Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Gotovo je! Neka nam dragi Bog pomogne, šapnula je nemoćno Ksenija Urličić nakon što je na “Dori”, festivalu koji je ona osnovala, a na kojemu se bira hrvatski predstavnik za eurovizijsko natjecanje, pobijedio Let 3.
Sve su novine donijele ovaj žalosni vapaj kao da je ne znam kakva užasna šteta učinjena, kao da smo sasvim propali. Kuku lele, naš će veliki ugled na prestižnoj međunarodnoj smotri glazbenog stvaralaštva s Letom 3 biti nepovratno izgubljen.
Razumno je, međutim, upitati što o tome zapravo zna Ksenija Urličić? Kome je ona autoritet? Spomene li se njezino ime, jasna nam je u uspomeni jedino sramotna afera da je Lejli Šehović, danas Lejli Filipović, zbog muslimanske vjere devedeset osme oduzet naslov miss Hrvatske, a sve drugo iz vremena kad je ova gospođa autokratski vladala u Zabavnom programu Hrvatske televizije danas je blijedo i mutno.
Nijedna pjesma na “Dori” nije ostala. Bezvezne poskočice što smo u posljednjih trideset godina s neispunjenim nadanjima slali na Euroviziju izmiješale su nam se u gustu, neraspoznatljivu kašu, gdje se više ne zna šta je Vanna, a šta Danijela, gdje završava Igor Cukrov, a gdje počinje Feminem i jesu li Maja Blagdan i Goran Karan ista osoba?
Javio se uskoro i televizijski reporter Andrija Jarak. I on je neutješan zbog pobjede Leta 3 i ne ide mu u glavu zašto na Euroviziju ne pošaljemo nekog velikog hrvatskog pjevača, neku pravu pop zvijezdu s glasom i stasom poput Tonija Cetinskog? Jarak valjda nije popio ginko kapsule pa je zaboravio da nas je i Cetinski jednom predstavljao. Bilo je to devedeset četvrte. Slaboumna rima “Dolazi kiša sa sjevera, boli tvoja nevjera”, kao da je ljubav išijas što se javlja kad se mijenja vrijeme, ugurana je u kompoziciju Željena Klašterke, komično nedarovitog zeta Ksenije Urličić. Onoga što nije završio u zatvoru.
Rovinjski slavuj kojega Jarak zaziva pjesmom “Nek ti bude ljubav sva” je samo do šesnaestog mjesta dobacio. I to čak i nije najgori naš rezultat. Ako bi se uopće provukli u finale, hrvatske su pjevačice i pjevači završavali na sedamnaestom, osamnaestom ili dvadeset trećem mjestu. Zaboravljeni na bekstejdžu tupo su buljili u jednu točku, jedva čekajući da odu u hotel i skinu sa sebe idiotsku svjetlucavu odjeću.
S izuzetkom jednog četvrtog mjesta Doris Dragović i Severinine “Moje štikle”, nema tu nikakve poznate hrvatske estradne škole, brenda koji ne smijemo olako potrošiti, prvorazrednog muzičkog proizvoda čiju kvalitetu valja zaštititi. Sjećanje vas vara, dragi gledatelji, slavna vremena hrvatske Eurovizije nikad se nisu dogodila. “Dora” je bila i ostala trećerazredna muzička predstava, beznačajnija od ratnog junaštva Ante Prkačina. Ako smo se i zaj*bali s Letom 3, tko će to uopće primijetiti u dugoj i plodnoj tradiciji naših eurovizijskih zajeba? Šta možemo izgubiti, a da nismo dosad punih trideset puta izgubili? Opustite se, to je samo muzika. Trebalo bi, navodno, biti zabavno.
Pored svih mediokriteta u bijelim kožnim jaknama sa zlatnim krilima, osvježavajuće je, napokon, vidjeti nešto izvorno, hrabro i duhovito. Nešto što neće biti otrcano ljubavno cmoljenje sa srcem u jednoj ruci i mikrofonom u drugoj, već žestoki, beskompromisni umjetnički čin nekolicine autentičnih munjara.
Transrodni našminkani muškarci s oficirskim kapama i čupavim brkovima i rakete iz kojih ej*kuliraju prskalice nisu ni tako vulgarni usporede li se sa svijetom koji opisuje pjesma “Mama ŠČ”. U svijetu u kojem WhatsAppom kruže snimke ruskih plaćenika kako maljevima ubijaju ratne zarobljenike, stvarno je glupo snebivati se da je netko stavio ružu na g*zicu.
Usplahireni malograđanski moralisti koji misle da muzika treba biti bezbrižna i slatka i ljepljiva kao sladoled, ispražnjena od vrijednosti i stavova, u jednu riječ, retardirana, uvredljiviji su od svake zamislive i nezamislive ludosti koju bi Zoran Prodanović Prlja i Damir Martinović Mrle mogli napraviti. Njih su dvojica, napokon, napravili prvorazrednu eurovizijsku pop pjesmu zaraznog refrena, nešto što ćete pjevušiti pod tušem. “Trajna-nina-armagedo-nona” odličan je muzički izbor za kraj svijeta, u trenutku kad onaj mali psihopat pošalje nuklearne bojeve u naše susjedstvo.
