Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''
"Nije mu dobro, ne može disati", prošaptala mi je Andrea tog utorka, pamtim kao da je jučer bilo. "Rekla sam mu da bi možda trebao nazvati ravnatelja bolnice, ali me odj*bao", dodala je na rubu plača.
"Ravnatelja bolnice?! Jesi li ti normalna?", skočio sam. "Ali stvar je ozbiljna", pobunila se ona, pa dodala prestravljenim glasom: "Bojim se da neće dobro završiti." "Znam, znam, razumijem te, ali moraš shvatiti", pokušao sam joj objasniti, "ako se Vlado izvuče, možemo slobodno zaboraviti Beroševu ostavku!" "Beroševu ostavku?! Zašto...", promucala je Andrea zbunjeno, "zašto bi zaboga Vili Beroš dao ostavku?" "Točno tako", klimnuo sam glavom s dubokim podrazumijevanjem. "Zašto bi Beroš dao ostavku ako se Vlado izvuče živ i zdrav? Razmisli! Znam da ti je teško, što misliš, da mene veseli sve ovo?"
"Ali Beroš je sitna riba", pobunila se Andrea nakon nekoliko trenutaka, "mislila sam da je naš politički cilj rušenje hrvatske države i restauracija svjetskog komunizma!"
"Andrea!", lagano sam je ošamario. "Još si mlada, pa ne shvaćaš. Svjetska revolucija je proces koji teče. Misliš li stvarno da je zahtjevima iz Aprilskih teza 1917. Volođi Lenjinu politički cilj bila ostavka ministra poljoprivrede Viktora Mihajloviča Černova i rušenje buržoaske vlade Aleksandra Kerenskog zbog j*bene agrarne reforme? Ili možda neki drugi politički ciljevi? Možda obaranje cijelog neprihvatljivog kapitalističko-buržoaskog sustava, u kojemu su drugovi građani u Sankt-Peterburgu ubijeni od države koja bi ih trebala štititi? Razmisli!"
Andrea je zašutjela i zagledala se u pod.
"Što će onda biti s Vladom?", upitala me konačno s dubokom strepnjom.
"Vlada će pasti, ne brini. Vlada mora pasti, Plenković će otići, a to će biti samo početak", umirio sam je.
"Mislila sam na moga Vladu", prekinula me nesigurno.
"Ah, Vlado, naravno. Kad dođemo na vlast", pogledao sam je ravno u oči, "nazvat ćemo po njemu centralnu državnu marksističku školu za obuku kadrova u zdravstvu."
Ostatak priče znate. Tri dana kasnije naš drug Vladimir Matijanić izmučen je izdahnuo, danima uzaludno nazivajući infektologiju i hitnu pomoć. A nakon šest mjeseci traženja istine i pravde, Hrvatsko novinarsko društvo svojim je lenjinističkim Aprilskim tezama – dobro, više Februarskim – pozvalo na demonstracije i Februarsku revoluciju, objavivši u priopćenju za javnost kako "od danas, za svaki dan na funkciji ministra zdravstva Vilija Beroša odgovornim smatramo premjera Andreja Plenkovića i cijelu Vladu", ističući na kraju kako je "sustav, u kojemu je Vlado Matijanić ubijen od države koja bi trebala štititi svoje građane, za nas neprihvatljiv".
Tako je, eto, bilo. Ili je barem tako bilo ako je vjerovati ministru zdravstva Viliju Mihajloviču Berošu, koji je ovih dana na zahtjeve Hrvatskog novinarskog društva i Matijanićevih prijatelja odgovorio konstatacijom kako "HND i ostali ponovno koriste smrt svog kolege za ostvarivanje političkih ciljeva".
"Moju ostavku možete tražiti, ali nemojte kao novinari koristiti smrt svog kolege za neke druge političke ciljeve!", zaprijetio je na kraju ministar zdravstva Vili Beroš.
Ukratko, provalio nas je.
Prije šest mjeseci, konsterniran i zgađen naplavinom internetskog septičkog mulja nakon Vladine smrti, zauvijek sam napustio Facebook i društvene mreže. Na komentar jednog ubogog sitnog trola kako koristimo Vladinu smrt za svoje ciljeve, sjećam se, nadovezala se najezda leproznih skakavaca s najstrašnijim teorijama boljševičke urote, a vrhunac je bio komentar jednog štakora kako sam Matijanića i sam mogao strpati u automobil i odvesti na Hitnu pomoć, samo da sam htio. Ali – jasno – nisam, zato što mi to nije odgovaralo. Odnosno, kako je spremno zaključio drugi, zato što mi je Matijanić bio – konkurencija.
Tupo sam gledao u te komentare i stotine slinavih lajkača koji su ih odobravali, najdublje i najiskrenije, u svakom biološkom smislu zabrinut za ljudsku vrstu, a onda se bez riječi isključio.
