Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Kad biste ga iznijeli na vrh nebodera i gurnuli preko ruba zgrade, bi li pet stotina sedamdeset pet kilograma težak koncertni klavir Steinway pao a) prema gore ili b) prema dolje? Bi li možda c) nastavio ravno prema Ljubljani ili bi d) ostao lebdjeti u zraku? Sve kad bi i takve stvari bile u ponudi kladionica, koeficijent na b) da će klavir pasti prema dolje, bio bi, eto, dramatično veći nego koeficijent na opkladu tko će na božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća u tradicionalnoj česnici pronaći novčić.
Svi znate za taj lijep srpski običaj: svake godine na naša Tri kralja, a na njiov Badnjak, Njiovo narodno vijeće u nekom boljem zagrebačkom hotelu organizira božićni prijem, na kojega pozovu društvenu i političku kremu Hrvatske i Zagreba pa kod gospođe Anđe iz Daruvara naruče česnicu sa skrivenim novčićem. Česnica je lijepo ukrašeni kruh što se tradicionalno peče za Božić i oko svečane trpeze dijeli gostima, koji ga onda lome i uzimaju rukama: u njiovu narodu vjeruje se da će onaj tko u svom komadu česnice pronađe skriveni novčić u predstojećoj godini biti, hm, pa recimo financijski blagoslovljen.
Godinama, recimo, redoviti je gost božićnih domjenaka Njiova narodnog vijeća bio pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. I svake godine, svaki put – a kad kažem svaki put, ne mislim na metaforički svaki put, nego na baš svaki od sviju mogućih svakih puteva, u svakom pojedinačnom matematičkom i fizičkom smislu svakog puta – u svom bi odlomljenom komadu česnice novčić pronašao upravo gradonačelnik Bandić.
Kako je to moguće, pitali ste se vi kao što se pitala i suvremena znanost, nemoćna da objasni taj izvanredni matematički fenomen. Da je, metnimo, umjesto pečenja česnice njiov drevni običaj s krova domaćinske kuće bacati koncertne klavire, i da su toliko puta za svih tih godina mitropolit zagrebačko-ljubljanski i Milorad Pupovac na krov Sheratona iznosili klavire pa ih bacali na Ulicu kneza Borne, barem bi jednom ta pola tone teška grdosija ostala u zraku. Ili pala prema gore. Svakako, prije bi se to dogodilo nego što bi u tradicionalnoj božićnoj česnici novčić pronašao neki nemilan nebandić.
S vremenom je postalo čak i malo neugodno – ispalo je, daleko bilo, da svoj financijski blagoslov upravo namještaju njegovoj gradonačelničkoj preosveštenosti – pa su se u Njiovu narodnom vijeću i Njiovo-njiovoj mitropoliji na sve načine dovijali kako bi barem jednom novčić u česnici pronašao netko drugi. Označavali su mjesto gdje je novčić, upadljivo nutkali taj komad i značajno namigivali gostima, sve ne bi li se božićnog džekpota domogla neka, štajaznam, umirovljena profesorica Njiove pravoslavne opšte gimnazije, ili barem kakav nižerangirani njiov doministar. I džabe. Svaki put bi se oko Njiova Preosveštenstva s česnicom okupio grozd glava, poput kokoši oko hranilice s krmnom smjesom, i svaki put bi se na koncu začuo promukli glas pokojnog gradonačelnika i njegovo trijumfalno: “Evo ga!”
I ćorava kokoš nađe zrno, kažu i naš i njiov narod, ali ova ga je ćorava kokoš bez greške nalazila baš svakog Božića. Jedne godine, pričao mi Duško Ljuština, u očajničkom pokušaju da izbjegnu blamažu čak su kod gospođe Anđe naručili česnicu bez novčića. Njegovo Preosveštenstvo dijelilo je kruh gostima, svi su folirali kao da traže novčić i kao razočarano uzdisali, Pupovac je kao nemoćno slijegao ramenima i govorio kako je novčić vjerojatno ostao u kuhinji kod gospođe Anđe, kad se u neka doba na opšte zaprepašćenje začuo promukli glas Milana Bandića: “Evo ga!” U pravoslavnoj teologiji taj se događaj naziva “Božićno čudo u hotelu Sheraton”.
Drugi put, recimo – sjetit ćete se toga puta, jer su ga snimale kamere, pa je snimak obišao cijelu mitropoliju – pravoslavni je pop, ne bi li se izbjegla svaka mogućnost da novčić opet završi kod Bandića, sopstvenim rukama lomio kruh tražeći jebeni novčić, pa ga kriomice dao nekom tipu do sebe. I šta? Trenutak-dva kasnije dvoranom hotela Sheraton začulo se poznato promuklo Bandićevo: “Evo ga!”
