Viktor Ivančić, kolumna za tjednik Novosti, 6.1.2023.
„Vidiš kako se historija uvija po kružnoj putanji, Francek. Sada, kad je nakon trideset godina hrvatske državne samostalnosti uklonjena granična barijera prema Sloveniji, pošteno bi bilo priznati da se ta granica prelazila bez pasoša i prije više od trideset godina. Krug je zatvoren. Samo što se sada malo pomaknuo s istoka prema zapadu.“
„Nemoj me zajebavati, Jožek. Počneš li opet s neumjesnim poredbama između Jugoslavije i Europske unije, bogami ću te tužiti Svetom Petru za uznemiravanje.“
„Daj ne žesti se, Francek. Pa moramo nekako ovdje gore prekratiti vrijeme. Samo sam htio napomenuti da ste, što se tiče državnosti, suvereniteta i sličnih magli, džabe krečili. O prelasku s nacionalne na ‘zajedničku valutu’ da i ne pričam.“
„Onda te moram podsjetiti, Jožek, da se u tvoje vrijeme doduše moglo iz Zagreba bez putovnice doći do Maribora, ali sada se može do Beča, Berlina i Pariza. To nije ista stvar.“
„Nije, Francek, slažem se. Sada je to malo šira ista stvar. Mada je meni, ako je riječ o ukusu, Maribor uvijek bio draži od Berlina. Ali ne možeš osporiti da je cijela ta pompozna priča o hrvatskoj državnosti i nacionalnoj autonomiji svedena na pretrčavanje iz jedne višenacionalne tvorevine u drugu.“
„Zna se zašto su Hrvati pobjegli iz Jugoslavije, Jožek, nemoj se praviti glup. Jugoslavija je bila tamnica naroda, a Europska unija to nije.“
„Prva tvrdnja ti je netočna, Francek, ali druga je ispravna. Europska unija zaista nije tamnica. Mnogo više nalikuje na popravni dom, gdje se zapušteni i neistesani narodi preodgajaju i discipliniraju, gdje ih se uči boljim manirama i moralnim vrijednostima. I to golom birokratskom prisilom, dakako. Polazi se od toga kako su narodi s delikventnom prošlošću nesposobni da sami znaju što je za njih dobro, pa im svijest o tome mora usaditi strogi pedagog, ako već ne žele biti izbačeni iz učionice.“
„Ozbiljni se novci vrte u toj učionici, Jožek, znaš i sam…“
„Znam, Francek, i to u ‘zajedničkoj valuti’, samo kažem… Pa dovoljno je vidjeti dolje ovoga tvog nasljednika, Plamenkovića, Planinkovića, kako li se već zove, dok plazi oko Ursule von der Leyen i naslikava se s njom po zagrebačkoj špici. Dosad još nisam vidio dojmljivije prizore nacionalnog samoponižavanja. Napuhao se dečko kao odlikaš koji je upravo dobio šest petica, okitio guzicu paunovim perjem i premišlja se hoće li učiteljici oblizati lijevo ili desno stopalo. A ova, opet, pršti od pedagoškog patosa, svakim djelićem svoje krhke figure emitira velikodušnu aroganciju tutora.“
„Joj, Jožek, tu si skroz u pravu. Meni je to bilo degutantno gledati. Samo sam čekao da se s cmakanja i žvaljenja pređe na ozbiljnije čulne radnje, nasred Trga bana Jelačića.“
„Teški šund, Francek. Ona njega tapša po obrazu, on njoj ljubi ručicu; ona njemu ‘my dear Andrej’, on njoj ‘danas je ovako lijep dan samo zbog vas’; ona njemu ‘ovo je čudo što ste postigli’, on njoj ‘ovo je povijesni trenutak’… On obilno slini i topi se od ponosa, a ona se kliberi u pozi udivljene skrbnice koja, neumjereno hvaleći svoga poslušnog đaka, odaje priznanje samoj sebi.“
„Da sam ja bio na licu mjesta, Jožek, barem bi se znalo tko je gore, a tko dolje…“
„Ne sumnjam, Francek. Pa onda još i taj ljepljivi malograđanski ambijent, taj drevni nagon Hrvata ka servilnosti, taj refleks iz kolonijalnog doba koji ih povija u struku, ta navada da padnu ničice pred svakim von der kurcem-palcem koji se udostoji da ih pohodi, te kavice sa šlagom na gradskom trgu plaćene tek štampanim novčanicama eura, taj Zagreb kao Beč u sitnom, kao periferijska ispostava renomirane filistarske jazbine, kao gipsani anđelčići koji ukrašavaju pročelje štale, kao aristokratski domjenak u sobi za poslugu…“
„Dobro, Jožek, zaustavi se. S druge strane ipak ne možeš zanijekati da Ursula von der Ovo-Ono reprezentira svijet zapadne demokracije. Europa, za razliku od jugoslavenskog mraka, ne pati od demokratskih deficita.“
