Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Čekajte da čujete priču.
Prije točno stotinu godina, u rujnu 1922., američki predsjednik Warren Harding potpisao je takozvanu “Fordney-McCumberovu tarifu”, zakonski akt kojim su – štiteći američku industriju i poljoprivredu – značajno podignute carinske stope na uvozne proizvode. U isto vrijeme, s druge strane Atlantika, rumunjski kipar Constantin Brâncuși u svom je pariškom ateljeu počeo raditi na svojoj opsesivnoj temi – Ptici u prostoru. Kakve veze imaju američke carinske tarife i jedna skulptura rumunjskog kipara? Po prilici iste kao, štajaznam, tarife hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i jedan starorumunjski romski dijalekt. Kakve, međutim, veze imaju hrvatsko ministarstvo i romski dijalekt s američkim carinama i apstraktnom umjetnošću?
Čekajte da čujete priču.
Na čuveni slučaj rumunjskog kipara i njegove skulpture upravo je prošle subote u Politikinom kulturnom dodatku podsjetio srpski televizijski i filmski režiser Aleksandar Mandić. U listopadu 1926. godine Brâncușijevu gotovo tri metra visoku brončanu skulpturu, jednu od četrnaest verzija njegove Ptice u prostoru, američki fotograf i kolekcionar Edward Steichen francuskim je parobrodom Paris donio u New York, na izložbu koju je u galeriji Brummer priredio umjetnikov bliski prijatelj Marcel Duchamp. Američki carinici, međutim, nisu imali previše razumijevanja za europsku modernu umjetnost: to što je bilo u sanduku s natpisom “Ptica u prostoru” moglo je biti baš sve, samo ne skulptura ptice.
Važno je to bilo zbog toga što su po Fordney-McCumberovoj tarifi umjetnička djela bila oslobođena plaćanja carine, a slučaj Sjedinjene Države v. Olivotti iz 1916. jasno je propisao kako umjetnost “mora biti djelo profesionalnog umjetnika i oblikovana po uzoru na prirodne modele”. Pa ako Brâncuși i jest formalno-pravno bio kipar, njegov ulašteni, konusni brončani šiljak sasvim sigurno nije bio “oblikovan po uzoru na prirodni model”: carinski službenici predmet su tako uredno klasificirali u rubrici “kućno posuđe ili bolnički instrumenti”, i gospodin Steichen morao je platiti carinu od četrdeset pet posto procijenjene vrijednosti neobičnog “posuđa”. Sve bi tako i završilo da za slučaj nije čula gospođa Gertrude Whitney iz čuvene obitelji Vanderbilt, pokroviteljica avangardne umjetnosti i osnivačica muzeja Whitney, koja je ljutito odvezala svoje krvožedne advokate i pustila ih na američku carinu.
Slučaj Brâncușijeve Ptice u prostoru protiv države New York izrodit će se tako u jedan od ključnih događaja u povijesti umjetnosti dvadesetog stoljeća: sud će morati odlučiti je li jedna apstraktna skulptura umjetnost ili nije. Bilo je to suđenje, rekao bi Balašević, dan danas se priča o njemu: državni tužitelj nadmeno se rugao sa skulpturom, za svjedočenje o njenoj sličnosti s pticom pozivani su čak i ornitolozi, strogi akademici tumačili su kako taj brončani predmet ne može biti umjetnost jer niti predstavlja pticu, niti je lijep, niti izaziva emocionalnu reakciju, a u jednoj od zabavnijih epizoda dvogodišnjeg procesa državni tužitelj pitao je Edwarda Steichena bi li on, da u šumi vidi Brâncușijevu pticu, pucao u nju.
“Može li onda i obični mehaničar napraviti umjetničko djelo?”, lukavo je na koncu sudac pitao kipara Jacoba Epsteina, pionira američke moderne i ključnog Brâncușijevog svjedoka. “Teoretski, on može napraviti potpuno isto djelo”, mirno je odgovorio Epstein, “ali ga nikad ne bi mogao zamisliti.”
Konačno, u studenome 1928. sudac Byron Waite donio je presudu. “Razvija se takozvana nova škola umjetnosti koja pokušava da prikaže apstraktne ideje umjesto da imitira prirodne objekte. Predmet o kojemu se raspravlja lijep je i simetričan u obrisima, i mada se može naići na poteškoće u povezivanju s pticom, ipak je ugodan za gledanje. Smatramo dokazanim da je to umjetničko djelo i prema članku 1704. ima pravo na slobodan ulaz u SAD”, rekao je časni sudac, udario čekićem o stol i otvorio novo poglavlje u povijesti umjetnosti.
Da me, eto, na taj čuveni slučaj tekstom u Politici nije podsjetio Aleksandar Mandić, podsjetio bi me sutradan Hinin tekst o drami u maloj međimurskoj općini Orehovica, gdje je posljednji popis stanovništva pokazao kako su tamošnji Romi prešli cenzus od trideset tri posto, čime su ostvarili pravo na dvojezične ploče na javnim objektima – otprilike isto ono što su, recimo, nakon posljednjeg popisa izgubili vukovarski Srbi.
