Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Kad je u svibnju hiljadu devetsto osamdesete umro drug Tito, u Jugoslaviji je, bogzna otkud i kako, valjda po partijskoj direktivi, došao običaj saditi nekakva stabla ili grmlje. Uz travnjake oko općinskih zgrada nicali su kestenovi, kod bolnica drvoredi platana, u parkovima oko domova umirovljenika cvale su magnolije, pored škola uz more rasle su masline, a pored škola u unutrašnjosti smreke, a oko kasarni JNA regruti su čizmama nabijali zemlju oko mladih breza.
Svi su po volji mogli izabrati hoće li saditi bjelogoricu ili crnogoricu, nešto listopadno ili zimzeleno, krhko, nježno i maleno ili snažno, krupno i široke guste krošnje, jedini je uvjet bio da sadnica bude točno osamdeset osam u vječni spomen na osamdeset osam godina koliko je poživio najveći sin naših naroda i narodnosti. Od svih botaničkih vrsta prevladavale su ipak ruže, a da bi simbolika bila jasnija, grmovi su se katkad oblikovali u četiri slova: Tito.
Nekima će to danas biti smiješno i čudno, ali ni naše vrijeme nije bez ovakvih ulizivačkih, poslušničkih gesta. Četveroslovno zasađene ruže su smiješne i čudne upravo kao što je smiješno i čudno na trafostanici naslikati vukovarski vodotoranj i glavu Slobodana Praljka.
Onda kao i sada, naš narod jednostavno uživa pokazivati svoju odanost režimu. Od njihove ljubavi za ovu državu veća je samo mržnja za onu državu, premda nije rijetkost da su i onu, Jugoslaviju, dok je trajala, svim srcem voljeli, da su iste osobe u različitim epohama i sadile ruže drugu Titu i oslikavale trafostanice hercegovačkim generalima i vukovarskim vodotornjevima.
Elem, jedan je Titov ružičnjak u Zagrebu preživio sve političke promjene. Kad su svi drugi tragovi na prošli režim odavno uništeni, svi mramorni narodni heroji smrvljeni u prašinu i sve brončane spomen-ploče skinute s pročelja i prodane u sekundarni otpad, osamdeset osam ruža svakog je proljeća i dalje, četrdeset tri godine od Titove smrti, prkosno širilo svoje latice uz pločnik Domagojeve ulice i mirisalo, baš onako, jugoslavenski.
Naoko bezazleno cvijeće svojim je korijenjem podrivalo temelje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Korijen je ruže, istina, plitko u zemlji, ali bogu hvala, ni Republika Hrvatska nije duboko. Tako je nekako vjerojatno razmišljao Tomislav Karamarko kad je prije nekoliko dana u prolazu opazio to izdajničko cvijeće.
Tu se odmah odmah prepoznaje školovan kadar, tu vidite što nekadašnjeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova i šefa obavještajnih i protuobavještajnih agencija razlikuje od nekakvih policijskih i špijunskih diletanata. Hortikulturni kriminal nije promakao njegovom iskusnom, pronicljivom oku.
Spretno je uk*bao djelo nepoznatog vrtlara, ili je možda ispravnije kazati baštovana, u rekordno kratkom roku. Prvih dvadeset četiri sata nakon zločina je najvažnije, slažu se gotovo svi kriminalistički autoriteti, a ovdje je prošlo jedva nešto manje. Tomislavu Karamarku trebalo je četrdeset tri godine da skonta kako je na travnjaku u Domagojevoj nešto suspektno.
On je, nažalost, već neko vrijeme izvan sustava, i država i HDZ su se lakomisleno odrekli njegovih profesionalnih usluga, morao je vratiti pištolj i značku pa se nije mogao sam obračunati s cvijećem, već je samo na Facebooku upozorio na njegovo neprijateljsko djelovanje.
Natuknuo je usput da je i zagrebački gradonačelnik Tomašević, rođen hiljadu devetsto osamdeset druge, dvije godine nakon Titove smrti, nekako u dosluhu s ružama. Kako je to Karamarko opisao, cijela je urota ispala, kao da agenti komunističke tajne policije, kolokvijalno Udbe, u gumenim čizmama lutaju našim glavnim gradom, do zuba naoružani grabljama, motičicama, kanticama za zalijevanje i vrećama dušičnog gnojiva.
I odmazda je uskoro uslijedila, prije nego što su komunalne službe stigle bilo što napraviti. Ako je Tomašević i želio poslati nekoga, dvojica u crno odjevenih mladića, nekakvi valjda domoljubi, starčevićanci, pravaši, volonterski su uklonili ostatke nenarodnog režima. Grmovi ruža su, kako se to stručno reče, lustrirani. Gotovo je sa cvijećem na travnjaku u Domagojevoj. Sve je prekopano.
Moglo se to možda i drukčije riješiti, s manje truda. Umjesto da su mučno iskorjenjivali osamdeset osam ruža, mladićima bi mnogo jednostavnije bilo da su između slova nasumično posadili desetak, dvadeset novih grmova i političku poruku cvjetnjaka učinili nečitljivom. Bilo bi to i ljepše, i lakše i bolje za okoliš, ali j***š ga, tko će Hrvatima dati pameti da se toga sjete.
