Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
Kako vrijeme prolazi, ulaže se sve više mašte, energije i sredstava u zaštitu hrvatske vlasti od razdraganih stanovnika. Činjenica da ovdašnji građani, potaknuti uzornim funkcioniranjem države i radom vladajućeg aparata, sve češće pucaju od sreće, postaje urgentno sigurnosno pitanje. Ima li oklopa koji bi zadovoljio potrebe takva progresa?
Čini se dobrom zamišlju da vlada Andreja Plenkovića što prije otvori razgovore sa svojim američkim partnerima i nalogodavcima – čije čelične ratne grdosije zadnjih mjeseci intenzivno plutaju pred hrvatskom obalom, zagađujući plavi Jadran enormnom količinom govana, naftnih derivata i plastične ambalaže – o rentiranju jedne od plovećih pokretnina za potrebe upravljanja Republikom Hrvatskom.
Krstarica srednje veličine, s cijevima topova i raketnih bacača okrenutim prema žiteljima na kopnu i okolnim otocima, bila bi sasvim dovoljna da se u nju smjeste sva vladina ministarstva s popratnim službama, uključujući do zuba naoružane sigurnosne trupe. Nosač aviona bio bi još bolji, mada i nešto skuplji, jer bi odatle mogli uzlijetati redovni putnici za Bruxelles, da se izbjegne rizični zagrebački aerodrom, kao i helikopteri koji će odabrane odvoziti do omiljenih ljetovališta i lovišta. Da ne spominjemo prostrane hale za kulturni, rekreativni i parlamentarni život.
Nekoliko milja morske distance od matičnoga stanovništva, plus bojeve glave, uvelike bi povećali osjećaj zbrinutosti, a time i ukupan radni učinak. Posao ne pati tek kada čovjek zna da mu je glava na sigurnome. A Hrvati, koji se brzo naviknu na sve, naviknuli bi se i na prijestolnicu kod Palagruže. Krajnji je čas da premijer Plenković o tome povede računa, jer sadašnje su prilike sve samo ne zadovoljavajuće. Naime:
Audi sa specijalnom sigurnosnom opremom neće ga spasiti.
Da je vlada Andreja Plenkovića lani kupila četiri luksuzna Audija A8 L50 TDI QUATTRO, s posebnom sigurnosnom opremom, za transport zaštićenih njuški (predsjednikȃ Vlade, države i Sabora, te ministra unutrašnjih poslova), saznalo se tek kada je to nedavno otkrio novinar Indexa Ilko Ćimić (pišući, doduše, o dvije novonabavljene limuzine). No ni jedna od institucija kojima se Ćimić gotovo mjesec dana obraćao nije mu htjela otkriti koliko su prometala koštala, iako su plaćena sredstvima iz državnog proračuna. Potrošnja javnoga novca tretirana je kao državna tajna. Iz MUP-a su mu tek saopćili da su nova vozila nabavljena zbog toga što ona stara “više ne ispunjavaju sigurnosni standard”. Šoping je obavljen zbog “sigurnosne prosudbe”, odnosno “procjene sigurnosnog rizika”, odnosno “provođenja mjera osiguranja štićenih osoba najviše kategorije”.
“Sigurnosni standard”, kad je riječ o premijeru i drugim licima iz njegove “kategorije”, ovdje treba shvatiti kao čistu iluziju, jer:
Audi sa specijalnom sigurnosnom opremom neće ga spasiti.
Informativni nered dobio je na ljepoti kada je novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš, nekadašnji portparol MUP-a, u članku čija je skrivena ambicija demantirati Indexov tekst, objavio da nije riječ o blindiranim vozilima, nego o serijskim modelima Audija, “koji doduše imaju dodatne pakete opreme”, a da svaki od ta četiri (ne dva) luksuzna primjerka košta nešto više od 800.000 kuna, što je podatak kojemu se može i ne mora vjerovati, a pametnijim se čini zaigrati na drugu (skuplju) opciju. Miljuš ga je doznao “od izvora koji je sudjelovao u nabavi navedenih automobila”, dakle od dubokog grla. Službeno, međutim, institucije i dalje postojano šute. Čuvaju tajnu i tek preko posrednika pobijaju neprecizne elemente novinarskog otkrića. Drže se načela da hrvatski građani ne smiju znati koliko vlastitoga novca izdvajaju za zaštitu hrvatskoga premijera od hrvatskih građana.
Duboko grlo, opet, ne špijunira samo u slobodno, nego i u radno vrijeme, jer je iz MUP-a puštena obavijest da su Audije kupile sigurnosne službe, i to “koristeći zakonom propisanu mogućnost nabave vozila potrebnog sigurnosnog standarda”, tako da se nitko ne upita zašto za nabavku limuzina za guzonje nije raspisan javni natječaj. Eto kombinacije: tajne službe troše javni novac u tajnim iznosima, a onda taj iznos tajnim kanalom doturaju javnosti. Što se premijerove sigurnosti tiče, uostalom, sasvim uzaludno, jer:
Audi sa specijalnom sigurnosnom opremom neće ga spasiti.
