.jpg)
Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Pojava se u meteorologiji zove "perfect storm": "savršena oluja". U popularnu kulturu ušla je na velika vrata, blockbusterom “The Perfect Storm” sa Georgeom Clooneyem, snimljenim prema istoimenoj knjizi novinara i pisca Sebastiana Jungera o katastrofalnoj “Halloweenskoj oluji” koja je 28. listopada 1991. na moru ispred Nove Škotske digla valove od trideset metara i ubila dvanaest ljudi. Kako u Jungerovoj knjizi objašnjava meteorolog Robert Bob Case, legenda američkog National Weather Servicea, riječ je o rijetkom susretu tri meteorološka fenomena: kad se topli zrak generiran niskim tlakom sudari s hladnim zrakom generiranim visokim tlakom, taman u trenutku kad tuda nailazi – tropski uragan.
Savršena oluja, majka svih oluja.
Ne događa se često, tvrdi Bob Case – tek jednom u stoljeću – ali kad se dogodi, ne želite biti tamo.
Kao što ćete vrlo brzo poželjeti da niste u Hrvatskoj.
Iako se nešto slično “perfect stormu”, samo neusporedivo gore, Hrvatima sprema upravo ovih dana, čini se da nitko ozbiljno ne shvaća upozorenja. Kao u svakom čestitom filmu katastrofe, sve po kanonima žanra, gdje lokalni neki meteorolog otkrije kako se sprema majka svih oluja, ali ga nitko živ ne j*be – tako se, eto, i ja osjećam, već danima uzaludno upozoravajući kako Hrvatsku čeka “savršena oluja” kakva nikad nije viđena, iznimno rijedak susret tri astronomska i meteorološka fenomena u Hrvatskoj: sudar vlažne suptropske i kontinentalne klime na istoku Sjedinjenih Američkih Država s vrućom i suhom klimom saharskog pustinjskog pojasa, taman u trenutku kad na Bliskom istoku nailazi zimski solsticij.
Kakve bogati veze s Hrvatskom ima susret američke i saharske klime s bliskoistočnim solsticijem?
Vjerujte, ne želite čuti.
Opa, sad odjednom želite? U redu.
Zimski solsticij, kao najkraći dan u godini, s kojim počinju duži dani i buđenje života, na Bliskom istoku i u drevnoj Siriji slavljen je kao rođendan Elagabala, boga Sunca. Štovanje boga Sunca kao Sol Invictus, kult Nepobjedivog Sunca, usvojili su rimski osvajači, u čijem je kalendaru zimski solsticij padao 25. prosinca: kad Rimljani kasnije s istoka jednako usvoje i kršćanstvo, Crkva će nakon dugogodišnjih prijepora u četvrtom stoljeću upravo na taj blagdan upisati rođendan Isusa Krista. Konačno, kad tri stoljeća kasnije opat Martin stigne među divlja plemena na istočnoj obali Jadrana i upozna ih sa zavodljivim kršćanskim konceptom otkupa grijeha, Božić će prihvatiti i Hrvati.
Dobro, to smo riješili. Božić. A vlažna suptropska i kontinentalna američka klima?
Vlažna suptropska i kontinentalna klima bila je savršena za razvoj poljoprivrede na američkom istoku, koji je živio od golemih nasada kukuruza, pamuka, soje i duhana. Završetak jesenskih poljoprivrednih radova prvi su, što se zna, počeli slaviti u Virginiji, odakle se običaj zahvale na bogatoj žetvi proširio najprije kao vjerski, potom pučki, a uskoro i nacionalni blagdan, uglavljen na posljednji četvrtak u studenome, poznat kao – Thanksgiving.
Razvojem industrije u devetnaestom stoljeću i rađanjem konzumerskog društva u dvadesetom, Thanksgiving je počeo označavati i početak sezonskih božićnih rasprodaja. Nakon Drugog svjetskog rata ustanovljeno je pravilo da te rasprodaje počinju u petak, dan nakon Thanksgivinga, i nastao je Black Friday, zloglasni Crni petak, dan kaosa i nereda u trgovačkim centrima, običaj koji će naposljetku u dvadeset prvom stoljeću iz Sjedinjenih Država stići i među divljake na istočnoj obali Jadrana.
