Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
Andrej Plenković odlučio je kriminalni sistem kojim rukovodi zaštititi od novinara i medija.
Prijekim tonom, uz karakteristično podizanje obrva, najavio je promjene u Zakonu o kaznenom postupku i Kaznenom zakonu kojima bi se "curenje informacija" iz istraga i sudskih spisa tretiralo kao kazneno djelo. Budući da, prema dosadašnjem iskustvu, informacije koje "cure" u medije najčešće sadrže dokumente o malverzacijama, zloupotrebama položaja i koruptivnim rabotama visokih dužnosnika Vlade i HDZ-a, nedvojbeno je da je nova zakonodavna inicijativa usmjerena na zaštitu takve prakse od javnog uznemiravanja. Premijer je naumio kriminalizirati razotkrivanje kriminala.
Da se operacija vlasti nije fokusirala na izmjene ZKP-a i KZ-a, nego na izradu samostalnog zakonskog akta, njegov bi naziv, s obzirom na planiranu svrhu, trebao glasiti Zakon o zaštiti kršenja zakona. Ili, bolje, Zakon o zaštiti bande.
Skrušeno priznajem da me svaki put kada novine ili portali objave kakav sočan prijepis razmjene SMS-poruka među pripadnicima vladajuće garniture, a još bolje transkript telefonskih razgovora, gdje ovi udarnički diskreditiraju sami sebe, preplavi umjerena količina radosti, i to bez obzira na sadržaj indiskretno izložene komunikacije. Sam čin ogoljavanja, bezobzirni prodor u "privatnost" njuški na vlasti, privlačniji mi je od tematike, koja je ionako, skoro bez iznimke, kriminalne prirode. Bit će da je to zato što sam zlopamtilo.
Pored informacija koje iz državnih institucija (obično tužilaštva ili suda) cure u javnu sferu, naime, postoji i građa suprotna pravca kretanja: informacije koje iz privatnih sfera cure u državne institucije (obično policiju). Uz ove je potonje, doduše, umjesto o curenju, prikladnije govoriti o usisavanju, kako zbog metode, tako i zbog količine prikupljene "dokumentacije".
Tokom devedesetih godina HDZ-ova je vlast više od stotinu hrvatskih novinara kontinuirano držala "pod mjerama", prisluškivala im telefone, fotokopirala liječničke kartone, ispitivala rodbinu i susjede o njihovu kretanju i navikama... a da protiv ni jednog od njih nikada nije bila podignuta optužnica, niti je pokrenuta istraga, niti je postojala osnovana sumnja na kršenje zakona. Naprosto, bilo je dovoljno da ministar žandarmerije jednom u šest mjeseci potpiše nalog kojim se određuje nastavak primjene "mjera" nad autorom politički neprihvatljivih članaka. Poznato mi je, recimo, da je u mome slučaju iskorišteno najmanje šesnaest takvih naloga.
Zbog tih političkih zločina i neovlaštenih raskopavanja privatnosti nitko nikada nije odgovarao. Ministri redarstva Ivan Penić i Ivan Jarnjak, nakon smjene vlasti, sjedili su u parlamentu kao ugledni narodni zastupnici. Kartonske kutije s novinarskim dosjeima, pune transkripata njihovih privatnih telefonskih razgovora, i danas hrane štakore u nekoj od policijskih jazbina.
Treba li onda imati i trunčicu sluha za predsjednika HDZ-a – stranke koja je na poslovima nelegalnog nasilja nad intimom građana angažirala diviziju državnih službenika – kada danas podiže obrve i širi paniku jer "obavijesni materijali" putuju u suprotnome smjeru? Bilo ono zakonito ili ne, curenje informacija iz hadezeovskih državnih institucija prema novinarima i medijima doimlje se, u kontekstu "povijesne zbiljnosti", kao minimalna mjera poetske pravde. Sve drugo je, jasno, ogavni i aktualni kriminal.
No, Plenković je odlučio tome jednom zauvijek stati na kraj. Puna mu je kapa da svakih par dana trpi političke drame i udare na stabilnost vlasti, kada u novinama izađe nekakav dokument iz istrage koji pokazuje da njegova omiljena ministrica mažnjava milijune iz europskih fondova, ili da visoka funkcionarka stranke namješta unosne poslove probranim firmama za odgovarajući postotak, ili kad svjetlo dana ugleda SMS-prepiska njih dviju u kojoj se pozivaju na fantomskog "AP"-a, ili kad u tjedniku osvane transkript iz kojeg je jasno da njegov portparol ugovara zapošljavanje prijatelja u državnom poduzeću, ili da njegov omiljeni ministar razvija paralelni biznis osiguravajući platežno moćnim klijentima prenamjenu poljoprivrednih u građevinske parcele...
