Smjer slobode
Zatekneš li se na optuženičkoj klupi, najbolja stvar koja ti se može desiti je da kraj tebe sjedi Marinko Čulić. To je kao da te nevolja zadesi u društvu starijega brata, koji onda po defaultu preuzima dio tvojih nemira i strahova, lišava te dvojbi, pazi da ne napraviš kakvu glupost, brine da te svojim držanjem stabilizira i očvrsne, ukratko, čini te otpornijim nego što uistinu jesi. Tako sam se osjećao kada smo se, silom prilika, te 1996. godine Marinko i ja, uz pomoć naših odvjetnika, u sudnici potukli s Franjom Tuđmanom. Marinkova mirnoća i nepokolebljivost, spremnost da bez kalkulacija prihvati rizik, umnogome su pridonijeli da i ja, skoro deceniju mlađi, tada potpuno osvijestim: da se nalazim na pravome mjestu i da moja profesija ima nekakvoga smisla.
Bio je to jedan od onih rijetkih momenata kada se činilo da istina može nauditi političkoj moći. Obično nije tako. Obično je obratno. Kao što svi znamo, istina je najčešće nemoćna, a moć je najčešće prijetvorna. Istina i politika nikada nisu bile u dobrim odnosima, što je Marinku bilo savršeno jasno, no nije imao nedoumica oko toga da se čvrsto stavi na stranu vjerojatnog gubitnika. Tako je, naime, shvaćao svrhu svoga poziva: suprotstaviti se neuvijenoj ambiciji političke moći da istinu samelje, da je učini nepostojećom ili – još mnogo gore – irelevantnom, da obezvrijedi same kategorije istine i laži kao orijentire prema kojima bismo se trebali snalaziti u stvarnosti.
U konkretnome slučaju, u članku s naslovom „Kosti u mikseru“, Marinko se drznuo Tuđmanovu aspiraciju da kontrolira kolektivnu memoriju usporediti s istim takvim težnjama Francisca Franca, a ovaj je na to uzvratio upravo onako kako bi to učinio Franco – državnim nasiljem nad novinarom. Istina je, dakle, taj put zaboljela, ali i izmamila novo izlijevanje neugodne činjenične građe. Sam sudski proces ukazao se kao završni i neoborivi argument inkriminiranog teksta. Ekspertizi je dodan laboratorijski dokaz. Umjesto da uništi istinozborca, vladar je doživio da ga prokaže nitkov iz ogledala. Čak je i izgubio pred sudom, doduše samo u prvoj rundi.
Na ovo ne podsjećam zbog toga da bih iz naknadne perspektive slavio jednu kratkotrajnu pobjedu – koja se, uostalom, ionako uklopila kao ornament u dugoročni poraz – već radi nečega sasvim drugog. Radi napomene da je borba važnija od ishoda, i da vjerojatni ishod – kod onih koji su istinski odani našoj profesiji – ne utječe na odluku da se borbi pristupi. Spremnost da se zbog istine sjedne na optuženičku klupu čini razliku između novinara i piskarala, između vjerodostojnih autora i takozvanih proizvođača medijskih sadržaja. A Marinko Čulić je, ne samo u tom pogledu, bio novinarčina.
O tome na svoj način svjedoči i njegova profesionalna putanja: od Večernjeg lista, preko Danasa, pa kratki rad za Nedjeljnu Dalmaciju, pa petnaestak godina u Feralu, pa isto toliko u Novostima… To je, ako bolje promotrite, kontinuirano putovanje od medijskoga središta ka medijskom rubu, od mainstreama ka margini. Dakle, suprotno od pravca kojim se sretno probija i afirmira ogromna većina hrvatskih novinara. Moglo bi se reći da ga je put vodio prema oslobođenim teritorijima, tražio je mjesta gdje će njegov kritički duh naići na dobrodošlicu, a ne paliti alarm za cenzuru; nasuprot sivoj žurnalističkoj masi, Marinka nisu rukovodili karijerni, već slobodarski motivi.