„Molim?! Nemoj sad ti mene zajebavati, Francek. Kako je to Ursula došla do vlasti? Tko je to izabrao nju i onu njenu pobočnicu što je prati kao sjena, onu Dubravicu, Dubrovkinju, kako li se zove…?“
„Dubravku Šuicu. Ona je potpredsjednica Europske komisije, Jožek, naše gore list.“
„U redu. Kakav je to demokratski legitimitet Ursule i Dubravke? Gdje im je baza, Francek? Pa one su živi simbol demokratskih deficita. Niti ih je narod birao, niti su narodu odgovorne, niti im je narod udijelio plaću od više desetaka tisuća eura. Izabrao ih je Centralni komitet, kao i mene u doba ‘jugoslavenskog mraka’. Samo što ja svoj Centralni komitet nisam tajio, a plus toga sam uživao opću podršku naroda. Savez komunista je bio mala beba prema eurokratima i njihovoj ideološkoj propagandi.“
„Vidim da sam jedini ja imao i demokratski legitimitet i narodnu podršku. Je li tako, Jožek?“
„Tako je, Francek. I junački si to zloupotrijebio. Svaka čast. Ali figure kao Dubravka i Ursula su iz sasvim drugog filma. One su već na prvi pogled, ako ćemo biti iskreni, nešto poput Stanlija i Olija europske demokracije, igrom slučaja u ženskoj verziji. Čista sprdnja. Akteri u farsi koja zahtijeva od publike da je prati sa smrtnom ozbiljnošću. Izlegneš se u administrativnom inkubatoru i cvrkućeš o slobodi i biračkoj volji. Što je to nego autoritarna špranca u skupljem kostimu? Te dvije su hodajući dokazi da se Europa iz bastiona demokratskih vrijednosti polako ali sigurno transformira u grobnicu demokracije.“
„Pa sad, Jožek, nešto ne čujem da se u Europi u skorije vrijeme otvorio Goli otok…“
„Nemoj mi Goli otok nabijati na nos, Francek! U tvojim riječima je više zavisti nego zamjerke. Znam te dobro, ptico. Osim svega, je li zaista bitno što se tamnica u kojoj trune Julian Assange ne zove Goli otok?“
„Tko ti je taj, Jožek? Nikad čuo…“
„Nije važno, Francek. Nemojmo skretati temu na širenje prostora gulaga. Sad me intrigira isključivo ta hrvatska državotvorna kontradikcija.“
„Koja točno kontradikcija, Jožek?“
„Pa vidiš i sam, Francek, da se svi oni himnički napjevi o nacionalnoj samostalnosti i samodostatnosti, od kojih nam već tri decenije pucaju bubnjići, čak i ovdje gore, slijevaju u odu multinacionalnom zajedništvu. Čak su i tebe, kao rigidnog nacionalista i dokazanog protivnika takozvanih europskih načela, proglasili začetnikom toga puta.“
„To je šuplja priča, Jožek. Uzmi samo tu Plamenkovićevu zagrebačku paradu sa Stanlijem i Olijem. Je li ih netko dočekao i pozdravio? Je li im itko zapljeskao? Meni su na trgu klicale nepregledne mase, a njima mašu golubovi i plaćeni novinari.“
„Znam, Francek, ali službena naracija ipak upućuje na to da su Hrvati spremno ginuli za svaki od toposa svoje autonomije i državne suverenosti, koju su ‘sanjali od stoljeća sedmog’, kao što si sam isticao, dakle i za dobro zapišanu granicu, za nacionalnu valutu, za ‘hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu’, a sada s jednakom zdušnošću slave njihov gubitak. Ispada da Hrvati nisu oklijevali masovno žrtvovati svoje živote za ono čega će se euforično odreći. Je li, dakle, borba bila uspješna?“
„Čačkaš po općim mjestima, Jožek. Zna se da ima nacionalnih ideala koji se najenergičnije slave u trenucima kada bivaju iznevjereni. Tako se, uostalom, raspadala i Jugoslavija. Doduše, tebe tada nije bilo.“
„Nemoj me krivo shvatiti, Francek. Meni se mnogo više sviđa europska od samostalne Hrvatske. Potencijalno je ona ipak manje toksična za vlastito stanovništvo. A i euro mi je draži od ustaške kune. Ali me fascinira taj svjesno izabrani nesporazum, sasvim blizak šizofreniji. Ta državotvorna pompa koja nikako ne prestaje, iako je nezavisna i suverena Hrvatska stvorena tek kao kratki intermezzo između jugoslavenskog i europskog patronata.“
„A zbog čega bi to onaj jugoslavenski bio bolji od europskog, Jožek?“
„Znaš ti dobro zbog čega, Francek. U Jugoslaviji je Hrvat bio lider, a u Europi je batler.“