Priča postaje interesantnija ima li se u vidu da je 2018. vlada Andreja Plenkovića za “štićene osobe najviše kategorije” kupila i dva blindirana Mercedesa S-klase, koji su koštali čak 13 milijuna kuna (svaki po šest i pol!). Šoping je tada obavio MUP, a u uvjetima natječaja stajalo je da svaki automobil mora biti opremljen “nosačima za strojnice, senzorima za suzavac, specijalnim pneumaticima i naplatcima koji omogućuju kretanje bez tlaka”. Također da mora imati 460 konjskih snaga. Također i “minimalnu balističku zaštitu razine VR9”, što u prijevodu znači da ga meci ne mogu izbušiti.
Nakon što je Danijel Bezuk rafalima iz kalašnjikova poškropio Banske dvore, Plenković se redovno vozio u blindiranom Mercedesu, pa se postavlja pitanje zašto mu sada trebaju novi Audiji. Je li Mercedes kupljen 2018. izašao iz mode? Jesu li se pokvarili nosači za strojnice ili senzori za suzavac? Je li crko karburator? Ili suvozač? Ništa o tome ne možemo znati, jer je zaštita koju građani plaćaju da bi se premijer zaštitio od građana u zoni državne tajne. Jedino što o skupocjenim crnim limuzinama, putujućim oazama premijerove sigurnosti, pouzdano znamo je sljedeće:
Audi sa specijalnom sigurnosnom opremom neće ga spasiti.
Paranoja je prirodno stanje duha autoritarne vlasti. Prvotimci vladajuće oligarhije navlače sve deblje oklope, jer ih more sve veće brige zbog mogućih izljeva ljubavi s ulice. Hrvatska nikada nije spadala među zemlje gdje državni dužnosnici odlaze na posao tramvajem, biciklom ili osobnim autom: takve se šminkerske tradicije drže još samo u nordijskim vukojebinama poput Finske ili Švedske. Ovdje dominiraju običaji kakvi važe u Belgiji, Luksemburgu, Rusiji i Sjevernoj Koreji. Ministri se ne pojavljuju na otvorenom prostoru bez čopora izbrijanih zaštitara sa sunčanim naočalama u obliku slonovskih suza. Vozni park najsporednijeg ministarstva kakvoćom parkirana čelika nadmašuje bolje opremljene vojarne i samo je pitanje dana kada će, umjesto Pirellijevih guma, asfaltnu podlogu strugati gusjenice.
Opasnost, naime, vreba iza svakog ugla. Plenkovićeve gorile bez pardona su hapsile čovjeka koji ga je na Korčuli dočekao pozdravom “Dobrodoša Ćaća”. Plenkoviću su puna usta terorista i njihovih “inspiratora”. Plenkoviću su puna usta ruskih agenata i plaćenika. Što drugo da radi vlast koja stalno proizvodi neprijatelje nego da se stalno brani od neprijatelja? Ali uzalud, uzalud:
Audi sa specijalnom sigurnosnom opremom neće ga spasiti.
Zanemarimo li kriterij “sigurnosnog standarda”, u igri je demonstracija moći o tuđem trošku. S koliko se konjskih snaga vozi, to vladajućoj marvi nikada nije bilo svejedno. Kad čovjek bolje razmisli, šest i pol milijuna kuna za oklopni Mercedes, to nije cijena, nego psovka, kao što – recimo – ni mjesečni prihod od blizu trideset tisuća eura Dubravke Šuice nije plaća, nego je psovka. Razlika nije vrijedna spomena: blindirana limuzina je uvreda na četiri kotača, dok je Dubravka Šuica uvreda na dvije noge.
“Sigurnosni standard” tu ima, što bi rekao predsjednik HDZ-a, dvostruku konotaciju: on je i privilegija i izlika. Dobro je prisjetiti se stambenog objekta gdje je (prije rođenja Hrvatske) bio smješten dom Franje Tuđmana, a koji je (nakon rođenja Hrvatske) zbog “sigurnosnih razloga” očišćen od ostalih stanara, da bi se u otete stambene jedinice potom uselili sinovi, kćerka, unuci… i učas posla je bivša stambena zgrada preobražena u pomno štićenu rezidencijalnu tvrđavu.
Ipak, dok se vozi u elitnoj crnoj limuzini, hrvatski premijer nema razloga za spokoj. Sigurno je da neće voditi brigu o tome što vozila hitne pomoći ne dolaze po starce, pošto se, za razliku od fizičke zaštite vladara, na zdravstvenoj zaštiti građana štedi, no bilo bi nesmotreno da se previše opusti.
Jer:
Audi sa specijalnom sigurnosnom opremom neće ga spasiti.
Jer:
Naši pogledi, ispunjeni prezirom, prodiru kroz gvožđe.