Taj smjer je bez sumnje paradigmatičan, jer prilično precizno ocrtava i izglednu budućnost struke. Mediji središnje struje bit će utoliko moćniji što se u većoj mjeri budu lišavali kritički raspoloženih profesionalaca. Paradoks našeg doba je u tome što se poduzimaju silni sistemski napori da informativni mediji prežive, a da novinarstvo odumre. Makar u onome smislu u kojem je profesija voljela tepati samoj sebi, kao o „sedmoj sili“, „četvrtoj vlasti“ i tome slično. Služenje istini i pravdi danas je dosta demodirano; u trendu je služenje političkoj i ekonomskoj moći. Već sam egzistencijalni put Marinka Čulića upućuje na to da kritičko novinarstvo, pod uvjetom da ima sreće, opstaje kao svojevrsno stanje izgnanstva.
Tu, na margini, uopće nije tako loše, barem utoliko što se možeš bez stida pogledati u oči i uspostaviti solidne odnose s nečim što se zove savjest. Mada je znalo biti neudobno: prisluškivali su nam telefone, vadili liječničke kartone, presretali na ulici, ispitivali u policijskim jazbinama, vucarali po sudovima, oglašavali u režimskim medijima kao neprijatelje države… Marinko ne samo što nikada nije podlijegao takvim pritiscima, nego je izgledalo da ga oni čine još konzekventnijim. I nikada sebe nije vidio kao žrtvu, nosio se s time gospodski, kao s regularnim usudom, „dijelom posla“. Takav je ostao do kraja, do ovoga varljivog doba kada su direktni režimski udarci zamijenjeni manje nametljivim – ali ne i manje podlim, a pogotovo ne manje efikasnim – vidovima iznuđivanja lojalnosti.
U Feralu – a isto tako i u Novostima – nije bio samo jedan od udarnih autora, nego i istinski redakcijski autoritet. Netko čijoj se intuiciji, pronicljivosti i skepsi vjeruje i prema čijim se stavovima ostali mogu ravnati. Bio je naš čovjek na osmatračnici, ako tako mogu reći, onaj koji prepoznaje raspored snaga na bojištu i sugerira smjer djelovanja. Dijelili smo istu averziju prema temeljnim pošastima našeg vremena: nacionalizmu i kapitalizmu, a na osnovu toga i utvrđivali distancu prema većinskom raspoloženju. Marinko na većinsko mišljenje, treba priznati, nije davao pet para, pogotovo kada je ovo nastupalo u pseudoreligijskom ključu, gušeći javni prostor fondom nedodirljivih svetinja – od kulta države, preko svete nacije, do mitskoga domovinskog rata – pred kojima je hrvatska građanska štampa pobožno klečala, a u istoj pozi uživa i danas. Prokletom ateistu nije padalo na pamet spuštati se na koljena.
Kao novinski pisac, pak, bio je nenadmašan. S očaravajuće elegantnom rečenicom, u kojoj nema ni viška, ni manjka, ni milosti. Savršeni spoj talenta, pameti i moralne konstitucije. Utoliko i nešto poput anomalije, primjerak neprilagođen zahtjevima suvremenoga medijskog tržišta. Za mene, jer prema takvome tržištu osjećam jedino prezir, Marinko Čulić predstavljao je hodajuću legendu, ali vrlo doslovno: utjelovljenje drevnih novinarskih ideala i vrlina, onih iz svetih spisa struke. Sada, na nesreću, i doslovno pod zemljom. Neka mu je ta zemlja laka. Na nama je da ne zaboravimo, ni njega, ni novinarstvo kakvo je stvarao. Inače nam nema spasa.
Viktor Ivančić, govor na komemoraciji u Novinarskom domu u Zagrebu, 6. veljače.
Izvor: Novosti, 10.2.2023.
