Boris Dežulović, kolumna za portal N1
"Sutra ćemo dogovoriti s AP, i složimo mi kontru", naglas je s kompjuterskog ekrana čitala ravnateljica Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala.
– To piše Josipa Rimac – objasnio je jedan s naočalama. – A ministrica joj odgovara: “Već je on odmah rekao… Ali ja sam ljuta što je on dozvolio sve ovo.”
– Hm, “sutra ćemo dogovoriti s AP” – zamislila se ravnateljica USKOK-a. – Očito je AP ključ cijele priče. Imamo li ga još negdje?
– Imamo – skočio je onaj s naočalama i stao petljati po kompjuteru. – Evo. Ovdje Josipa priča kako je bila na sastanku u Ministarstvu uprave.
– “Pitao me AP kako me je Lovre dočeka” – čitala je ravnateljica USKOK-a. – “Ja kažem sve ok to nije tvoja briga.”
– Ima još. Ovdje Gabrijela zove Josipu da dođe kod nje u Ministarstvo: “Dođi kod mene. Jebale bi im sve od reda” – nastavio je očalinko. – Josipa na to piše, “ne bi AP pustio sad rošade”, a ministrica odgovara: “Pustio bi on, pustio”.
– I to je to? To je sve što imamo o AP?
– To je za sad sve – odgovorio je onaj s naočalama.
– Dobro. Za sad dakle znamo da će se ministrica europskih fondova u vladi Andreja Plenkovića i državna tajnica u Plenkovićevoj vladi “sutra dogovoriti sve s AP”, znamo da je Plenkovićeva ministrica rezignirana jer misli kako je “AP dozvolio sve ovo”, znamo zatim da je tajanstveni AP nakon toga pitao tajnicu kako ju je dočekao Plenkovićev ministar uprave, i znamo još da tajnica misli kako AP ne bi dopustio rošade u Vladi Andreja Plenkovića – u dahu je nabrojala ravnateljica USKOK-a, pa duboko uzdahnula. – Okej. Tko bi mogao biti AP?
Mukli, gluhi vakuum ispunio je veliku konferencijsku sobu.
– Ljudi, koncentrirajmo se malo. Tko bi mogao biti AP koji Plenkovićevoj ministrici ne dozvoljava rošade u vladi Andreja Plenkovića? – kružila je ravnateljica pogledom oko velikog konferencijskog stola. – Bilo tko?
Jedna krupna mušica u pravilnim se vremenskim razmacima tupo zabijala u prozorsko staklo.
– Ja imam ideju. Associated Press – konačno se javio jedan bez prednjeg zuba. – Novinska agencija. Razmislite malo. “Sutra ćemo dogovoriti s Associated Pressom.” Njih dvije očito odlučuju raskrinkati korupciju i izaći u javnost. “Pitao me Associated Press kako me Lovre dočekao”? To novinari rade. Novinari pitaju.
– To ima smisla – klimnuo je glavom jedan bez naočala. – Ali kako to AP ne bi dopustio rošade u vladi Andreja Plenkovića, što AP ima s tim?
– A ne, Josipa piše: “AP ne bi pustio…” Kužiš, “pustio” – užgao se bezubi. – Ona očito misli da rošade Andreja Plenkovića nisu dovoljno važne da bi ih Associated Press pustio kao vijest.
– Ne, ne – odbila je ravnateljica. – Plenkovićeve rošade su brejking njuz, nema šanse da agencije to ne bi pustile.
– Koje je to onda ime, AP? – predao se bezubi. – Šta im to znači?
– “Šta ime moje za te znači”, bravo! – ustao je u to jedan s džemperom na ve. – “Šta ime moje za te znači?/ Umreće ono ko šum vala/ Što tužno mije tuđa žala,/ Ko žagor šumski kad se smrači.”
– Šta je sad ovome? – zbunio se bezubi.
– “Šta ime moje za te znači”?! Čuvena pjesma najvećeg ruskog pjesnika, gospodo draga – natkrilio se onaj s džemperom na ve iznad stola. – A kako se pjesnik zove?
– Kako se pjesnik zove?
– AP! – poentirao je onaj.
– Ante Prkačin! – sjetio se jedan bez ičega. – Znao sam da je ruski čovjek, ali nisam znao da je pjesnik.
– Aleksandar Puškin! AP! – nastavio se onaj kriliti iznad stola, pa se osvrnuo oko sebe. – A pazite ovu: “Ja pamtim divno magnovenje/ kad sretoh tebe na svom putu,/ ko svetlih snova ostvarenje/ ko neba dah u zemnom putu.” Da, najslavnija ljubavna pjesma Aleksandra Puškina! A kako se pjesma zove?
– Kako se pjesma zove?
– “Za A. P.”! Posvećena njegovoj ljubavnici A. P. – trijumfalno je onaj raširio ruke. – Ana Petrovna Kernova!
– Kao prvo, ako je riječ o Rusima, ne reče se Ana Kernova nego Ana Karenjina – ispravio ga je jedan s ovolikim ušima. – Kao drugo, bolje onda Anton Pavlovič. Čehov.