I to smo, eto, riješili. Sad vam se razdanjuje: Crni Petak i Božić.
I ovog petka će se tako, kao i prethodnih godina, u Hrvatskoj susresti vlažna američka suptropska i kontinentalna klima s bliskoistočnim zimskim solsticijem, udarit će Black Friday na Čestit Nam i Blagoslovljen Božić, i opet ćemo trpjeti nepodnošljiv teror maloumnih reklama za spektakularne popuste i rasprodaje na stari hrvatski Black Friday, nakon čega će se Crni petak rastegnuti na Prvu nedjelju Došašća, protegnuti kroz Advent u Zagrebu i rastegnuti na puni, okrugli Crni mjesec sve do Božića.
Da, gospodo, oluja svih oluja: mjesec dana iskakat će nam iz ekrana brojke, postotci i logotipovi robnih marki, izlijegat će se iz Crnog jaja djedica u crvenom kaputu i klizati ekranom na sanjkama, iskakat će šarene kuglice s božićne jelke u domu Maje Šuput, kreveljit će se glupi voditelji u glupim božićnim džemperima s glupim crvenim kapicama na glavama i dugo u noć dozivati glupe reportere na glupim štandovima s glupim kobasicama.
Pa liturgijska slavlja, maloumne reklame i džinglovi s Djedom Božićnjakom, pa “Jingle Bells”, “Silent Night” i “Let It Snow”, uskrsnut će u neka doba i Kićo Slabinac, radovat će se narodi kada čuju glas, pa liturgijska slavlja, “All I Want for Christmas” i “Do They Know It’s Christmas”, pa “White Christmas” i “Last Christmas” – a nikad, vjerujte, nije last – pa maloumne reklame i džinglovi s Djedom Božićnjakom, Advent na Tomislavcu i Winter Park na Tuđmancu, prvi adventski vijenac u studiju večernjeg Dnevnika, drugi adventski vijenac, treći vijenac, pa “Sam u kući 1”, “Sam u kući 2”, “Sam u kući 3”, pa “Sam u kući 33”, “Čudo u 34. ulici”, “Nad lipom 35, božićni specijal”, pa liturgijska slavlja, maloumne reklame i džinglovi s Djedom Božićnjakom, pa Jacques Houdek, Tony Cetinski i kardinal Bozanić, pa maloumne reklame i džinglovi s Djedom Božićnjakom, pa šok i nevjerica kad neki rastrojeni građanin popucalih živaca na koncu bacačem plamena zapali sve adventske kućice na Zrinjevcu i gol zajaše bana Jelačića, sve pjevajući “Tiha noć, sveta noć”.
Jasno vam je sad o čemu govorim – krenula vam je hladna jeza uz kičmu – i jedino vam nije jasno što je s onom saharskom pustinjskom klimom: vlažna klima američkog Crnog Petka i bliskoistočni zimski solsticij na Božić, kako vidimo, u uskoj su vezi, ali kakve veze s njima – kakve veze i sa čim – ima vruća i suha klima saharskog pustinjskog pojasa?
Eh, vruća i suha klima saharskog pustinjskog pojasa. Za “savršenu oluju” nedostajala je još samo vruća i suha klima saharskog pustinjskog pojasa.
Dovoljno blizu ekvatoru da ga ne bi zaobišle tropske depresije, a dovoljno daleko od njega da bi ga zaobišle polarne ciklone, saharski pustinjski pojas od Sjeverne Afrike do Arapskog poluotoka ljeti je pakao na zemlji, s prosječnim temperaturama debelo iznad četrdeset stupnjeva Celzija. Zbog toga je 2015. godine – punih pet godina nakon što je za domaćina izabran Katar, državica na samom rubu Arapske pustinje – FIFA objavila kako je Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. prebačeno u “zimski”, a zapravo jesenski termin, od 20. studenog do 18. prosinca, kad temperature u Kataru donekle ipak omogućavaju preživljavanje ljudskih jedinki.