Stvar bi bila jasna i nesporna, da nije jednog sitnog detalja: kao i Europska unija, čiju je Povelju o manjinskim jezicima radosno potpisala, i Republika Hrvatska za romski jezik priznaje isključivo standardni romani čhib, koji je kao službeni jezik još 1971. prihvaćen od gotovo svih europskih romskih zajednica, dok Romi u Orehovici traže ploče na svom drevnom bajaškorumunjskom dijalektu, kojega Republike Hrvatska niti poznaje, niti priznaje.
Međimurski Romi, naime, kao i većina hrvatskih Roma pripadaju Bajašima, rumunofonim Romima koji su nekoć davno radili u rudnicima zlata – “băiaş” na rumunjskom znači “rudar” – i koje danas, recimo, u Bosni i Hercegovini zovu Karavlasi, a u Srbiji vlaški Cigani. Posebnost je njihovog jezika u tome što je već gotovo dvjesto godina amputiran od sredine i društva u kojemu je nastao, tako da je riječ o konzerviranom, arhaičnom starorumunjskom, koji se u protekla dva desetljeća hranio leksikom domaćinskog društva i kulture, u ovom slučaju hrvatske. Bajaši su tako upravo one Brâncușijeve “ptice u prostoru”, davno zalutale iz daleke rumunjske Oltenije: nimalo valjda slučajno, i veliki Rumunj rođen je i odrastao upravo u tom zapadnom kraju povijesne Vlaške.
Ukratko: hrvatskoj državi i njenim zakonima romski jezik je romani čhib, a međimurskim Romima – bajaškorumunjski.
Slučaj je tako završio pred nadležnim institucijama Republike Hrvatske, koje sada trebaju odlučiti kojim će se jezikom ispisivati dvojezične ploče na orehovičkoj općini. Baš kao prije stotinu godina, kad su američki sud i carina službeno odlučivali je li djelo jednog rumunjskog nomada umjetnost ili nije, danas činovnici Ministarstva vanjskih poslova i kojekakvih upravnih odjela i službi međimurske županije i orehovičke općine odlučuju kojim jezikom zapravo govore njihovi susjedi, rumunjski nomadi.
Bit će to proces, dugo će se pričati o njemu: nadmeni lingvistički autoriteti na društvenim se mrežama rugaju s bajaškim jezikom, svjedoče o nedostatku svake sličnosti s romskim i tumače kako taj jezik ne može biti romski jer ne zadovoljava klasifikaciju iz Povelje o manjinskim jezicima, pa se čeka još samo da za svjedoka pozovu nekog policajca i upitaju ga bi li on, da u šumi čuje nekoga da govori bajaškim jezikom, pucao u njega. Mislite li da pretjerujem, pročitajte samo komentare pod tekstovima o ovom slučaju, a ako vam se – razumljivo – ne da, pročitajte samo što o svemu kaže međimurski župan Matija Posavec, koji smatra kako uopće nije pitanje kojim jezikom govore hrvatski Bajaši.
“Po mojem mišljenju, pravo je pitanje kako će ta eventualna dvojezičnost pridonijeti boljem suživotu, hoće li dvojezične ploče povećati zaposlenost Roma, hoće li im pomoći u postizanju boljih rezultata u obrazovanju i hoće li ubrzati proces integracije”, sarkastično je pitao župan Posavec, isti onaj koji je – valja se zločesto podsjetiti – prije samo nekoliko mjeseci govorio kako su “dvojezične ploče simbol zajedničke povijesti dvaju naroda, kojim šaljemo poruku da se ovdje govore dva jezika i njeguju dvije kulture, i da će to tako biti i u budućnosti”. Samo što je tada bila riječ o dvojezičnim pločama u mađarskom Keresturu, gdje živi velika zajednica pomurskih Hrvata. Kako su pak dvojezične mađarsko-hrvatske ploče pridonijele boljem suživotu, jesu li povećale zaposlenost tamošnjih Hrvata, pomogle im u postizanju boljih rezultata u obrazovanju i ubrzale proces integracije, do zaključenja ovog teksta još nije poznato.
I dok orehovički Romi čekaju da hrvatske institucije pravomoćno odluče kojim jezikom oni uopće govore i pišu, poučno je prelistati debeli spis njujorškog suda iz 1928. godine, u kojemu je zabilježen i divan trenutak kad sudac Byron Waite pokazuje svjedoku Jacobu Epsteinu vitku, elegantnu skulpturu od bronce, pa pita: “Da je gospodin Brâncuși ovo isto nazvao ribom, da li bi to za vas bila riba?” Na što svjedok odgovara jednostavno: “Da je nazvao ribom, meni bi to bila riba.”
“Ako biste pticu na svom jeziku nazvali ribom, da li bi to bila riba?”, lukavo će tako pitati neki činovnik ministarstva zadužen za lingvistička pitanja, a bajaški Romi mirno će odgovoriti: “Ako je nazivamo ribom, onda je to riba.”
Ponekad je baš tako jednostavno.