– Kakve sad veze s AP ima Anton Pavlovič?
– Nema on, ali ima onaj iz njegove drame “Tri sestre”, ona p*čka od brata što je na kartama izgubio kuću, papučar kojemu se žena jebala s predsjednikom vlade. Zvao se Andrej, a prezime mu je bilo na P. AP. Andrej P… Kako mu je ono bilo prezime…?
– Konjsko – spremno je odgovorio jedan s prezimenom.
– Konjsko?! – zbunila se ravnateljica.
– Da, zar to nije ona Čehovljeva priča, “Konjsko prezime” se zove, kad generala Alekseja zaboli zub i hoće pisati čuvenom iscjelitelju, ali se generalov službenik ne može sjetiti iscjeliteljeva prezimena, osim da je nešto u vezi konja?
– Paripovič?
– Potkovljev?
– Protopopov?
– Nije Protopopov, on je u Čehovljevoj drami predsjednik vlade.
– Prozorov! – u tom ih je času prekinuo onaj s ovolikim ušima.
– Šta Prozorov?
– Sjetio sam se, Andrej se preziva Prozorov. Brat iz Čehovljeve drame “Tri sestre”, Andrej Prozorov. AP.
– Najprije, nije sve na kartama izgubio kockar kod Antona Pavloviča, nego kockar kod Aleksandra Puškina! – uvrijeđeno je upao onaj s džemperom na ve. – Inženjer Herman iz Puškinove “Pikove dame”, to svi znaju. I na kojoj karti je sve izgubio?
– Na kojoj karti je sve izgubio?
– Na pikovu asu! Shvaćate? As pik, AP!
– Čekaj, čekaj. As pik i tri sestre? Pa naravno! – skočio je sad jedan s dlakavim nozdrvama. – Nije Andrej Prozorov od Antona Pavloviča, nego Alice Pleasance!
– Koja sad Alice Pleasance?
– Djevojčica koja u Zemlji čudesa susreće žive igraće karte. “Alisa u zemlji čudesa”, bogati. Lewis Carroll.
– Alisa u zemlji čudesa?
– Tako je, sve se slaže – upalio se dlakavi. – Za “Alisu u zemlji čudesa” Carrolla inspirirale kćerke oxfordskog vicekancelara Henryja Liddella, tri sestre Liddell: Lorina Charlotte, Edith Mary i Alice Pleasance, kojoj je Carroll i posvetio knjigu. Pazite sad, ovo je najbolje: Alice Pleasance imala je samo deset godina! Bila je maloljetna, znači samo inicijali, shvaćate? AP!
Onaj bez prednjeg zuba, onaj s naočalama, onaj bez naočala, onaj s prezimenom i onaj s džemperom na ve impresionirano su gledali u dlakavonozdrvoga.
– Ja sam se sjetio “Tri sestre” – lecnuo se onaj s ovolikim ušima.
– Okej, da vidimo šta imamo – grozničavo je ravnateljica gore-dolje hodala sobom. – Tri sestre Gabrijela, Josipa i Ana Petrovna kontaktiraju Ruse i kod Antona Pavloviča dogovaraju susret s Andrejom Prozorovim, ljute što je taj kockar i lažov kod Aleksandra Puškina izgubio na kartama i “dozvolio sve ovo”, dopustivši da im kuća ide na bubanj. Andrej Prozorov se, međutim, pravi lud, “šta ime moje za te znači?”, pa Gabrijela nakon susreta, “ja pamtim divno magnovenje/ kad sretoh tebe na svom putu”, odlučuje da vladi premijera Protopopova jebe sve po redu. Ona i Josipa dogovore se onda premijeru Protopopovu umjesto Ane Petrovne podmetnuti maloljetnu Alice Pleasance, ali Aleksandar Puškin im ne dopušta rošade, pa Josipa kroz Zečju rupu bježi u Rusiju kod Antona Pavloviča, i nađe premijera Protopopova u krevetu sa ženom Andreja Prozorova.
– Na kraju je Andrej Prozorov pita, “kako te Lavrov dočekao?” – zadivljeno je dovršio jedan sa spojenim obrvama – a ona mu kaže, “sve ok to nije tvoja briga”.
– “Šta ime moje za te znači?/ Umreće ono ko šum vala” – slavodobitno je zaključio onaj s džemperom na ve.
– Up*čkumaterinu! – procijedio je jedan s dugačkim noktom na malom prstu. – Zna li Plenković za ovo?
– AP o ovome ne zna ništa – važno je dobacila ravnateljica USKOK-a.
– Šta ćemo onda?
– Najprije moramo locirati Alice Pleasance. Gdje bi mogla biti, gdje je Zemlja čudesa? – stisnutih je očiju ravnateljica gledala kroz prozorsko staklo u koje se tupo zabijala ona debela mušica, pa se okrenula i zaokružila pogledom oko velikog konferencijskog stola. – Bilo tko?
