlo ranoj, katkad i predškolskoj dobi shvaćaju da su drukčiji.
Najkasnije do puberteta sve su njihove sumnje raspršene. I koliko god im je katkad stresno i mučno skrivati se od vršnjaka i nositi sa spoznajom da su iznevjerili heteroseksualna očekivanja svojih dragih roditelja, mnogi od njih uporno slijede svoj put, hrabro idu prema vlastitom samoostvarenju, prema životu kakav jedino mogu živjeti.
Transrodni se čine osobito nepokolebljivi. On koji se rodio kao djevojčica, ali je oduvijek znao da je dječak i strašnim ga je jadom ispunjavalo kad bi mu mama odjenula haljinu, sedam gora mora pregaziti i sedam mora preploviti da bi se na koncu našao u pravom tijelu.
GOLEMI POTHVAT
Kad takav netko krene s opisima operacija i hormonskih terapija i natezanja s društvom i državom da ga se prihvati u njegovom novom rodnom identitetu, shvatite da nikad u životu niste nešto tako žarko žudjeli, ni oko čega se toliko trudili. Ne vjerujete ni da biste imali snage i ustrajnosti proći sve što je on prošao, razočarati obitelj, neke od njih vjerojatno i zauvijek izgubiti, otrpjeti poniženje, porugu, tjelesnu bol. Nema u vama takve hrabrosti.
Promijeniti se iz muškarca u ženu ili obrnuto takav je golemi pothvat, takva žrtva i odricanje da se pravo ne možete načuditi desničarima i konzervativcima koji to doživljavaju kao obijest, kao nekakvu neobičnu igru. Vidjeli ste kako su Željka Markić i Herman Vukušić došli u Sabor prosvjedovati zbog navodne pošasti transrodnosti.
To da je netko spreman na takvu potresnu transformaciju svoje osobe da će dati da mu odrežu d*jke ili p*nis s testisima njima je poput nekakvog pomodnog hira među dekadentnom omladinom iz umjetničkih škola, nešto kao tetoviranje ili piercing. Prije nekoliko dana doznali smo i da su dobili novac od Vijeća za elektroničke medije da bi nam znanstveno rastumačili epidemiju transeksualnosti, kako oni zovu tu stranputicu kojom se mladi u sve većem broju nesmotreno upućuju.
Ništa od toga, naravno, nije potkrijepljeno ozbiljnom statistikom. Brojevi koje desničari i konzervativci uzrujano izvikuju potpuno su izmišljeni, ali meni je od njihovih bezočnih pseudozanstvenih krivotvorina užasnije nešto drugo.
Njihova ohola, totalno nekršćanska uvjerenost da o nekome drugome znaju više nego što on sam zna, nadmeni stav da je nešto o čemu netko čitav život sanja samo glupa zabluda. Jer, oni su kompetentni kazati kojega je tko roda. Oni to razumiju bolje. Željka Markić ozbiljno drži kako je mjerodavna kazati tko je žensko. Ovome zadnjem bih se čak i nasmijao.