Da, gospodo, Svjetsko nogometno prvenstvo: recite, kolike su bile šanse da se Mundijal, koji se održava jednom u četiri godine, kalendarski savršeno uglavi baš u onaj adventski mjesec od Crnog petka do Božića? Zanemarive: od dvadeset jednog Svjetskog prvenstva do sada – od prvog u Urugvaju 1930. do posljednjeg u Rusiji 2018. – svi su igrani u ljeto. Zahvaljujući iznimnim meteorološkim prilikama, Mundijal u Kataru bit će prvi zimski, prvi dakle u gotovo stotinu godina. Baš kako reče Bob Case, “jednom u stoljeću.”
A sad kad je počelo, neka nam se dragi Bog smiluje.
Uz sve one maloumne reklame i džinglove s Djedom Božićnjakom, popuste za Crni petak, božićne jelke Maje Šuput, “Jingle Bells”, “All I Want for Christmas”, Houdeka, Cetinskog, maloumne reklame i džinglove s Djedom Božićnjakom, “Čuda u 34. ulici”, “Samove u kući”, adventske vijence, maloumne reklame i džinglove s Djedom Božićnjakom, glupi će voditelji u glupim hrvatskim dresovima s glupim hrvatskim šalovima oko vrata dugo u noć dozivati naše stručnjake u studiju, i naše reportere iz Katara, i naše reportere iz hrvatske fan zone u Dohi, i naše reportere s hrvatskih trgova, i naše reportere s roditeljima legendarnog Domagoja Vide na njegovoj farmi u Cretu Viljevskom kraj Donjeg Miholjca, i naše reportere među štićenicima psihijatrijske klinike Vrapče koji ne propuštaju nijednu utakmicu Vatrenih.
A onda džinglovi i spotovi na crveno-bijele kvadratiće, imbecilne nogometne reklame s devama i one strašne navijačke pjesme, Stole, Hiljson Mandela i sestre Palić, “jebote kolko nas ima”, “neka pati koga smeta”, “neopisivo” i Zaprešić Boysi, pa Crni petak, čips na crveno-bijele kvadratiće i imbecilne reklame s VAR-om, Viki Ivanović, Stjepan Balog, egzaltirani Njonjo na Plenkovićevim ramenima, Kolinda u loži u posavskoj narodnoj nošnji i raskvasli Milanović u tijesnom Modrićevom dresu, pa Crna nedjelja, Advent na Zrinjevcu, Djed Božićnjak, Nina Badrić, Alen Vitasović, Baruni, “Hrvatska ide i ne staje” i Zaprešić Boysi, pa crni petak za televizore na totalnom sniženju, kišobrani na kvadratiće i imbecilne reklame s Arapima i bezalkoholnim pivom, nogometno ludilo u Qrac-Palac-Mallu, Žuja za navijače, “ostavi srce za Hrvatsku”, Ožujsko ponosni partner HNS-a, Karlovačko korner, Rene Bitorajac, pa Mariah Cary, Christmas, jelke s crvenim kockicama, “geni kameni”, Thompson, Škoro, Opća opasnost, “zaori jeka hrvatska” i Zaprešić Boysi, pa organsko gnojivo na kvadratiće i imbecilne reklame s tvrdokornim mrljama na svetom dresu, “igraj moja Hrvatska” i Zaprešić Boysi, Crni petak, Božić i Mundijal, Konzum, Djed Božićnjak i Vatreni, zastave, bengalke, Gospa Međugorska, represtacija, zajedništvo i poniznost. I Zaprešić Boysi.
Crni petak, Svjetsko nogometno prvenstvo i Božić u isto vrijeme na istoj televiziji. Savršena oluja.
A ako tko kojim čudesnim slučajem i preživi, eno već čekaju Duško Čurlić i Barbara Kolar da ga iz sažaljenja dokrajče jednim milosrdnim hicem u čelo, precizno ispaljenim čepom iz boce Lidlovog sponzorskog novogodišnjeg šampanjca, dok u daljini Zvijezde pjevaju.
I Zaprešić Boysi.
