Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Ako je vijest nekome i izgledala kao déjà vu, to je bilo samo zato što je déjà vu zaista i bila. Priče poput te – a u pravilu je drama u malom mistu sa stotinjak udovica s mačkama i američkim penzijama pokojnih muževa, na pučinskom nekom otoku bez kafića, dućana, automobila i doktora opće prakse – Hrvatima su stalna novinska rubrika, poput vremenske prognoze ili Plenkovićeve izjave o uhapšenom ministru. Samo koji dan ranije, recimo, zvijezda dokonih hrvatskih medija bio je mladi doktor koji je, dva dana nakon što je diplomirao medicinu, zagrebački asfalt zamijenio mediteranskom arkadijom Lastova, otoka što je odlaskom mjesne doktorice na drugi posao prije nekoliko mjeseci ostao bez liječnika obiteljske medicine.
Prije Lastova bez doktora su tako ostali i na Braču – gdje, čitali smo, nemaju nijednog pedijatra, a jedini ginekolog je penzioner iz Splita na pola radnog vremena – pa kako neće na malom otoku Ižu, gdje su nakon punih stotinu godina ostali bez jedinog otočkog doktora. Uzgred i naravno, Makedonca. Iz Makedonije je bila i ona liječnica u Sućurju na Hvaru, koja je nakon isteka ugovora morala napustiti otok, pa je cijela nacija pratila dramu maloga mista koje preko novina očajnički traži doktora opće prakse, uzalud mu nudeći stan, plaću, bonuse i zjog za balote. A prije hvarske Makedonke zvijezda žanra, sjetit ćete se, bio je jedan naš mladi doktor koji je kao liječnik obiteljske medicine na zabačeni otočić Ist stigao ravno iz – Amerike.
Mladi doktor iz velikog grada u dubokoj provincijskoj vukojebini obećavajuća je premisa za romantičnu komediju o sudaru svjetova, kao opće mjesto popularne kulture kanoniziranu televizijskom serijom “Northern Exposure”, u nas prevedenoj kao “Život na sjeveru”.
Nije stoga bilo čudno što se priča o doktoru iz New Yorka u Cicelyju, Aljaska, dobro primila među Hrvatima. Serija o mladom velegradskom doktoru u aljaškim čavoglavama bila je po svemu domaća. Najzad, ni kultno “Malo misto” nije zapravo bilo ništa drugo doli crno-bijeli “Život na jugu”. Samo što je mladi dotur Luiđi, obrazovani liječnik sa studija u Padovi, sve čitajući Dantea i zajebavajući se s osebujnim domorocima u malom dalmatinskom Cicelyju dočekao godine za penziju.
Vijest objavljena prije nekoliko dana bila je stoga déjà vu iz stalne rubrike “vukojebina traži doktora”: sve po kanonima žanra, očajno malo misto traži ginekologa i pedijatra, nudeći svakome po općinski stan i godišnju naknadu od petnaestak tisuća eura. Da nam je po euro za svaku takvu priču u hrvatskim novinama, imali bismo za neurokirurga na Palagruži. Osim što ovaj put uopće nije bila riječ o nekom “našem malom mistu” na kakvom zabačenom pučinskom otočiću odsječenom od života.
“Križevci već godinama nemaju primjerenu zdravstvenu skrb zbog nedostatka liječnika, pa građani često moraju odlaziti u Koprivnicu”, zapanjen sam čitao vijest. “Pedijatra u Križevcima nemaju otkako je jedini prije četiri godine otišao u mirovinu, a ista je situacija i s ginekologom.”
Shvaćate, Križevci!
Ne neki dalmatinski korner sa stotinjak udovica i mačaka, nego grad od dvadeset tisuća stanovnika, niti sat vožnje udaljen od Zagreba! Ne duboka provincijska vukojebina, već sami županijski centar, po kojemu se županija i zove Koprivničko-križevačka. Ne malo misto s pedesetak kamenih kućica i crkvicom, nego grad s četiri osnovne i srednje škole, gimnazijom, višom školom, osam crkvenih tornjeva i dvije katedrale!
Ovaj put, eto, nije riječ o pučinskom otoku odsječenom od kopna i osuđenom na tri trajekta tjedno, nego o željezničkom i prometnom čvorištu između Zagreba, Varaždina i Koprivnice. Ne kakvoj zaboravljenoj hridi odsječenoj od života i osuđenoj na čekanje sezone, nego gradu koji se samo par mjeseci ranije u izboru Jutarnjeg lista našao među gradova s najvećim napretkom u kvaliteti života. Ne beživotni i besposleni bodulski Cicely s davno zatvorenom tvornicom sardina, nego grad koji je po stopi zaposlenosti deveti najbolji u Hrvatskoj. Ne pusti mali Ist sa stotinjak penzionera, nego Križevci, koji su samo par mjeseci ranije dobili status “Grada za mlade”, po kategorijama kao što su Zdravlje i sport, te Zapošljavanje i Demografija!
