Piše: Ante Tomić, kolumna za Jutarnji list
Naša je tvrda zabluda da svijet postaje bolji, da smo svakodnevno sve pametniji, da uspješno rješavamo probleme, stavljamo kvačice kraj njih i neumoljivo nastavljamo prema sve većoj slobodi, pravednosti i blagostanju. Možda tako i treba biti. Vjera u sretniju budućnost evolucijski se razvila u našim umovima da bi lakše podnijeli očajne okolnosti u kojima živimo. Jer, tko bi uopće ujutro mogao ustati iz kreveta da zna da će uvijek biti isto, da nijedan problem zapravo nije riješen?
Gradonačelnik Pule zabranio je koncert narodne muzike, a ja sam se u mislima vratio u jedno prašnjavo, vruće ljeto otprije gotovo četrdeset godina. Na vojničkoj obuci stotinjak smo nas spavali dugačkoj baraci, gimnasticirali na asfaltiranoj pisti, trčali, skakali, puzali, urlali i pucali, rastavljali i sastavljali puške, kusali đuveč i prebranac i kenjali u nizu drvenih latrina na rubu šume, a čitavo vrijeme, sve od ljubičastog praskozorja do modre ljetne noći, iz zvučnika nam je grmjela muzika iz dvije kompilacijske kazete kapetana Umičevića, jednog niskog, debeljuškastog i brkatog oficirskog sadista. Nakon nekoliko dana to nas je iscrpljivalo gore od puzanja i kopanja rovova. Beskonačna zvučna petlja hitova Sinana Sakića, Dragane Mirković, Vesne Zmijanac, Šabana Šaulića i drugih novokomponovanih šampiona uništavala nas je gore od ijednog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.
A onda se jednom dogodilo čudo. Vježbali smo, sjećam se, stavljanje gasmaske. Stajali smo kao gomila čudovišno golemih kukaca, s okruglim staklenim očima i rilima od filtera za zrak, kad su cijelim krajem iznenda odjeknuli udarci po dobošu i živahan gitarski solo, a pjevač nas pozvao: “Pokupimo boje koje padaju sa neba. Dovoljan je dodir, samo to nam treba.”
I nije bilo nijednog među nama koji mu se nije odazvao. Vojnički stroj se raspao u kaotičnu rasplesanu gomilu. Topćući teškim vojničkim čizmama, zveckajući puškama, okvirima, bajunetima, ašovčićima, porcijama i drugim vojničkim budalaštinama što su visjele po nama, trapavo smo se uvijali mumljajući u maslinastozelenu gumu: “Igra rokenrol cela Jugoslavija, sve se oko tebe ispravlja i savija.”
No, nije to dugo potrajalo. Armija je odgovorila hitrim i žestokim protunapadom. Kapetan Umičević je spremno i bez kajanja pustio kuharičine sise, zakopčao se, pritegnuo opasač, zagladio brk i razdjeljak i kratkim nogama otrčao u sobu dežurnog vojnika. Ljutito je otkopčao futrolu i izvukao službeni pištolj. Drski saboter je ublijedio od strave. Oficir, srećom, ipak nije ciljao u njega. “Pucat ću u razglas”, zaprijetio je okrutnim glasom. “Vraćaj muziku, sunce li ti j*bem!”
“Oba nas je zanijela ašik žena ta-a-a-a!” zaorilo se ponovno poligonom kraj Slunja, a mi smo se poraženo zaustavili i u gasmaske opsovali gorku sudbinu. Da se Halid Muslimović, s onim svojim vragolastim plavim uvojkom nasred čela, u tome trenutku pojavio među nama, kunem vam se, svaki bi od nas sprašio cijeli okvir metaka iz kalašnjikova, svih trideset čađavih ćoraka u njegovom smjeru.
Mnogi od nas koji smo živjeli u to doba imamo slične uspomene, kako smo se nezadovoljno migoljili u diktaturi, kako smo više ili manje odvažno ustajali protiv socijalističkih autoriteta koji su nam propisivali koju muziku smijemo slušati, koje filmove gledati, koje knjige čitati. Kad sam prijatelju Teofilu ispričao zgodu s vojničke obuke, on mi je uzvratio svojom anegdotom iz Zagreba. Teofil je slušao punk i novi val, a njegov je tata bio visoki oficir, komandant inženjerske službe Pete armijske oblasti. Usprkos mnogim razlikama, među njima ipak nije bilo nesuglasica. Sve do jednom.