Sve otada, običaj je među hrvatskim pravoslavcima najveći hrišćanski praznik čestitati riječima “Srećan Bandić”. Svi su se tako pitali odakle gospodinu gradonačelniku imovina od dvadeset milijuna kuna, četiri stana u Zagrebu, kuća u Samoboru i raskošno imanje u Grudama, a on je samo uporno igrao Božićnu lutriju Njiove pravoslavne crkve i Njiova narodnog vijeća, marljivo sakupljajući novčiće iz česnica. Na dvadeset milijuna kuna procijenili su Bandićevo bogatstvo, onda znate koliko dugo je trajala ta lijepa tradicija.
I tko zna koliko bi još trajala, i koliko bi stanova i kuća nakupovao srećan Bandić, da na koncu – Bog da mu dušu prosti – nije umro.
Prvi božićni prijem bez gradonačelnika Milana Bandića održan je tako u hotelu Sheraton na pravoslavni Badnjak prošle godine. Iako je svečanu česnicu dijelio lično poglavar Njiove pravoslavne crkve, Njiova Svetost patrijarh Porfirije, sve je bilo pomalo sjetno i tužno. Domaćini su gledali visoke goste kako lome veliku pogaču i prebiru prstima po kruhu, uzalud čekajući da začuju onaj znani promukli glas, i kad se najzad začulo tanko, stidljivo “evo ga!”, svi su ostali zapanjeni: u svom komadu česnice – ja se evo i sad naježim kad se sjetim – novčić je pronašao Bandićev nasljednik, novi gradonačelnik Tomislav Tomašević!
Recite, kolike su šanse za to? U pravoslavnoj teologiji taj se događaj naziva “Bandićno čudo u hotelu Sheraton”.
U Njiovu narodnom vijeću onda su, šta će, digli ruke i shvatili da je riječ o Božjoj volji, višom silom s kojom se ne vrijedi boriti. Bandićna čuda postala su tako njiova nova božićna tradicija.
Ove godine, recimo, božićni je domjenak održan u znaku velikih promjena: prvi put organiziran je u Kristalnoj dvorani hotela Westin, po depeši njiova predsjednika Aleksandra Vučića zvanični je Beograd u znak zatopljenja odnosa poslao jaku delegaciju na čelu s ministrom vanjskih poslova Ivicom Dačićem, a u znak tog zatopljenja – kao i povijesnog uspjeha Vlade premijera Andreja Plenkovića i ulaska Hrvatske u eurozonu – u tradicionalnu je česnicu umiješen novčić od pedeset hrvatskih eurocenti s likom našeg i njiovog Nikole Tesle.
Da od velikih promjena ipak neće biti ništa – kao što ih u konzervativnoj i ortodoksnoj Njiovoj crkvi ne treba ni očekivati – pokazalo se kad je oko Njiove Svetosti grozd glava stao kljucati po kruhu poput kokoši oko krmne smjese, a kovanicu od pola eura uz trijumfalno “evo ga!” u zrak podigao, naravno, predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. Manje upućeni u njiove narodne običaje možda bi se i zapitali je li baš slučajno da novac, pored onoliko kokoši oko patrijarha, završi kod ćorave kokoši na funkciji premijera i predsjednika HDZ-a. Ne i domaćini domjenka: štoviše, zakleo bi se čovjek da su u Njiovu narodnom vijeću i Mitropoliji njiovo-njiovoj čak i malo odahnuli.
Što bi rekao i naš i njiov narod, bolje da crkne selo nego običaji.
Konačno, Božja volja nije nešto s čim se zajebava. Božja je volja iznad zakona matematike i fizike, ne vrijede tu ni zakon velikih brojeva ni teorija ćorave kokoši, i da je Božja volja tako htjela, prirodoslovne i pravosudne nauke danas bi se umjesto stanovima i kućama Milana Bandića bavile pet stotina sedamdeset pet kilograma teškim Steinwayjevim koncertnim klavirima na nebu iznad Zagreba.
Da, Božja volja. Osim, jasno, ukoliko vi nemate bolje i prihvatljivije znanstveno objašnjenje za bandićna čuda, taj izvanredni matematički fenomen po kojemu na njiovim božićnim prijemima Božju milost i novčić iz česnice uvijek pronađe onaj koji ga već ima. Tako, najzad, Njegova milost i funkcionira. Banda uvijek nađe pare.
Ili barem Njegova milost tako funkcionira otkako je ono prije dvije hiljade godina Isus Hrist na svoj pravoslavni rođendan ispuhao svjećice na torti, pa po starom jevrejskom običaju stao dijeliti tortu u kojoj je bio skriven zlatnik s likom kralja Heroda. Okupio se tada oko Sina Božjeg grozd visokih i niskih gostiju, poput kokoši oko hranilice s krmnom smjesom, kad se u neka doba začulo trijumfalno: “Evo ga!” I tko je to bio, tko je u Isusovoj česnici našao zlatnik s likom kralja Heroda? Naravno, sam kralj Herod Antipa. “Podajte caru carevo, a Bogu božje”, rekao je tada Hrist, eno kod Mateja u Novom zavjetu ako ne vjerujete meni.
Sve otada, eto, lijep je običaj kod pravoslavnih hrišćana podati Bogu božje, a caru carevo.
A Hrvatu njiovo.