Bez ijednog zaposlenog ginekologa ostao je tako grad nagrađen zbog postignuća u Zapošljavanju i Demografiji, bez pedijatra ostao je grad koji je jednako tako nedavno – ne zajebavam se – dobio i status “Grada prijatelja djece”. Grad koji je, najzad, upravo predstavio strategiju razvoja “Križevci 2030. – energetski neovisan grad novih generacija”. Ne, shvaćate, Smojino kakvo malo misto s mračnim portama, pjacama, kalama i šporkim kantunima, nego… dobro, vidim da ste shvatili.
Pa je na koncu nacionalna vijest – upravo božićna priča – ispala kad je jedna mlada liječnica prije par dana potpisala ugovor na neodređeno vrijeme, deset tisuća žena i djevojčica konačno dobilo ginekologinju, a Hrvatska pravo božićno čudo. Baš kao da je doktorica iz velegrada stigla na Tretjitj, a ne u jedva pedesetak kilometara udaljen moderni, energetski neovisan Grad novih generacija, Grad za mlade i Grad prijatelj djece.
Bilo je, zar ne, zabavnije i romantičnije kad su doktori nestajali iz malih mista u dubokoj modroj vukojebini na kraju poznatog svijeta. Pratili smo nepretenciozne novinske romantične komedije o sudarima svjetova, sve uz kokice navijajući da u tristotoj epizodi “Southern Exposure” mlada i lijepa makedonska doktorica dobije državljanstvo, i da je Paško, direktora stare tvornice sin, osebujni mjesni poštar, jazz klarinetist, prevoditelj Sloterdijka i šaptač maslinama, konačno poljubi.
A onda su doktori počeli nestajati u pravim pravcatim gradovima, sa semaforima, kladionicama, Uberom i upravnim odjelima za gospodarstvo, financije, EU fondove i javnu nabavu: nekako u isto vrijeme kad i romantična priča o Gradu mladih koji traži pedijatra, objavljen je i šokantan podatak da je protekle godine od dvjesto hrvatskih liječnika zrelih za starosnu penziju čak stotinu četrdeset njih moralo ostati u svojim ordinacijama, a da je među ostalima više od šesto pedeset sijedih, bijelih glava starijih od šezdeset godina.
Hrvatski liječnici, ukratko, izumiru.
Oni mlađi od šezdeset bezglavo pak bježe ili u Njemačku i Kanadu, ili u Sabor i Vladu: valjda polovica svih ministara u dosadašnjih petnaest vlada bili su liječnici, a gotovo desetina zastupnika u Saboru i danas su doktori medicine. Čak i ona lastovska liječnica, koju je zamijenio mladi zagrebački doktor s početka priče, ordinaciju u tom sredozemnom raju zapravo je zamijenila – kancelarijom općinske načelnice. Kad se sve zbroji i oduzme, romantična pučinska vukojebina Hrvatska ovog časa traži najmanje dvjesto pedeset liječnika obiteljske medicine i ukupno čak dvije tisuće pedijatara, ginekologa, kirurga i doktora opće prakse.
Već sutra, čitat ćemo kako je Osijek ostao bez ijednog pedijatra, i kako Rijeka hitno treba doktora opće prakse, a Split ginekologa. Dobro, ginekologa sa savješću bez priziva Split zapravo već traži, ali znate na što mislim. U ovom trenutku, samo je pitanje vremena kad ćemo u novinama – pod naslovom “Lijepa božićna priča: vrevu američkog asfalta zamijenila spokojem rodne grude” – pročitati kako se “nakon završene specijalizacije u čuvenoj bolnici John Hopkins u Baltimoreu mlada hrvatska doktorica vratila u rodni kraj, pa Zagreb konačno ima liječnicu obiteljske medicine”.
Da, liječnici su u Hrvatskoj pred istrjebljenjem: lijepo je i plemenito, ne kažem, boriti se za spas bjeloglavog supa, sredozemne medvjedice i ostalih vrsta na rubu izumiranja, ali možda je vrijeme da se hrvatski aktivisti uključe i u spašavanje bjeloglavog liječnika i sredozemne doktorice.
Vama možda i ne izgleda dramatično kao što je bilo kad su u hrvatskom reprezentativnom nogometu izumrli lijevi bekovi, ali znate kako je rekao Albert Einstein: kad bi nestali svi liječnici, cijela Hrvatska izumrla bi u roku od četiri godine. Ili tako nekako.
Sačuvajmo stoga hrvatske doktore, spasimo ta prekrasna, pametna bića.