Došao je s tatom ručati u restoranu u Domu JNA u Ulici socijalističke revolucije, danas Zvonimirovoj, i ostavio na garderobi kod ulaza baloner koji je, po punkerskoj modi onoga vremena, na reveru bio ukrašen okruglim bedževima Clash, EKV, Laibach, Haustor i, između svih muzičkih, jedan čisto politički. Prekrižen broj sto trideset tri bila je akcija slobodoumne slovenske omladine, a zagovarala je ukidanje takozvanog verbalnog delikta, da se iz Kaznenog zakona SFRJ izbriše članak: “Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, bla bla bla, bla bla bla, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.”
Tata se sutradan uzrujan vratio s posla. Bedž s protudržavnom porukom nije, naravno, prošao neprimjećen. Desetar s garderobe budno je obavijestio pretpostavljene. Major obavještajne službe, kolokvijalno: bezbednjak, pokrenuo je široku istragu za bestidnim provokatorom. Teofil je taj put slučajno izmakao ruci pravde, ali je morao izabrati između revolucionarnih ideja i ukusnih i krepkih obroka po popularnim cijenama. Teškog srca izabrao se odreći ovoga drugoga.
Smiješno i nevjerojatno danas ovo zvuči mlađim naraštajima, djevojkama i mladićima rođenima u slobodi, pravednosti i blagostanju naših slavnih demokracija. Verbalni je delikt, hvala nebesima, zauvijek ostao u prošlosti, vidi se još samo kao mala točkica na horizontu. No, od prilike do prilike, otkrije se da baš i nije tako, već i danas ima zabranjene muzike i filmova i knjiga, samo što nas više ne stiskaju partijski sekretari i bezbednjaci, već namršteni popovi i cmizdrave pasivno agresivne časne. Katolički su komesari često i nesmiljeniji i gluplji od komunističkih. Prije trideset godina Parni valjak, na primjer, nije bio ni po čemu sporan, a u naše vrijeme se p*zde na Radio Splitu ispričavaju ako su stihom “Nedjelja, prokleta nedjelja”, jao, jao, nesmotreno povrijedili osjećaje vjernika kojima je nedjelja sveti dan.
Damir Martinović Mrle iz Leta 3 požalio se novinaru Indexa kako ograničenja koja nam se danas nameću nisu manja od cenzure koju smo trpjeli u Jugoslaviji. Jedva dan ili dva kasnije ovo nam se potvrdilo u odluci pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića da zabrani koncert narodne muzike, koji je sebi dao za pravo odlučivati što će se u njegovom gradu slušati, propisivati drugima što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo, upravo kao onaj kapetan Umičević kad je izvadio pištolj da puca u razglas.
Sjemeništarac i ministrant koji vodi Pulu oholo je zabranio se u njegovom gradu pušta “srpsko sm*će”, a organizatori koncerta svjedoče kako je djelovao pijano dok je to kazivao. To se ne čini nevjerojatno jer kad se Hrvati bune protiv srpske narodne muzike, ili turbofolka ili, kako oni kažu, cajki, to je u osnovi samo šovinizam. Hrvatima je zapravo problem da mrze Srbe, ali im je to nezgodno otvoreno kazati, barem dok su trijezni i sabrani, pa se izmotavaju pričom kako su srpski narodnjaci prostačka, umjetnički bezvrijedna muzika koja vrijeđa njihov istančani ukus izgrađen na Mladenu Grdoviću.
Prođe tako četrdeset godina, a nama jednog jutra dođe bistro da svijet ne postaje bolji. Ono što nam se činilo kao napredak bio je samo privid. Nijedan problem nije riješen. Hodali smo u mjestu. I dalje se moramo svaki dan suprotstavljati policajcima duha koji bi zabranjivali našu muziku, knjige i filmove. Dapače, sad je i gore jer se moramo zauzeti i za muziku koja nam je možda tuđa. Ako i ne volite narodnjake, ako slušate punk ili heavy metal ili elektroniku, ovo je vaša borba. U ime ljudske slobode i dostojanstva, svi smo mi i Sinan Sakić, i Vesna Zmijanac, i Šaban Šaulić, i Zorica Brunclik, i Duško Kuliš, i Ana Bekuta i oba Halida.