Evo formulacije: "Imamo danas spregu onih koji puštaju te poruke, onih koji su u trenutku uhićenja ministra Horvata znali o tome više nego policija i mi, koji smo sve to gledali uživo na televiziji. Nije to normalno. To nije mogao znati nitko tko nije povezan s nekim tko prati proces. Promijenit ćemo zato Zakon o kaznenom postupku, promijenit ćemo Kazneni zakon, i ovakve situacije da nam iz spisa nekontrolirano, namjerno, politički selektirano, aranžirano stvari izlaze van i čine nam političke probleme više se neće događati. To će biti kazneno djelo."
Ozlojeđenost kakvu demonstrira predsjednik Vlade posljedica je, između ostaloga, narcističke ozljede što ju je pretrpio. Iz optike vladara, naime, izvršena je nepodnošljiva agresija na njegov status upućenijeg od običnih građana. "Nije to normalno", kaže, da o hapšenju ministra netko zna više nego "mi". Jer "mi", zbijeni u pogonu vlasti, trebamo imati monopol na pristup rijetkim dobrima, pa tako i tajnama, koje i jesu tajne zbog toga što samo izabrani trebaju imati uvid u njih. Ovako, kada su prekršeni uobičajeni protokoli, kada "stvari izlaze van" i "čine nam političke probleme", vladar odjednom ostaje uskraćen za nekoliko stepenica moći, lišen pozicije s koje će druge vidjeti kao neobaviještene.
No, po strani od pukoga simboličkog gubitka, mimo činjenice da curenje informacija izaziva durenje ranjenog narcisa, u igri je prozaičniji i važniji rezon: utaja dokaza. Odatle histerična reakcija. Odatle najava represije. Odluka da se, pod firmom zavođenja reda i obrane pravne procedure, zakonom stigmatizira objavljivanje podataka o malverzacijama oligarhije potvrđuje kako je do kraja izoštrena svijest o tome da buduća "kaznena djela" ozbiljno ugrožavaju i destabiliziraju kriminalni poredak koji je već godinama na snazi. Zakon bi imao biti oružje koje jamčiti nastavak bezakonja.
Bez obzira na debljinu kože, nije naročito ugodno kada Marko Milić ostaje na funkciji premijerova portparola nakon što se iz objavljene prepiske sazna da je svoj položaj koristio kako bi zapošljavao prijatelje u državnim tvrtkama. Međutim – ipak ostaje. Taj ostanak bio bi neusporedivo ugodniji da dokumentarni tragovi njegove korupcije nisu postali javna svojina. I sada se radi na sistemskom uklanjanju razloga za nelagodu.
Razlog za nelagodu, prema tome, ne leži u činjenici da portparol Vlade zloupotrebljava položaj, trguje utjecajem i krši zakon – jer bi tada bio lakim potezom smijenjen – već u tome što njegova zloupotreba položaja, njegova trgovina utjecajem i njegovo kršenje zakona postaju općepoznati. Potrebno je, dakle, zakonsko osiguranje da će svinjarije vladajućih i njihovih lakeja ostati u zoni tajni, unutar ograđena teritorija kojemu obični građani nemaju pristup, drugim riječima: nužan je zakon koji štiti kršenje zakona. Andrej Plenković odlučio je stvoriti uvjete u kojima se može bez inhibicija odavati uzurpaciji.
S tim ciljem priprema se jedan od dosad najsnažnijih sistemskih udara na slobodu novinara i medija. Kao i uvijek, glavni adut je zastrašivanje. No, zna se dogoditi da takvi pokušaji ne završe sretno. Kombinacija faktički totalitarnih pretenzija i formalno demokratskih pravila igre nije najpovoljnija za konačni uspjeh. U labilnijim rukama alati za primjenu nasilja dosta često dovode do samoozljeđivanja. A i novinari nisu najzahvalnija sorta, umiju nanjušiti slabost i ugristi čim osjete da je dreser simulant.
Bude li tako, vladar bi mogao spoznati da nisu informacije jedino što curi. Kada dođu izbori, vidjet ćemo tko se sve ispišao iz HDZ-a.