I nikad to ne bih ni spomenuo, da šest mjeseci kasnije s tezama i retorikom dijarejične rulje s Fejsa nije nastupio glavom i bradom ministar zdravstva Republike Hrvatske. "HND i ostali ponovno koriste smrt svog kolege za ostvarivanje političkih ciljeva", viče Vili Beroš lakoćom sitne neke gnjide uhvaćene u društvenu mrežu, samo što ne kuca to u kućici na Fejsu u dva iza ponoći, kao anonimni neki VilliManilli u pauzi između dva drk*nja na P*rnHubu, već na sav glas i posve neanonimno, vrlo takorekuć nimno, punim imenom, prezimenom i funkcijom, u priopćenju za javnost s pečatom i zaglavljem Ministarstva zdravstva i Vlade Republike Hrvatske.
"Moju ostavku možete tražiti, ali nemojte kao novinari koristiti smrt svog kolege za neke druge političke ciljeve!", kuca ministar zdravstva VilliManilli komentar ispod priopćenja Hrvatskog novinarskog društva, ili pak diktira tajnici u Ministarstvu, svejedno, jer i ovo Ministarstvo i ova Vlada ista su ona naplavina mulja, koju od dijarejične rulje s Fejsa razlikuje još samo potpuna sloboda od anonimnog srama – mračni i vlažni san svakog štakora s društvenih mreža.
"Ministarstvo zdravstva i ja kao ministar ne bježimo od odgovornosti i ni od jednog pitanja našeg zdravstvenog sustava, pa tako ni od svih pitanja vezanih uz 'slučaj Matijanić', kako ga mediji vole nazivati", diktira onda ministar VilliManilli u dva iza ponoći. "Ja kao ministar ne bježim od odgovornosti, ni od svih pitanja vezanih uz 'slučaj Matijanić'", kaže on, pa praktički već u sljedećoj rečenici "kao ministar" bezglavo bježi i "od odgovornosti" i od svakog pojedinačnog "pitanja vezanog uz 'slučaj Matijanić'".
I gdje bježi sitni ministarski trol, gdje se "kao ministar" krije od "odgovornosti" i "pitanja"? Upravo iza Vlade Matijanića i "nekih drugih političkih ciljeva" njegovih prijatelja, pa u volšebnoj zamjeni teza koristi Matijanićevu smrt za neke druge političke ciljeve, odnosno obračun s onima koji pozivanjem na "odgovornost" i postavljanjem "pitanja" Matijanićevu smrt "koriste za neke druge političke ciljeve"!
Ministar zdravstva VilliManilli zamijenio tezu kod švercera polovnim tezama na Markovu trgu, a glavni švercer – među anonimcima iz taloga društvenih mreža poznat pod korisničkim imenom Šef – hvali mu posao. Ni sam ne bi bolje. A Šef zna sve o tome, od zamjenjivanja teza živi i bogami odlično zarađuje. Onomad, recimo – samo ovaj primjer – tezu kako ministar zdravstva mora otići jer je zdravstveni sustav ubio Vladu Matijanića – i jer se u pravnoj državi zna tko je nadležan za što – Šef je veličanstvenom zamjenom teza, o kojoj se priča do dana današnjeg, zamijenio za tezu kako Matijanića nije ubio Beroš, nego zdravstveni sustav, a u pravnoj državi zna se tko je nadležan za što!
Majke mi, baš tim riječima. "Kakve veze s tim ima Beroš? Je li Beroš bio u Splitu, je li se on javljao na telefon i savjetovao? U pravnoj državi kao što je naša zna se tko je nadležan za što!", mrtav je hladan nekoliko dana nakon Matijanićeve smrti napisao Šef u komentarima na Fejsu, ili izjavio novinarima prilikom posjeta Primorsko-goranskoj županiji, ne sjećam se sad, a nije ni važno.
"Sve što je u ovlasti Ministarstva zdravstva i ministra je i učinjeno, u okvirima zakona i stvarnih nadležnosti", Šefovom je tezom šest mjeseci kasnije zaključio VilliManilli, pa zaprijetio: "Nemojte kao novinari koristiti smrt svog kolege za neke druge političke ciljeve!"
"Otkažite sve, provaljeni smo!", iste sam večeri rekao drugovima iz Centralnog komiteta. "Provalili su nam sve neke druge političke ciljeve!"
"Provalili? Up*čkumaterinu, šta ćemo sad?", uspaničio se Viktor.
"Zamjena teza", prekinuo sam ga. "Moramo hitno zamijeniti Lenjinove Aprilske teze."
"Zamjena teza?! Odlično, ja znam tipa u Zagrebu", pribrao se Viktor. "Za što bismo ih mogli zamijeniti?"
"Razmisli. Vlast je teze do sada samo različito interpretirala, a stvar je u tome da ih se zamijeni", namignuo sam.
"Tako je!", lupio se moj drug po čelu. "Marxove Teze o Feuerbachu!"
