Ante Tomić, kolumna za ''Jutarnji list''
Ništa ni u prirodi ni i društvu nije pravedno podijeljeno pa nije ni roditeljstvo. Jednima je taj dar uskraćen, premda se godinama muče i s prirodnom i s umjetnom oplodnjom.
Mnoge dobre, drage, pametne i čestite žene i muškarci trpe bolne hormonske terapije, drhtavim rukama otvaraju omotnice s nalazima i neutješno jecaju nakon trećeg, četvrtog ili sedmog neuspjeha. Zatim se odluče na posvajanje pa pišu molbe, razgovaraju sa socijalnim radnicima i psiholozima, obilaze kancelarije tražeći uvjerenja o nekažnjavanju, tjelesnom i duševnom zdravlju, potvrde da su zaposleni i stambeno zbrinuti, ali ni nakon te birokratske golgote im se katkad ne posreći.
Osobito uporni na koncu pođu po dijete na drugi kraj svijeta, u daleku afričku zemlju uništenu vjerskim i etničkim sukobima. Nekoliko je naših tako potegnulo sve do Zambije da bi neke kongoanske siročiće izvukli iz gladi i nasilja i po nepoznatoj osnovi, evo, već su dva i po mjeseca u zatvoru. Čuče iza rešetaka jer su nekome poželjeli biti mama i tata.
Nasuprot takvim nesretnicima, drugi djecu dobivaju bez ikakve muke, obično nehotice, incidentno, često i neželjeno, poslije jednog kratkog trenutka čistog veselja.
Njima se za roditeljstvo ne traži nikakva potvrda, ni da su pošteni, ni da su zaposleni, ni da imaju kuću. Očevima svakodnevno postaju pijanci, narkomani, kriminalci, kojekakav ološ i šljam, idioti i kreteni, esdepeovci, hadezeovci, kao i članovi Domovinskog pokreta i Mosta, a Ivanu Pernaru to je tajanstvenim slučajem čak dvaput uspjelo.
Vjerujete li u Boga, morate se složiti da je On nenadmašan komičar kad je ovom budalastom antivakseru i antisemitu, obožavatelju Hitlera i Putina i vjerojatno najluđem primjerku naše parlamentarne faune, između sve čudnovate zvjeradi koju su Hrvati u posljednja tri desetljeća birali na izborima, dao da ima djecu. Ivanu Pernaru to se prvi put dogodilo kad je imao osamnaest. Iz priče koju je nesebično podijelio s narodom, a on, znate i sami, ništa ne ostavlja za sebe, već čitav svoj smiješni život dijeli na društvenim mrežama, nepoznata mu se starija Švabica bogzna zašto, valjda u pijanstvu skinula i bez ikakve zaštite legla s njim.
Devet mjeseci kasnije kriknulo je jedno sluzavo i ljubičasto novorođenče, prvo koje je naslijedilo prvorazredne gene predsjednika Živog zida, ali njegova veza s njim nije dugo trajala.
"Kad se rodilo dijete, pozornost majke se podijelila između mene i sina, a očekivao sam da mi daje jednaku pozornost kao ranije. Došlo je do nategnutih odnosa i ona je to odlučila prekinuti", opisao je Pernar kasnije, a znajući kako je on razuman i zreo, lijepo ga možemo zamisliti gdje iz kuta sobe frustrirano gleda kako dijete siše mlijeko iz majčinih prsiju, kako mu je bolna nepravda da mali ćelavi podlac grabi nešto što je do jučer samo njemu pripadalo. I kakvom bi ga strašnom srdžbom ispunilo kad bi žena bebi napravila Čokolino, a njemu ništa.
Tu su se oni razdvojili, majka je sa sinom otišla u Njemačku, a nezaposleni medicinski tehničar ostao je u domovini. Strastveno se bacio u politiku, prvo kao član Hrvatske demokratske zajednice, a zatim kao njezin smrtni neprijatelj. Urlao je i ludovao sve dok ga nisu izabrali u Sabor.
Onda je urlao i ludovao sve dok ga nisu izbacili iz Sabora. Prošlo je nekoliko godina, a on nije postao ništa pametniji. Usput je negdje upoznao neku zubaricu pa i njoj napravio dijete, još jednog sina. Još jednog malog beznadnog Pernara.
To znamo jer se na društvenim mrežama hvalio kako mu dijete nije cijepljeno i kako ga je on sam, lično i personalno, selenom izliječio od autizma. Teške bolesti koju djetetu, uzgredno kazano, nijedan psihijatar nije utvrdio, postojala je samo u glavi njegova oca.
Sljedeće što se o ovome ludonji nekoliko mjeseci kasnije čulo je da s nekom Kanađankom jedri na Karibima i da su se njih dvoje negdje između Jamajke i Martinika žestoko isp*čkarali. Otkud sad Kanađanka i Karibi, zaprepastili smo se. Zar nema on malo dijete? Ispalo je da Ivan Pernar ni s ovom ženom više ne živi. Ponovno su mu brzo dosadile pelene i bočice. Možda se samo tu i tamo javi sinu liječenom autistu i njegovoj sirotoj majci.
Na kraju naše priče nalazimo ga kako leti u daleku afričku zemlju. Nije žalio novaca za avionsku kartu preko Beča i Kaira da bi otišao u Zambiju i posvjedočio kako neki naši nisu podesni za roditelje.
Od svih ljudi na svijetu, baš on, koji je u dvije žene neodgovorno ejakulirao i ostavio ih da se same snalaze s neugodnim posljedicama toga čina, našao se suditi tko može biti mama i tata, a neki su Hrvati, potpuno ozbiljno, zadivljeni. Ne mogu dovoljno nahvaliti herojstvo Ivana Pernara.
Hrvati, kao što znamo, od prilike do prilike mogu biti i oštroumna čeljad. Nije to ipak neka posebno velika oštroumnost. Ali, kad su tupi, to je nešto neviđeno, Hrvati su tupi kao ćuskije.
